Sićušna Plava Iskra

srijeda, 31.10.2007.

Meho (2)












Zimsko jutro u Vranju. Vjetar i sitne pahulje snijega. Kroz zatvoren prozor osjećam leden dah vjetra na glavi, vratu i ramenima. Gledam na ručni sat i vidim, pet je sati. Zimsko buđenje je u pola šest. Uskoro će dežurni jedinice dreknuti iz sveg glasa: "Ustaj vojsko!"
Prokleta vojska i onaj tko ju je izmislio. Svi mi tako mislimo, ali ne daj Bože da to naglas kaže bilo koji od nas. Ostavili smo djevojke, prijatelje, roditelje i žene i nikom od nas više nije jasno
kakve koristi narodi Jugoslavije imaju od ove usrane armije.

Pokušavam se pokriti dobro naprašenim, grubim pokrivačem i na taj način ostvariti barem malo topline za svoja promrzla ramena. Baš sam bio glup kad sam odabrao ovo mjesto za spavanje do prozora. Meho je bio pametan. On je odmah uletio u sam kut spavaonice i popeo se na kat. Onaj prozor do njegovih nogu, koji on redovito zatvara, trebao bi po pravilu službe u oružanim snagama biti tijekom cijele noći otvoren. Baš dobro da ga zatvara, jer kad je tako i meni manje puše po ramenima.

Dežurni u bateriji je Joso. Taj momak ima strašno iritirajući glas...Evo, otvara vrata i pali svjetlo u spavaonici. Tko je to uz njega? Bože, pa to je glavom potpukovnik Dobrić. Došao je u kontrolu. Joso iz sve snage zaurla: "Ustaj vojsko!" Momci kao jedan iskaču iz kreveta i započinju jutarnji vojnički ritual, a Meho se na kraju spavaonice, ne vidjevši potpukovnika Dobrića, proteže u krevetu i nešto psuje.

-Hej ti, druže vojniče!- Strogo podvikuje Dobrić i tek sad Meho shvaća da je vrag odnio šalu.
-Izvolite druže potpukovniče!
-Zašto se ti druže vojniče ne prihvatiš pospremanja kreveta kao i ostali vojnici?
-Oprostite, druže potpukovniče....- započinje Meho, ali ovaj mu ne da do riječi...
- Je li tebi jasno druže vojniče da ovaj prozor do tvog kreveta mora cele noći da bude otvoren? Osećate li vi drugovi vojnici kako je ovde zagušljivo?

Meho ne može izdržati i poluglasno negoduje: - Kome se prozor otvara, neka ga i otvori.-
Potpukovnku ništa ne može promaći i pita Mehu: - Odakle si ti druže vojniče?-
Meho ni pet, ni šest, nego odgovara: - Ja sam vam iz Prozora druže potpukovniče!-
U tom trenutku većina se vojnika ne može suzdržati, a da ne prasne u smijeh, a Dobrić pita Mehu: - A kako ti je ime vojniče?-
- Ja sam Meho Bajrić!- odgovara on.
-Dežurni, neka mi se vojnik Meho Bajrić iz Prozora javi na raport iza smotre, je l' jasno!-
-Razumem druže potpukovniče!- odgovara Joso i salutira, a Dobrić ljutito izlazi iz spavaonnice.

- 23:37 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 29.10.2007.

Meho












Završio je zanat, ne sjećam se više koji i pošao u vojsku, jer posla u tom gradu nije bilo za njega. Meho je bio dvdesetogodišnjak i pušio je "filter 57", iste one cigarete za koje su govorili da ih puše svi policajci u bivšoj državi, jer su toliko glupi i misle kako u kutijicu propisane veličine za dvadeset cigareta, stane pedeset i sedam. Mnogi su bili oduševljeni takvim "objašnjenjima", iako nitko nije mogao vjerovati da je to baš tako.

On, "januarac", što bi trebalo značiti da je na odsluženje vojnog roka došao u siječnju, brzo se prilagodio atmosferi koja je vladala u "devetki". Artiljerci JNA, u toj vranjanskoj kasarni bili su čudna vojska, a hubičari pogotovu.

Vrlo brzo se usavršio u "paljenju bicikla" svima onima koji su običavali poslijepodne zaspati u spavaonici haubičkog voda. Bio je jedan od najvještijih i najneuhvatljivijih. Za one koji ne znaju; paliti bicikl, značilo je staviti smotuljak novinskog papira između nožnih prstiju usnulog
druga vojnika i zapaliti ga. Kad bi plamen došao do prstiju, njegova vrelina izazivala bi buđenje i kružne pokrete nogu, koje su se nastojale osloboditi neugodnog podražaja. Izgledalo je to kao da žrtva okrutne i neukusne šale okreće pedale bicikla naslijepo.

