Ružno je lijepo, a lijepo je ružno; Lebdimo kroz maglu i uzdušje kužno.
DOSTA SVEGA, ZAISTA....
Kao prvo, želim vam priznati nešto. Ja nikad u životu nisam
lagala. To je to.
Užasno sam umorna. Pogotovo kad se sjetim zadnja dva previše glupa posta,
ali što je tu je.
Sutra je podjela svjedodžbi. Prekosutra putujem na more. To je to.
Heh, ne znam, ali jednostavno sam tužna. Ne pitajte me zbog čega, jer niti
sama točno ne znam zašto...
Noć je. Posvuda tišina.
Tamno je. Ne vidim ništa.
Niti ne pokušavam vidjeti nešto.
Uostalom, zašto i bih?
Na ovome svijetu?
Nepotrebno.
Ovdje nema ničega toliko vrijednog
što bi čovjek trebao gledati.
Ah, pa mogu gledati, ali ne moram vidjeti.
Zašto i bih?
Mir.
Mir?
Da. To je ono što tražim
ili
barem mislim da je to to.
Nema veze.
Ponekad nisu zablude tako strašne.
Ne.
Nisu.
A trebaju biti?
Ne znam.
Ne razmišljam o tome.
.....
uostalom, pa nije ovaj blog samo leglo gluposti i smješne, morbidne mašte....
Željela sam napisati(prepisati) jednu pjesmu, ali ne znam
je li uopće vrijedna vašeg truda da ju pročitate, no to sada
više nije niti važno. Prekosutra idem na more, a zaista sumnjam
da za to vrijeme neću napisati nešto novo, ali, uostalom, napisala
ili ne na blog ću vam ja javiti se da mi ne nestane, u zaborav
potone, da se poput vala o obalu ne razbije i zauvijek nestane....
Toliko od mene, jedne male, male, male Matee....pozdrav! (...ček...)
U borbi za opstanak. E, zamislite, u riječi
opstanak dobijete postanak. Samo zamijenite prva dva slova!
Opstanak-postanak, postanak-opstanak....kužim štos! Hihihihi! Kak je lud.....
>>Za sve drage ljude koji su pročitali prethodni post, obavijest: Popiškila
sam se iliti ga opisno, metaforički, usporedbom ili poredbom, bila sam
poput žutog slapa, paput fontane žute...metaforički, bila sam žuta fontana, slap žuti...
iliti ga, bila sam žuta...
Kak sam krenula, možda bude i post 3. Ma to pišem da znate da prije mora zadnje pišem
(ne pišam, nego pišem) pa sad kol'ko još...vidjet ću....
Nekako mi je dosta više. Dosta mi je svega. Svega. Svega i svačega.
Taj život mi prokleti dušu para (ti bokca, ima skalpel), a moj smijeh
prigušen jauk nadglašava....
Javiti ponovno ja ću se, o prijatelji moji, dragi ljudi i ljudovi...ali, prije nego
odem, poučit će vas hrvatskom jeziku, točnije, hrvatskim padežima (i nećebiti kao u
Instruklciji Eugena Ionesca koju ćete vi svakako pročitati kao i Ćelavu pjevačicu ako
već niste i tada se vratiti na blogmoj i redovito ga čitati-i komentirati...zar ne?)
Dakle, kratka poduka:
NOMINATIV OČIJI
GENITIV OČIJA
DATIV OČIJIMA
AKUZATIV OČIJE
VOKATIV OJ, EJ OČIJI
LOKATIV O OČIJIMA
INSTURMENTAL S OČIJIMA (zbirna imenica očiji) , a sad pokušajte to s imenicom ušiji i ostali riječiji! See you...
Joj, da. Ma ako ću stići, napisat ću i sutra post. Zapravo, ovaj post
pišem u slavu mora. Naime, ja u petak idem na more (prekosutra, dakle) pa
bi barem bilo u redu to reći, a da ne ispadne da više ne pišem blog.......
Uf, uf, ufček čak....nekako je preobičan post. Zapravo, možda bih mogla danas još
napisati nešto. Hih!
>>>>Samo za Zrinku koja nije Zrinka nego ZIZI: Ha! Ha! Haha! Haha! Hahaha! (malo, ok, jako
vam je čudno, ali vi ništa ne brinite. Sano to lijepo zaboravite. Zapravo, ne morate. Pogledajte
Madhouse i sve će vam biti jasno....hihihi!)
