Ružno je lijepo, a lijepo je ružno; Lebdimo kroz maglu i uzdušje kužno.
Kao da ikoga išta zanima.....ali nema veze! Ne brinem....samo čekam....
Hmmm........zar smo zaista u potpunosti sami
na ovome svijetu??
Upravo, u trenutku kad pomislim, nisam sama, možda
ipak na ovome svijetu postoji netko kome je barem malo stalo do mene
(iako tko sam ja da ikome išta značim?),
Naravno, to ne postoji, jer pa normalno da ću biti sama na ovome svijetu.
Zar nije to normalno?
Samo sam u određeno vrijeme s određenim polupoznatim, ili
bolje rečeno, mislim da su polupoznati ti nepoznati ljudi, i s
njima boravim vrijeme, jer ionako, što bih trebala činiti jedna
mlada besperspektivna osoba uostalom?
Osim ništa, naravno!
Zapravo, proučavanje ničega je itekako vrlo unosan i zanimljiv posao.
Mogla bih početi graditi svoju karijeru na tome.
Naravno!
Uz mnoštvo emocija, unatoč pretjeranom prijeziru ovoga razdoblja,
i uz već sada shvaćanje kasnije nostalgije prema ovome vremenu,
uopće nemam pojma što sada radim.
Ah, kao da je to važno uopće....heh....xd!
Of skroz, nijet važnijet!
Ma zapravo, poništit ću onaj prvi dio osim činjenice o samoći,
no, ipak,
može samo polunepoznati ljudi,
jer ama baš nikada ih niti neću zaista upoznati.
Uostalom,
to je nemoguće!
Zar ne?
Niti ne sumnjam!
Možda je u tome tajna ljudskih prijateljstava,
ili,
možda,
bolje rečeno, ljudskih međusobnih trenutnih
i malo trajnijih komunikacija,
jer nikada,
ama baš nikada ne znate kad će vas
netko na ulici zaustaviti i
pitati:
"Što je to mapa, a što datoteka?"
Uostalom,
ne znam niti što ću
reći ja za 5 minuta, a
kamoli nešto više.
Ali ne zamaram se.
Jednostavno čekam
tih 5 minuta.
Možda saznam što će biti dalje,
možda i ne....
Tko zna!
Trenutak kao vječnost, a ipak poprilično ugodan....
Bilo je to jučer.
Sunce je sjalo. Sramežljivo,
ali ipak prisutno.
Čekala sam vlak.
Sunce je sjalo.
Osvjetljavalo mi plavi pramen
moje kose.
Čekala sam.
Ne znam koliko dugo, jer nisam imala potrebu
zamarati se takvim nebitnim stvarima.
Bilo je lijepo.
Osjećala sam se sretno, unatoč tome
što sam išla na sprovod.
Zaista neobično.
I jedna malena livada.
Izgledala je pod onim suncem
porpilično lijepo, maleno,
drago,
iako je bila zaista obična i pod tamnim oblacima
ne bi se ni primjećivala,
ali, ako zapamtimo one lijepe uspomene,
one će živjeti,
vječno.
I razmišljajući tako, one nikada neće nestati.
Željela bih smijeh,
osmijeh svakoga.
I jednoga dana, kada moje truplo više neće
hodati slobodno nego će se raspadati (zapravo,
možda budem bila u obliku pepela u malenoj
kantici...heh), nadam se da ja neću za tim
truplom isto tako nestati.
Tako je sjetan taj trenutak bio.
Tako miran.
Poseban.
Netaknut.
Pomalo strašan.
Ali ništa zato.
Jer i dalje je sunce sjalo.
A ja bila sretna.
Došao je.
Vlak.
Iznutra taman.
Barem mnogo više nego ona
malena livada.
Ušla sam.
Možda....ili ipak ne....kaotični nered mojih misli....
Kad bih prepričavala svoj dan to bi bilo
poprilično nezanimljivo. Opisi mi baš i ne idu.
Zapravo ništa značajno mi se ni ne događada bih vam
ispričala.