Meho, kao da je imao nešto posebno sadističko u sebi, jer njemu je to bilo predugo zabavno, čak i nakon što su stariji vojnici istrošili svoje mučiteljske porive na onima mlađima. Uporno je on vrebao neoprezne žrtve i izvrsno se zabavljao.

U meni je dugo kuhalo, ali je izgleda bilo potrebno da i sam postanem Mehina žrtva.

Spavao sam čvrstim snom tog jesenskog poslijepodneva, nakon jednog zaista napornog vojničkog radnog dana. Kad sam se probudio, osjetio sam neugodno pečenje na nožnim prstima. Rekli su mi kasnije da uopće nisam odvozio bicikl, nego samo refleksno povukao stopala pod pokrivač i to me je izgleda spasilo od jačih opeklina.

Prao sam dugo poslije toga stopala u hladnoj vodi kako bih barem malo ublažio bol.

Tko drugi, nego Meho?

Čvrsto sam odlučio osvetiti se i u trenu sve isplanirao. Ne, nisam namjeravao paliti Mehi bicikl. Imao sam bolji plan. Izvukao sam poljski telefon s induktorom i telefonske kabele iz skladišta s tehničkim sredstvima. Bio sam skladištar pa mi je to i bilo moguće. Induktor je mogao pošteno protresti onoga tko bi se prihvatio za njegove kontakte.

Cijeli je haubički vod spavao, a ja sam te noći bio dežurni jedinice. Navukao sam kacigu na glavu i plinsku masku, kako slučajno ne bih bio prepoznat. Na kraju spavaonice Meho je u svom krevetu zadovoljno hrkao. Jedan sam kraj dvožilne telefonske žice čvrsto, ali ipak s mjerom, privezao za njegov nožni palac na lijevom stopalu, a drugi za onaj na desnom.
Odmotavao sam zatim kolut sa žicom sve do izlaza iz spavaonice, gdje sam obje žile spojio čvrsto s kontaktima induktora i sve je bilo spremno za predstavu. Preostalo mi je samo brzo zavrtiti ručicu induktora. Moj zamjenik i dobar prijatelj, Željko, unaprijed se veselio i kesio, jer predosjećao je da će se dogoditi nešto vrlo dramatično.

Moram napomenuti da nisam pristalica metoda doktora Mengelea i da u stvari, nisam ni slutio kako će to Meho podnijeti, ali za moj i sve one nebrojene bicikle, želio sam ga malo
"nagraditi".

Duboko sam udahnuo i brzo zavrtio ručicu induktora. Sa drugog kraja spavaonice, iz mraka, začuo se urlik ranjene zvijeri. Siromah Meho, kao da ga i danas čujem. Ne, nije to bio ljudski glas! To je bila rika nosoroga! Ali, nisam ja tako brzo mislio prestati okretati induktor. Meho se
baš nije snalazio i nije razumio što se dešava. Nešto je opsovao i ponovo legao da će spavati, a ja sam opet zavrtio induktor, još žešće. Prolomio se novi urlik koji je probudio većinu vojnika u spavaonici. Meho se sad razbudio i pokušavao maknuti žice što su bile omotane oko nožnih mu palaca. Nije uspijevao, jer su naleti struje tjerali njegove nožice na nekontrolirana grčenja. U pomoć mu je priskočio albanac koji je spavao ispod njega. Njih su dvojica bili "jarani". Agim je brzopotezno povukao čelične žice koje su podosta zarezale Mehinu kožu oko nožnih prstiju. Bilo je i malo krvi, ali ništa strašno.

Željko i ja hitro smo odvukli žicu i telefon s induktorom u skladište, tako da zapravo nikome nije bilo jasno što se dogodilo. Meho je psovao i opipavao svoje krvave nožne palčeve. Idućeg dana bio sam jedini na raportu kod starijeg vodnika Dragiše i kao dežurni jedinice
trebao sam mu objasniti događanja od prošle noći.

Rekao sam, ideja je bila moja i jedini sam krivac za taj izgred, ali poslije tolikih paljenja bicikla, a posebno onog koje je mene osobno pogodilo, više nisam imao drugog načina kako urazumiti Mehu, pa kad nitko do sada nije ništa po tom pitanju poduzimao, eto, ja sam odlučio i spreman sam nakon toga snositi posljedice. Dragiša je bio oduševljen "tehničkom izvedbom" i sa podoficirima svojstvenim smislom za pravdu, sve mi oprostio.