Eh, da. Tak ste me usrećili s komentarima za ona moja dva posta u kojima se radi o tome da se o
ničemu ne radi....to je tak coooooooool....i ja sam taaaaak haaaaaaaappy!
>>> Zizi( ok! Zrinka!): Budeš pročitala Preobrazbu tak da i tebe ljudi čudno gledaju?
Pleaseeeeeeee! I ne zaboravi Georgea Orwella....see you....kaj ne?
Dakle, dakle, dakle...eh, obavezno, ma niš. Jel možete vjerovati da mi Zrinkica (jel tak???) ne
vjeruje da je ovaj post sasvim običan...kata-strofa( to vam je nastalo je jer je kata pisala strofu.
Zapravo postoji i druga priča, ali samo u povjerenju: Jedna strofa je govorila o Kati i to svakakve
stvari ono...užasno... i tak' vam je nastala katastrofa!)
'bemti miša! Nekaj drugo sam vam hjtela reći, a niš sad...izgleda da mi je
suđeno napisati još jedan post....ah, ma niš....odoh ja...moram piškiti....zaista.....
.....pa pozzz....drav......
>>>Jednostavno, volim tu pjesmu. Slušala sam ju danas oko 20
puta. Ma da, ma znam. Ma kažem ti ja, nego samo sam....
Ooops,....hm, da,....Hej BOK LJUDI! PA KAK STE VI MENI DANAS?
Joj, jojček čak, znam, znam. Svi ste dobro, super, guba, cool, fensi-šmensi i te spike....
Il' ste u depri možda? Ha? Ha?
No, dobro. Ja sam OZBILJNA i tako ću se ponašati. Zapravo ja se tako i
ponašam, ali vi to ne vidite....heh....glupo, ha?
>>Kada sam otvorila ovaj blog bilo je točno prije pet mjeseci...da...
A vi se ne sjećate mojega prvog posta prije godinu i pol dana?!
Hvala Bogu da sada imam ovaj blog, a ne onaj koji sam imala prije jer je
ovaj blog bolji od onog bloga, a onaj je bio lošiji od ovog i ovaj je bolji, jer je bolji
od onog što znači da je ovaj bolji od onog, a onaj nije bolji od ovog, ali bi mogao biti
bolji od ovog, no nije zato jer je ovaj bolji od onog iako nam to ne upućuje na to da onaj
blog nije bolji od ovog, jer, zapravo bi mogao biti bolji od ovog, no ipak nije bolji od ovvog
i ovaj je bolji od onog......Mislim da se nisam spetljala, a vi? Uglavnom, kužite, jel tak?
Ovaj post baš nema smisla, ha?
Mislim, ima, ali ovisi kako gledate na njega i općenito kako gledate
na ovaj blog, jer može vam imati i nemati smisla.
Ja vam mogu reći da je ovaj post genijalan, fantastičan, a mogu vam
reći i da je glup (to vam naravno neću reći, ali mogla bih da hoću), ali zato
ću reći jednu pametnu rečenicu (ne moju, naravno):
TAKO JE KAKO VAM SE ČINI!
rekoše W. Shakespeare (pametan tip neki)
A ja ću vas samo lijepo pozdraviti...i.................idem ja malo pasti u DEPRESIJU!
Do slijedeće pomutnje mozga(čega???)...................pozzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzdravvvv
vvvvvvvvvvvvvvčekkkkkkkkkkkkkkkkkkkkkkkk!
Opis bloga....da....nakon više od dvije godine smatram kako bi bilo,
recimo, primjereno promijeniti opis bloga, posebice s obzirom kako
ovaj blog zasad još nemam namjeru brisati, a nadasve je smiješno
ostaviti onako djetinjasti opis bloga koji je bio prihvatljiv tada ali ne i sada.
Zapravo, smiješno je, ali i zanimljivo vidjeti kako sam se u ipak kratkom periodu
od dvije godine toliko nevjerojatno mijenjala; željela sam pisati samo pjesme u početku
i shvatiti tko sam. To je, naravno, bilo nemoguće odmah, kasnije pak mislila sam da
znam tko sam, da znam što želim, da imam pravo reći kako sam već dovoljno vidjela
u životu i isti taj (život) mijenjati za smrt. Tada sam, možda pola godine kasnije otkrila
kako i prividno mijenjanje svojih stajališta ljudima pomaže kako bi komunicirali sa mnom
i više me, ne voljeli, ali cijenili. To je bio odličan početak za krenuti dalje, u nove promijene,
ali više ne zbog ostalih, nego jer me to počelo jako zabavljati, a kasnije sam i sama sebe
prihvatila dovoljno da čak i onda kada mi nije lijepo, kad se osjećam užasno i tjeskobno
ne bih rekla : "Želim nestati." , čak štoviše; "Želim biti ovdje i onima koji me ne podnose i dalje
priuštiti to da ih gušim time što me ne podnose." Hah!