Obećala sam sama sebi; današnji dan bit će lijep, zaista divan.
I bio bi. Čak mi je na lice izmamio osmjeh!
No, tada, dogodilo se ono što nije trebalo; prepustila sam se
sudbini ružnoga dana i zaboravila na svoje obećanje.
Tako je dan kopnio ka nesnosnijem....
Ah, ta glazba.....
Uređene ulice. Mnogo svjetiljki. Mnogo ljudi.
Glazba....
Divna je!
Sada samo trebam obrisati suze i - plesati, plesati!
I nikada ne prestati.
Možda samo malo....na trenutak.....samo zbog jednog malenog,
groteskong, ili jednostavno, samo malenog osmjeha,
pomalo čarobnog, samo jednog. Ne previše, ne prejako,
dovoljno, samo primjetno. Samo jedan osmjeh....
I čekala sam. Čekala sam dugo. Taj pogled. Te oči.
Taj glas....
Ali više nije došao. Nije dolazio. Ne. Nikako.
Uostalom, zar je to i važno?
Postoje toliki različiti problemi, toliko tuge,
a svatko misli samo na sebe, primjerice ja.
Ljudi. Čudna vrsta. Nisam kriva, možda po naredbi, no nije
ni važno, o ljudskim strahovima pričati bih stala. Možda.....
Možda i ne....
Možda bi to moglo izgledati ovako:
(Noć je. Trojica muškaraca sjede na livadi.
Oliver i Richard kartaju.)
Oliver (propali plemić, sadašnji odmetnik): AS!
Richard (bivši časnik, samog sebe smatra hrabrim, ljutitim, nadurenim glasom):
Opet si pobjedio! To je nemoguće!
Oliver (samozadovoljno):
Ne budi dijete. To je samo igra. a i talent, moram priznati....
Richard (uvrijeđeno): Ja nisam dijete!
(u pozadini, nedaleko sjedi postariji čovjek,
oštrih crta lica, John, te im se približava):
Zaista, kako neozbiljno! Pa u vašim godinama!
Richard : Gledaj svoja posla!
Oliver: Meni je dosta. Idem ja doma.
John: Siguran si?
Oliver (začuđujuće): Naravno! Zašto ne?
John (nezainteresirano): Samo pitam, onako...
Oliver (već uzrujan): E, pa ja znam! Odlazim! Idem!
Dosadili ste mi! Zbogom!
John (i dalje nezainteresirano): Kako ti kažeš. Zbogom.
Richard (uzrujano): Johne, zar ge nećeš spriječiti?
John: Nema potrebe.
Oliver i Richard (u isti glas, zbunjeno): Kako to misliš nema potrebe?
John (s malenim smješkom upita Olivera): U redu, a kamo ćeš otići?
Oliver (bijesno): Doma.
John (već nasmiješen): Zanimljivo. Pa ti imaš dom. A što tu onda radiš s nama?
Oliver: Provodim vrijeme.
John (zainteresirano): Zar ti ne bi bolje bilo doma provoditi vrijeme?
Oliver (ponovno pobjeđen, ljutito): Gledaj svoja posla!
John (nasmiješeno): Kako ti kažeš.
Oliver (još uvijek ljutit): Da...
(tišina)
Richard (veselo): Onda, hoćemo li još kartati?
John (odsutno): Sumnjam. Ja imam važnoga posla sad pa vas napuštam,
a čini mi se da se Oli žuri doma, zarne Olivere?
Oliver (bijesno): Rugala se sova sjenici!
John (pomalo uvrijeđeno): Ali mene ne pogađa samoća.
Tebe to jako muči. (uljudno):Podijeli s nama svoje
strahove.
Oliver (uvrijeđeno): Mene ništa ne muči! Meni je ovako dobro!
Richard (pokunjeno): Zbilja nitko ne želi kartati?
Oliver i John (u isti glas, već bjesno): Ne!
Richard (pokunjen, s vremenom mu se vraća smješak):
Onda, idem ja. Idem promatrati mjesec.
John (nezainteresirano): U redu. Zbogom!
Richard (sa strepnjom): Vidimo se sutra ponvno?
John: Možda.
Richard (začuđeno): Možda??
John: Ako neću imati važnijeg posla.
Richard: U redu. Onda se vidimo sutra.
Idem ja.
Oliver: Idem i ja. dosta mi je Johnovog zanovijetanja.
John (sa smiješkom): Ne sumnjam. Dakle, ti ne dolaziš sutra ovamo?
Oliver: To nisam rekao.
John (podrugljivo): Ali ne možeš me slušati. Najbolje bi bilo da se više
ne družimo.
Leonard Cohen....
Dance me to the end of love....
Jako lijepa pjesma, a s obzirom da je on prije svega književnik i pjesnik,
stavila sam i riječi pjesme. Uživajte!
LEONARD COHEN LYRICS
"Dance Me To The End Of Love"
Dance me to your beauty with a burning violin
Dance me through the panic 'til I'm gathered safely in
Lift me like an olive branch and be my homeward dove
Dance me to the end of love
Dance me to the end of love
Oh let me see your beauty when the witnesses are gone
Let me feel you moving like they do in Babylon
Show me slowly what I only know the limits of
Dance me to the end of love
Dance me to the end of love
Dance me to the wedding now, dance me on and on
Dance me very tenderly and dance me very long
We're both of us beneath our love, we're both of us above
Dance me to the end of love
Dance me to the end of love
Dance me to the children who are asking to be born
Dance me through the curtains that our kisses have outworn
Raise a tent of shelter now, though every thread is torn
Dance me to the end of love
Dance me to your beauty with a burning violin
Dance me through the panic till I'm gathered safely in
Touch me with your naked hand or touch me with your glove
Dance me to the end of love
Dance me to the end of love
Dance me to the end of love
Opis bloga....da....nakon više od dvije godine smatram kako bi bilo,
recimo, primjereno promijeniti opis bloga, posebice s obzirom kako
ovaj blog zasad još nemam namjeru brisati, a nadasve je smiješno
ostaviti onako djetinjasti opis bloga koji je bio prihvatljiv tada ali ne i sada.
Zapravo, smiješno je, ali i zanimljivo vidjeti kako sam se u ipak kratkom periodu
od dvije godine toliko nevjerojatno mijenjala; željela sam pisati samo pjesme u početku
i shvatiti tko sam. To je, naravno, bilo nemoguće odmah, kasnije pak mislila sam da
znam tko sam, da znam što želim, da imam pravo reći kako sam već dovoljno vidjela
u životu i isti taj (život) mijenjati za smrt. Tada sam, možda pola godine kasnije otkrila
kako i prividno mijenjanje svojih stajališta ljudima pomaže kako bi komunicirali sa mnom
i više me, ne voljeli, ali cijenili. To je bio odličan početak za krenuti dalje, u nove promijene,
ali više ne zbog ostalih, nego jer me to počelo jako zabavljati, a kasnije sam i sama sebe
prihvatila dovoljno da čak i onda kada mi nije lijepo, kad se osjećam užasno i tjeskobno
ne bih rekla : "Želim nestati." , čak štoviše; "Želim biti ovdje i onima koji me ne podnose i dalje
priuštiti to da ih gušim time što me ne podnose." Hah!
Nakon nekih nesreća, koje neka uvijek i ostanu neprežaljene (jer moj mačak je
toga vrijedan!), i iako se i dalje ne osjećam najsretnijom osobom na svijetu i znam
da sam vrlo sumnjičava osoba što mi otežava mnogo toga,
ali ipak svakim danom, svakim postom ne samo da tražim i nalazim sebe
nego i otkrivam nove stvari,
a i vrijeme je da i ja prijeđem iz romantizma
u realizam!
Ne gledaj samo sebe kad ti i mulj svijeta može
priuštiti mnogo zabave, koliko god ironična bila!
EVO MALO SLIKA-cijenjenog slikara(meni jednog od najdražih) SALVADORA DALI-a
(za veći prikaz slike pritisnite na nju, nećete požaliti)
POEMS, POEMS:
forever.....
ANNABEL LEE
Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela koju su zvali
Imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli i da se volimo mi.
Bio sam dijete i bila je dijete
- U carstvu kraj mora to bi -
Al više neg ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee -
I zbog toga nebeski krilati serafi
Bili su zavidni.
I to je razlog što jednom davno
- U carstvu kraj mora to bi -
Vjetar se spusti iz oblaka, noću,
Sledivši moju Annabel Lee.
I došli su plameniti rođaci njeni,
Meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
U tom carstvu što kraj mora bi.
Zavidjeli su nam anđeli s neba,
- Ni upola sretni ko mi -
Da! To je razlog (kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi),
Što noću je vjetar iz oblaka došo
I sledio, Annabel Lee.
Al’ ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što stariji bili neg mi -
I mudriji mnogo neg mi -
I niti anđeli, gore na nebu,
Ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu od duše
Lijepe Annabel Lee.
Jer mi ne bljesne mjesec, da sne ne donese
O lijepoj Annabel Lee.
Kada zvijezde se stvore, vidim kako gore
Tek oči Annabel Lee.
Tako ležim pored svoje drage do zore
Svoje drage. - drage, - života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more
U njenom grobu uz šumorno more.
Edgar Allan Poe ( 1809 – 1849 )
NOTTURNO
Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.
Duša je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći.
Tin Ujević (1891.-1955.)
OPROŠTAJ
Umrem li,
ostavite balkon otvoren.
Dijete naranče jede.
(Vidim sa svog balkona.)
Kosac žito kosi.
(Čujem sa svog balkona.)
Umrem li,
ostavite balkon otvoren!
Federcio Garcia Lorca
Gavran,E.A.Poe
GAVRAN
Ponoći sam jedne tužne proučavo slab i snužden
Neobične drevne knjige, što prastari nauk skriše-
Gotovo sam u san pao, kad je netko zakucao,
Pred sobna mi vrata stao, kucajući tiho, tiše-
»Posjetilac«, ja promrmljah, “što u sobu ući ište,
Samo to i ništa više.”
Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno;
Svaki ugarak, što gasne, sablasti po podu riše.
Žudim vruće za svanućem - uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče - jer me od Nje rastaviše
Anđeli, što divnu djevu zvat Lenorom nastaviše -
Tu imena nema više.
Od svilenog tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nepoznati, fantastični užasi me ispuniše;
Da utišam srce svoje, ja ponavljam mirno stojeć:
»Posjetilac neki to je, što u sobu ući ište -
Posjetilac kasni koji možda traži zaklonište -
Eto to je, ništa više.«
Kad smjelosti malo stekoh, ne oklijevah nego rekoh:
»Gospodine ili gospo, oprostite, evo stižem!
Zapravo sam malo drijemo, kucali ste tako nijemo.
Tako blago, pritajeno, i od mojih misli tiše;
Gotovo vas nisam čuo« - i vrata se otvoriše –
Mrak preda mnom, ništa više.
Pogledom kroz lamu bludim; stojim, plašim se i
čudim;
Ah, ne može smrtnik sniti snove što se meni sniše!
Al nevina bje tišina; znaka nije dala tmina,
S mojih usta riječ jedina pade poput kapi kiše,
»Lenora«, prošaptah tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to, i ništa više.
U svoju se sobu vratih, dok u meni duša plamti;
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
»Zacijelo«, ja rekoh, »to je na prozoru sobe moje;
Da pogledam časkom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da vidimo kakve se tu tajne skriše –
Valjda vjetar, ništa više.«
Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku
Dostojanstven ude Gavran, što iz drevnih dana stiže,
Ni da pozdrav glavom mahne, ni trenutak on da stane,
Poput lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže.
Sleti, sjede, ništa više.
Kad ugledah pticu crnu, u smijeh luga se obrmu,
Zbog ozbiljnog dostojanstva kojim strogi lik joj diše.
*Nek si ošišana ptica«, rekoh, »nisi kukavica,
O, Gavrane, mrka lica, što sa Noćnog žala stiže,
Kako zovu te na žalu hadske noći, otkud stiže? «
Reče Gavran; »Nikad više.«
Začudih se tome mnogo, što crn stvor je zborit mogo,
Premda malobrojne riječi malo što mi objasniše.
Al priznati mora svako, ne događa da se lako
Da živ čovjek gleda tako pticu što se nad njim njiše,
Na skulpturi iznad vrata, zvijer il pticu što se njiše,
S tim imenom »Nikad više.«
Gavran sam na bisti sjedi; tek te riječi probesjedi,
Baš kao da cijelu dušu te mu riječi izraziše:
Više niti riječ da rekne - više ni da perom trepne –
Dok moj šapat jedva jekne: »Svi me druzi ostaviše,
Pa će zorom i on, ko što nade već me ostaviše.«
Tad će ptica: »Nikad više.-«:
Muk se razbi, ja, zatečen - na odgovor spremno rečen
»Nema sumnje«, rekoh, » to je sve mu znanje, ništa više,
Riječ od tužna gazde čuta, koga Nevolja je kruta
Stalno pratila duž puta, pa mu sve se pjesme sliše,
Tužaljke se puste nade u jednu tegobu sliše,
U »Nikada- nikad više. «
Ali mi i opet Gavran tužne usne u smijeh nabra;
Dogurah pred kip i pticu moj naslonjač prekrit plišem;
Te u meki baršun padoh, povezivat mašte stadoh,
Na razmatranje, se dadoh - kakvu mi sudbinu piše
Grobna, kobna drevna ptica - kakvu mi sudbinu piše
Kada grakće: »Nikud više. «
Sjedah, tražeć smiso toga, al ne rekoh niti sloga
Ptici, čije žarke oči srž mi srca opržiše
Predan toj i drugoj mašti, pustih glavu mirno pasti
U taj baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše.
Sjest u baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše,
Ona neće nikad više.
Tad ko da se uzduh zgusnu, čudni miris me zapljusnu
Začuh lagan hod serafa, koji kadionik njiše.
»Bijedo«, kliknuh, »Bogu slava! Anđelima te spasava,
Šalje travu zaborava, uspomene da ti zbriše!«
Pij, o pij taj blag nepenthe, nek Lenori spomen zbriše! «
Reče Gavran: »Nikad više. «
»Proroče, kog rodi porok - vrag il ptica, ipak prorok! -
Napasnik da l posla tebe, il oluje izbaciše
Sama al nezastrašena usred kraja urečena,
U dom opsjednut od sjena, reci, mogu l da me liše
Melemi iz Gileada, mogu l jada da me liše? «
Reče Gavran: »Nikad više.«
*Proroče, kog rodi porok - vrag il ptica, ipak prorok.' -
Neba ti, i Boga, po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, neci da 1 ću u Edenu
Grlit ženu posvećenu, Lerora je okrstiše,
Djevu divnu, jedinstvenu, koju anđeli mi skriše.«
Reče Gavran: »Nikad više. «
"Rastanak je to što kažeš«, kriknuh, »ptico ili vraže!
U oluju bježi, na žal hadske Noći otkud stiže!
Niti pera ne ispusti ko trag laži, što izusti!
U samoći mene pusti!- nek ti trag se s biste zbriše!
Nosi lik svoj s mojih vrata, vadi kljun, što srce siše!«
Reće Gavran: »Nikad više. «
I taj Gavran postojano, još je tamo, još je tamo,
Na Paladi blijedoj sjedi, što se iznad vrata diže;
Oko mu je slika živa oka zloduha, što sniva,
Svjetlo, koje ga obliva, sjenu mu na podu riše;
Moja duša iz te sjene, koja se na podu riše,
Ustat neće - nikad više!
Ipak, Corpse Bride, a,
naravno, i
neizostavni Jack:
