Kao prvo, želim vam priznati nešto. Ja nikad u životu nisam
lagala. To je to.
Užasno sam umorna. Pogotovo kad se sjetim zadnja dva previše glupa posta,
ali što je tu je.
Sutra je podjela svjedodžbi. Prekosutra putujem na more. To je to.
Heh, ne znam, ali jednostavno sam tužna. Ne pitajte me zbog čega, jer niti
sama točno ne znam zašto...
Noć je. Posvuda tišina.
Tamno je. Ne vidim ništa.
Niti ne pokušavam vidjeti nešto.
Uostalom, zašto i bih?
Na ovome svijetu?
Nepotrebno.
Ovdje nema ničega toliko vrijednog
što bi čovjek trebao gledati.
Ah, pa mogu gledati, ali ne moram vidjeti.
Zašto i bih?
Mir.
Mir?
Da. To je ono što tražim
ili
barem mislim da je to to.
Nema veze.
Ponekad nisu zablude tako strašne.
Ne.
Nisu.
A trebaju biti?
Ne znam.
Ne razmišljam o tome.
.....
uostalom, pa nije ovaj blog samo leglo gluposti i smješne, morbidne mašte....
Željela sam napisati(prepisati) jednu pjesmu, ali ne znam
je li uopće vrijedna vašeg truda da ju pročitate, no to sada
više nije niti važno. Prekosutra idem na more, a zaista sumnjam
da za to vrijeme neću napisati nešto novo, ali, uostalom, napisala
ili ne na blog ću vam ja javiti se da mi ne nestane, u zaborav
potone, da se poput vala o obalu ne razbije i zauvijek nestane....
Toliko od mene, jedne male, male, male Matee....pozdrav! (...ček...)
Post je objavljen 04.07.2007. u 22:24 sati.