Marketing
Više od riječi
Kad su me smišni Obadzo i mudri sensei, Mushin, "isprovocirali" svojim kritikama o mojoj blogerskoj inertnosti, bilo je to kao da su mi bacili rukavicu u lice i izazvali me na dvoboj. 
Nakon toga mi nije preostalo drugo nego stati u obranu svoje okrnjene časti i prihvatiti se čim prije tipkovnice. I eto me sad usred priče koja će dokazati da ova vaša blogofrendica nije zapala u zimski san, nego da je itekako mrdala guzom (da se poslužim slikovitim Obadzoovim izrazom, koji, kako ćete saznati u nastavku, zapravo uopće nije metaforički!)
No, idemo redom!
Sjećate li se mojeg posta o stogodišnjaku-maratoncu i mojih komentara o snazi i nadahnuću koje možemo crpiti iz takvih nepobjedivih Prometeja... E, pa, čast mi je izvijestiti vas da je taj post za mene bio više od običnog niza lijepih riječi i floskula nabijenih duhovnim pozitivizmom. Vjerovali ili ne, on je za mene bio akcija, nakon koje je uslijedila i reakcija. I to vrlo konkretna, toliko konkretna da me potaknula na povratak u trkačke vode! Da, da... nakon više od 20 godina apstinencije od joggerskih staza, odlučila sam upustiti se u rizik da mi trkačka ambicija potraje do prve ozbiljne upale mišića. I premda sam oduvijek u sportu, a time i u jako dobroj fizičkoj kondiciji, početci su, kao valjda i svi drugi, bili teški, pa čak i bolni. Naime, entuzijastički ponešena uspješno (i relativno lagano) pretrčanim kilometrima u prva dva tjedna, oglušila sam se o signale koje mi je upućivalo moje umorno tijelo. I tako se dogodilo da je lanac naposljetku puknuo, a gdje drugdje nego na najslabijoj karici, u mojem slučaju, na koljenu. 
E, sada sam se tek našla u nezavidnoj situaciji jer povreda (koja se btw još naziva i patelofemoralni bolni sindrom) je mogla poslužiti kao idealni izgovor za trenutni prestanak s daljnim avanturama tog tipa.
No, to se ipak nije dogodilo! Iz jednostavnog razloga što sam u međuvremenu postala ovisna. Sad vas vidim gdje se smješkate ispod brka i mislite si: Moš mislit! Postala je ovisna o trčanju!" 
Ali da, upravo to se i dogodilo. Postala sam ovisna o toj predivnoj joggerskoj stazi (jedinstavena u Hrvatskoj) koja lijeno migolji uz Dravu, o svježem zraku, tišini, psiho-fizičkom zadovoljstvu koje osjećam nakon pretrčanih dionica.... Ukratko, baš sam se navukla! I dok se "normalni" ljudi navuku na cigarete, piće, ne daj bože, drogu, ja, ja sam se navukla na trčanje.
I tako sam se nakon jednotjedne pauze, kakvog-takvog mirovanja, strpljive terapije deep reelifom i ledom, vratila na stazu čim prije sam mogla. Najprije lagana šetnja, pa rekreativna, pa rastrčavanje na kraće dionice, pa lagano rekreativno trčanje na 2-3 km... I premda koljeno još uvijek nije potpuno u redu (npr. još uvijek ne mogu čučnuti), bolova i nelagode više nema, pa se nadam uskoro dosegnuti staru kilometražu.
U tome mi definitivno u prilog ne idu ovi kontinentalni minusi i oštar zrak koji para grlo i pluća čim se malo zadišete (a ne volim trčati sa šalom ispred usta!), kao ni magle, neprovidne zavjese, koje vidokrug smanje na 30-ak metara. Ali ne dam se, kad je vrijeme protiv mene, ja sam protiv njega. I onda odradim trening kod kuće ili oko kuće gdje su magle uvijek manje, a temperature veće.
Obzirom da znam da je uvijek dobro u glavi imati cilj koji se želi dosegnuti, i ja sam odlučila zacrtati si nešto. Za početak Novogodišnja utrka oko mostova (cca 3, 2 km). Te kilometre već imam u nogama, sad još da ih dobijem i u koljenima...
No, mislim da je to sasvim realno. Jer vremena još ima, a nadam se da ni volje neće usfaliti. Uz uvjet da vrijeme koliko-toliko posluži, vaša mačkolika Bastet će s lakoćom i posebnim užitkom pretrčati tu dionicu zajedno sa stotinama Osječana, entuzijasta koji novogodišnji mamurluk radije liječe svježim zrakom, nego kaučom i daljnskim.
Eto, toliko za sada od ove vaše "lijene, inertne" Cica-mace! 
P.S. Fotke sa staze i okruženja snimljene su za zelenijih, toplijih dana. Sada ih se prisjećam sa sjetom.
Post je objavljen 23.11.2011. u 10:38 sati.