Nakon nekih nesreća, koje neka uvijek i ostanu neprežaljene (jer moj mačak je
toga vrijedan!), i iako se i dalje ne osjećam najsretnijom osobom na svijetu i znam
da sam vrlo sumnjičava osoba što mi otežava mnogo toga,
ali ipak svakim danom, svakim postom ne samo da tražim i nalazim sebe
nego i otkrivam nove stvari,
a i vrijeme je da i ja prijeđem iz romantizma
u realizam!
Ne gledaj samo sebe kad ti i mulj svijeta može
priuštiti mnogo zabave, koliko god ironična bila!
EVO MALO SLIKA-cijenjenog slikara(meni jednog od najdražih) SALVADORA DALI-a
(za veći prikaz slike pritisnite na nju, nećete požaliti)
POEMS, POEMS:
forever.....
ANNABEL LEE
Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela koju su zvali
Imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli i da se volimo mi.
Bio sam dijete i bila je dijete
- U carstvu kraj mora to bi -
Al više neg ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee -
I zbog toga nebeski krilati serafi
Bili su zavidni.
I to je razlog što jednom davno
- U carstvu kraj mora to bi -
Vjetar se spusti iz oblaka, noću,
Sledivši moju Annabel Lee.
I došli su plameniti rođaci njeni,
Meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
U tom carstvu što kraj mora bi.
Zavidjeli su nam anđeli s neba,
- Ni upola sretni ko mi -
Da! To je razlog (kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi),
Što noću je vjetar iz oblaka došo
I sledio, Annabel Lee.
Al’ ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što stariji bili neg mi -
I mudriji mnogo neg mi -
I niti anđeli, gore na nebu,
Ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu od duše
Lijepe Annabel Lee.
Jer mi ne bljesne mjesec, da sne ne donese
O lijepoj Annabel Lee.
Kada zvijezde se stvore, vidim kako gore
Tek oči Annabel Lee.
Tako ležim pored svoje drage do zore
Svoje drage. - drage, - života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more
U njenom grobu uz šumorno more.
Edgar Allan Poe ( 1809 – 1849 )
NOTTURNO
Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.
Duša je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći.
Tin Ujević (1891.-1955.)
OPROŠTAJ
Umrem li,
ostavite balkon otvoren.
Dijete naranče jede.
(Vidim sa svog balkona.)
Kosac žito kosi.
(Čujem sa svog balkona.)
Umrem li,
ostavite balkon otvoren!
Federcio Garcia Lorca
Gavran,E.A.Poe
GAVRAN
Ponoći sam jedne tužne proučavo slab i snužden
Neobične drevne knjige, što prastari nauk skriše-
Gotovo sam u san pao, kad je netko zakucao,
Pred sobna mi vrata stao, kucajući tiho, tiše-
»Posjetilac«, ja promrmljah, “što u sobu ući ište,
Samo to i ništa više.”
Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno;
Svaki ugarak, što gasne, sablasti po podu riše.
Žudim vruće za svanućem - uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče - jer me od Nje rastaviše
Anđeli, što divnu djevu zvat Lenorom nastaviše -
Tu imena nema više.
Od svilenog tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nepoznati, fantastični užasi me ispuniše;
Da utišam srce svoje, ja ponavljam mirno stojeć:
»Posjetilac neki to je, što u sobu ući ište -
Posjetilac kasni koji možda traži zaklonište -
Eto to je, ništa više.«
Kad smjelosti malo stekoh, ne oklijevah nego rekoh:
»Gospodine ili gospo, oprostite, evo stižem!
Zapravo sam malo drijemo, kucali ste tako nijemo.
Tako blago, pritajeno, i od mojih misli tiše;
Gotovo vas nisam čuo« - i vrata se otvoriše –
Mrak preda mnom, ništa više.
Pogledom kroz lamu bludim; stojim, plašim se i
čudim;
Ah, ne može smrtnik sniti snove što se meni sniše!
Al nevina bje tišina; znaka nije dala tmina,
S mojih usta riječ jedina pade poput kapi kiše,
»Lenora«, prošaptah tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to, i ništa više.