Meho se je nakon toga primirio. Više nije palio bicikle, niti je itko drugi to u jedinici činio.

Kad smo se "skidali" i rastajali zauvijek, priznao sam Mehi grijeh, a on me je prijateljski tapšao po ramenu i rekao kako mu je to baš i trebalo.

Meho je bio rodom iz bosanskog gradića Prozora. Grozan je rat prohujao Bosnom. Često se sjetim njega i volio bih da je živ. Nadam se da ima obitelj, kao i ja, te da je barem ponekad sretan.

Vedran




- 21:11 - Komentari (17) - Isprintaj - #

srijeda, 24.10.2007.

Medvednica

Ona je moja, samo moja!
Iako ne pripadam njoj.

Prepuna jesenskih boja,
Ponekad se čini nestvarnom.

Njezini vrhunci često,
Morima gustih oblaka plove
Ili vedre visine dotiču.

Kao da oduvijek je tu.

Ona moja je!
Davno, ušla mi u snove.

Planina, voljena!

Na stazama njenim tražio sam ljubav,
Kao da sam znao da tu, pronaći ću nju!

Volim dragu Medvednicu!

- 16:32 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ku - hai !

bistra je lokva
kora banane pluta
nad blatnim lišćem

- 15:40 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 19.10.2007.

Glas agame












Zamisli, kad Nebo Ljubavi takne tvoje krilo!
Zamisli, šapat prigušeni ljubavi poput leptirovog krilca na latici u osvit zore!
Zamisli, kad se u valovima i pjeni proljetnog cvata rodi lik nježni i usne na proljetnom suncu!
Zapamti, preobrazi li se taj proljetni lik u lik žene, ne spuštaj pogled!
Zapamti, pusti da ti šapat pokrene krila u cvrkut Ptice Ljubavi i uzdigne te uvis spram Neba Ljubavi!
Pusti da zalebdiš iznad procvalih snova svih prošlih i budućih ljubavi!
Ljubav je mjera i cvijet vječnog života!
Na obroncima duše štuj cvat zeleni, štuj svaki pjev Ptica Ljubavi!
Nikada ne budi tamanitelj proljetnih ushita!
Iz života u život neka Te prati najmoćnija mantra, blagoslov Božanske Ljubavi!
Sve počinje u životu nekom kao Zagrljaj duša koje pokreće Duhovno Srce u nagovoru Čistog Uma.
I duša se spušta lebdeći anđeoskim milovanjem u Božju Posudu Tijela,
u Hram Nebeski na Zemlji.
Gdje je Ljubav tu je staza sveta, tu Bog korača ljudskim koracima.
Čuješ li cvrkut Ptice Ljubavi, znaj, Bog je blizu, nemoj biti bogohulnik.
Neka Te preplavi svjetlost Milosti!
Zagrljene duše u Zagrljaju su Božjem!


Jadran Zalokar, iz „Glasa agame“

Milošću Svevišnjeg imao sam prilike upoznati gospodina Jadrana Zalokara i
odlučio sam ovaj post posvetiti njemu, našem prijateljstvu, te svim dragim
prijateljima koji svrate i ostavljaju komentare.

U posljednje vrijeme imao sam prilike, kao webmaster na Karolini riječkoj objaviti haiku stihove četvero mladih
pjesnika iz naše blogosfere. Jedan od ljudi koji su najzaslužniji za Karolinu riječku je i
dr. Jadran Zalokar.

- 22:28 - Komentari (26) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.10.2007.

Pronašli su ljubav











Od onoga dana,
Godine prođoše
Već mnoge.

Spuštala se večer.

Na klupici vrtnoj,
Pored stare kuće
Ona i on, sami.

Djevojčica i dječak.

Nebo vedro.
Treperave zvijezde.
Ljudi pale svjetla.

Orosila se trava.

Ali prije toga,
Dogodilo se nešto
Što mora biti tajna.

Pogledi bez riječi...

On miluje joj kosu,
Jer pronašli su ljubav,
Ovo dvoje djece.


- 22:30 - Komentari (54) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< listopad, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Siječanj 2014 (1)
Srpanj 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (3)
Listopad 2011 (1)
Ožujak 2011 (2)
Listopad 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Rujan 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (3)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (6)
Lipanj 2008 (6)
Svibanj 2008 (6)
Travanj 2008 (12)
Ožujak 2008 (7)
Veljača 2008 (5)
Siječanj 2008 (8)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (6)
Rujan 2007 (7)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (7)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (4)
Ožujak 2007 (11)
Veljača 2007 (14)
Siječanj 2007 (5)
Prosinac 2006 (2)
Studeni 2006 (1)
Listopad 2006 (6)
Rujan 2006 (13)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (5)
Lipanj 2006 (23)
Svibanj 2006 (26)
Travanj 2006 (10)
Ožujak 2006 (2)

Opis bloga

  • Blog.hr
    Za sve prijatelje Sićušne Plave Iskre.
    vedjak@yahoo.com
    nešto o meni...
    Counters
    Counters

    Moja ptičica

    Photobucket

    Moji haiku pokušaji:

    nemarno bačen
    pokraj kante za smeće
    plišani medo


    vrh vlati trave
    u kapljici rose sjaj
    ulične lampe


    u čahuri svojoj
    zatočen sjećam se
    bio sam leptir


    nasred livade
    za hladnoću ne mari,
    djetelina cvjeta

    crveni glasić
    u zelenoj tišini
    pala jabuka

    Kaki jabuke!
    Oh, kako dugo nisam,
    Kušao nijednu!

    navrh oraha
    pogledom gospodari
    jedna vrana

    iza prozora
    djevojčica i medo
    ispred, tulipani


    uz rub guštare
    samonikle ljubice
    pustile miris


    večernji vjetrić
    odjek mojih koraka
    behar i mjesec


    pjesme i suze
    izgubljena mi duša
    još traži svoj dom


    krošnja bez lista
    žutim jabučicama
    siguran je dom


    iz neke rupe
    izvlači kobasice
    pametni mačak


    paukova mreža
    zarobila je misli
    u duplji hrasta


    u svježem blatu
    za gladne golubiće
    komadić kifle

    proljetni vjetar,
    svoja krila proteže
    na grani vrana

    plamsanje neba
    nad prštećom bjelinom
    bujnih behara

    prodorno krešti
    visoko iznad mene
    svraka u letu

    na autocesti
    raskomadana mačka
    vrane se goste

    bagreme mlade
    uz cestu poredane
    njiše slab vjetar

    poput privida
    na dnevnom nebu sjaji
    blijedi mjesec

    zelene lokve
    uzduž prašnjavog puta
    čičak u cvatu

    na uzlet spremna
    zamišljeno me gleda
    kosova ženka

    protkana vjetrom
    ispred našeg balkona
    krošnja javora

    u parku raste
    još vrtlari ga kljaštre
    divovski bonsai

    bijelim poljem
    u crnim kaputima
    vrane, ti i ja

    nemirna je noć,
    na bijelim vratima
    crvene kapi

    na mokroj cesti
    odražava se nebo
    putnik razmišlja

    vršak planine
    morem gustih oblaka
    smireno plovi

    tužnim cvrkutom
    osamljena ptičica
    nekog doziva

    ispod jelke još
    požutjela pšenica
    sjaj prolaznosti

    mali je pauk
    u mislima mojim
    ispleo mrežu

    mrkva u blatu
    sve što je još ostalo
    od snjegovića

    topla sirnica
    osjetilima mojim
    zaokupljena

    u tvrdom ledu
    pečat suhoga lista
    snaga topline

    tako daleko
    zaleđeni vrhunac
    je li ikad još bio




    Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se


    kao glas tišine
    tri labuda u letu
    iznad jezera


    Vedranwave

    Z A M I S L I !!!



    Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se


    Zamisli da nema raja.
    Lako je ako pokušaš.
    Nema ni pakla pod nama,
    Samo nebo je iznad nas.
    Zamisli sve ljude,
    kako žive za danas...

    Zamisli granica da nema.
    Učiniti to teško nije.
    Razloga za ubijanje i umiranje nema,
    Nema ni religije.
    Zamisli sve ljude,
    u miru kako žive...

    Da sam sanjar, možeš reći mi,
    No ja nisam jedini.
    Jednoga dana, nadam se, postat ćeš i ti!
    Kao jedan, svijet će živjeti!

    Zamisli posjeda da nema.
    Ako možeš, to me čudi.
    Potrebe za pohlepom i gladi nema,
    Samo za bratstvom svih ljudi.
    Zamisli sve ljude
    Cijeli svijet kako dijele...

    Da sam sanjar, možeš reći mi,
    No ja nisam jedini,
    Jednoga dana, nadam se, postat ćeš i ti!
    Kao jedan, svijet će živjeti!

    John Lennon

    Preveo: Vedran J.wave

Linkovi

TAOIZAM

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se