Bilo je to jučer.
Sunce je sjalo. Sramežljivo,
ali ipak prisutno.
Čekala sam vlak.
Sunce je sjalo.
Osvjetljavalo mi plavi pramen
moje kose.
Čekala sam.
Ne znam koliko dugo, jer nisam imala potrebu
zamarati se takvim nebitnim stvarima.
Bilo je lijepo.
Osjećala sam se sretno, unatoč tome
što sam išla na sprovod.
Zaista neobično.
I jedna malena livada.
Izgledala je pod onim suncem
porpilično lijepo, maleno,
drago,
iako je bila zaista obična i pod tamnim oblacima
ne bi se ni primjećivala,
ali, ako zapamtimo one lijepe uspomene,
one će živjeti,
vječno.
I razmišljajući tako, one nikada neće nestati.
Željela bih smijeh,
osmijeh svakoga.
I jednoga dana, kada moje truplo više neće
hodati slobodno nego će se raspadati (zapravo,
možda budem bila u obliku pepela u malenoj
kantici...heh), nadam se da ja neću za tim
truplom isto tako nestati.
Tako je sjetan taj trenutak bio.
Tako miran.
Poseban.
Netaknut.
Pomalo strašan.
Ali ništa zato.
Jer i dalje je sunce sjalo.
A ja bila sretna.
Došao je.
Vlak.
Iznutra taman.
Barem mnogo više nego ona
malena livada.
Ušla sam.
Dobrodošla natrag u stvarnost!
I vlak je krenuo.....
Post je objavljen 06.12.2007. u 13:03 sati.