U svoju se sobu vratih, dok u meni duša plamti;
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
»Zacijelo«, ja rekoh, »to je na prozoru sobe moje;
Da pogledam časkom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da vidimo kakve se tu tajne skriše –
Valjda vjetar, ništa više.«
Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku
Dostojanstven ude Gavran, što iz drevnih dana stiže,
Ni da pozdrav glavom mahne, ni trenutak on da stane,
Poput lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže.
Sleti, sjede, ništa više.
Kad ugledah pticu crnu, u smijeh luga se obrmu,
Zbog ozbiljnog dostojanstva kojim strogi lik joj diše.
*Nek si ošišana ptica«, rekoh, »nisi kukavica,
O, Gavrane, mrka lica, što sa Noćnog žala stiže,
Kako zovu te na žalu hadske noći, otkud stiže? «
Reče Gavran; »Nikad više.«
Začudih se tome mnogo, što crn stvor je zborit mogo,
Premda malobrojne riječi malo što mi objasniše.
Al priznati mora svako, ne događa da se lako
Da živ čovjek gleda tako pticu što se nad njim njiše,
Na skulpturi iznad vrata, zvijer il pticu što se njiše,
S tim imenom »Nikad više.«
Gavran sam na bisti sjedi; tek te riječi probesjedi,
Baš kao da cijelu dušu te mu riječi izraziše:
Više niti riječ da rekne - više ni da perom trepne –
Dok moj šapat jedva jekne: »Svi me druzi ostaviše,
Pa će zorom i on, ko što nade već me ostaviše.«
Tad će ptica: »Nikad više.-«:
Muk se razbi, ja, zatečen - na odgovor spremno rečen
»Nema sumnje«, rekoh, » to je sve mu znanje, ništa više,
Riječ od tužna gazde čuta, koga Nevolja je kruta
Stalno pratila duž puta, pa mu sve se pjesme sliše,
Tužaljke se puste nade u jednu tegobu sliše,
U »Nikada- nikad više. «
Ali mi i opet Gavran tužne usne u smijeh nabra;
Dogurah pred kip i pticu moj naslonjač prekrit plišem;
Te u meki baršun padoh, povezivat mašte stadoh,
Na razmatranje, se dadoh - kakvu mi sudbinu piše
Grobna, kobna drevna ptica - kakvu mi sudbinu piše
Kada grakće: »Nikud više. «
Sjedah, tražeć smiso toga, al ne rekoh niti sloga
Ptici, čije žarke oči srž mi srca opržiše
Predan toj i drugoj mašti, pustih glavu mirno pasti
U taj baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše.
Sjest u baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše,
Ona neće nikad više.
Tad ko da se uzduh zgusnu, čudni miris me zapljusnu
Začuh lagan hod serafa, koji kadionik njiše.
»Bijedo«, kliknuh, »Bogu slava! Anđelima te spasava,
Šalje travu zaborava, uspomene da ti zbriše!«
Pij, o pij taj blag nepenthe, nek Lenori spomen zbriše! «
Reče Gavran: »Nikad više. «
»Proroče, kog rodi porok - vrag il ptica, ipak prorok! -
Napasnik da l posla tebe, il oluje izbaciše
Sama al nezastrašena usred kraja urečena,
U dom opsjednut od sjena, reci, mogu l da me liše
Melemi iz Gileada, mogu l jada da me liše? «
Reče Gavran: »Nikad više.«
*Proroče, kog rodi porok - vrag il ptica, ipak prorok.' -
Neba ti, i Boga, po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, neci da 1 ću u Edenu
Grlit ženu posvećenu, Lerora je okrstiše,
Djevu divnu, jedinstvenu, koju anđeli mi skriše.«
Reče Gavran: »Nikad više. «
"Rastanak je to što kažeš«, kriknuh, »ptico ili vraže!
U oluju bježi, na žal hadske Noći otkud stiže!
Niti pera ne ispusti ko trag laži, što izusti!
U samoći mene pusti!- nek ti trag se s biste zbriše!
Nosi lik svoj s mojih vrata, vadi kljun, što srce siše!«
Reće Gavran: »Nikad više. «
I taj Gavran postojano, još je tamo, još je tamo,
Na Paladi blijedoj sjedi, što se iznad vrata diže;
Oko mu je slika živa oka zloduha, što sniva,
Svjetlo, koje ga obliva, sjenu mu na podu riše;
Moja duša iz te sjene, koja se na podu riše,
Ustat neće - nikad više!
Ipak, Corpse Bride, a,
naravno, i
neizostavni Jack:
