|
|
22.02.2005., utorak
Lanac sudbine
Ono što činite i vaša sudbina nisu uvijek istovjetni. I neki vaši potezi, ma koliko neobjašnjivi danas bili, već sutra će vam otkriti svoj smisao. Znam da ovo zvuči čudno no sudbina je daleko, daleko veća.  "Bog koji je čovjeka iz ljubavi stvorio, pozvao ga je na ljubav kao osnovno urođeno zvanje svakog ljudskog bića. Čovjek je naime stvoren na sliku i priliku samoga Boga koji je ljubav". Budući da je Bog stvorio muško i žensko, njihova uzajamna ljubav postaje slikom posvemašnje i neprolazne ljubavi kojom Bog ljubi čovjeka."
: : Katekizam Katoličke Crkve::
"Tko može znati misli nekog čovjeka osim njegova vlastitoga čovječjeg duha u njemu? Tako ni Božje misli ne može znati nitko osim Božjega Duha.
I tog nam je Božjeg Duha (a ne duha svijeta) Bog dao da bismo mogli znati čime nas je obdario.
Govoreći vam o tomu, ne služimo se riječima ljudske mudrosti, nego riječima koje nam daje Sveti Duh - služeći se riječima Duha da bismo objasnili duhovne istine.
Ali čovjek tjelesne naravi ne može razumjeti spoznaje koje daje Božji Duh. Njemu se one čine ludošću jer ih valja prosuđivati Duhom.
Čovjek koji ima Duha može sve prosuđivati, ali drugi nisu kadri prosuđivati njega.
Jer tko poznaje Gospodnje misli?
Tko će njemu dati savjet?
Ali mi imamo Kristov um."
: : Prva poslanica Korinčanima::
 |
Njezin utjecaj je toliko širok da ga ne možemo ni pojmiti. Sudbina uvijek mora biti vezana uz pronalaženje načina buđenja onog najboljeg u ljudima. Pronalaženje Boga u njima te reflektiranje njegove veličanstvenosti u drugima. Da, govorim o Bogu jer u njega vjerujem, a vi to prema svojoj vjeri možete nazvati imenom koje vama odgovara.
To znači da baš vi, ma tko vi bili, možete, i vjerojatno hoćete, rasti i razvijati se, mijenjati se i pronalaziti u sebi ono najbolje. Kada počnete vjerovati da VI to radite, shvatit ćete da ste razvili novo biće, biće prepuno svjetla i vedrine. Biće prepuno dobrote koje s radošću dijeli svoje znanje, dušu i misli s drugima pomažući im da u sebi pronađu slično biće. Lanac je to čije karike svakog dana svatko od nas kreira i spaja. Lanac sudbine. Neki marljivo kreiraju verigu, ulože puno vremena, znanja i truda i s užitkom promatraju svoje djelo. Neki na kraju nisu baš zadovoljni rezultatom pa gledajući svoj uradak odluče napraviti još jednu verigu, ovaj puta puni iskustva i novog znanja, vjerujući da će im upravo to iskustvo i znanje pomoći napraviti kvalitetniju poveznicu. Neki na temelju tog prekrasnog iskustva odluče pomoći drugima da naprave bolje verige u svojem lancu. Neki te verige gledaju kao zlo, opiru im se i odbacuju ih no negdje duboko u sebi, ne želeći si priznati, znaju da je baš ta mala, sjajna poveznica ono najbolje što imaju. Čaroban je to posao kojeg svatko od nas obavlja baš svaki dan, a da toga možda nismo ni svjesni. I šteta je što lanac ponekad isključivo asocira na sputavanje jer ponekad baš on može biti motivacija i inspiracija. Jer najljepši i načvršći su lanci sudbine oni koji se ne vide i ne osjećaju kao teret...
Postanite svjesni. Postanite svjesni sebe, svojih mogućnosti, svoje veličine i na sve to uvijek dodajte barem još 10% veću vrijednost. Jer vrjedniji ste no što mislite ma koliko se opirali toj ideji. Biti na putu vlastite sudbine nikad ne znači hraniti svoj ego. Ili tuđi ego. Baš nikad. Ego je lijepa stvar koja vam može puno pomoći u životu, ali jednako tako i odmoći. Vjerujte u sebe i svoju sudbinu jer upravo nju svakog dana kreirate svakim dahom. Biti na putu vlastite sudbine znači pomagati drugima da pronađu prirodu svog Boga. Svoju prirodu. I svoj lanac. Vaša umjetnost u tome može pomoći, vaše pjesme u tome mogu pomoći, vaše riječi u tome mogu pomoći i vaša djela u tome mogu pomoći.
Vjerujem u dijeljenje, vjerujem u ljubav i vjerujem u zajedništvo. Vjerujem u to da bi dobila nešto, nešto moram i dati. Vjerujem da dajući drugima, sebi dajem najviše. Vjerujem da sve što vi radite, svaka vaša riječ, pogled i misao može u drugima pokrenuti okidač. Sudbina nije biti "najbolji" u ičemu. Umjesto toga, sudbina je biti skromno svjetlo božanskog u svim svojim djelima...
|
14.02.2005., ponedjeljak
Praznik ljubavi
Praznik je ljubavi. Službeno. No sklonija sam neslužbenoj varijanti, mojoj osobnoj varijanti, kako je svaki dan praznik ljubavi.Total Eclipse of the Moon
Miles away from light at noon
Total eclipse of the moon
Many reasons to believe in life
Just listen what it's telling you
Come and have a look inside
Total eclipse of the moon
Don't be childish, don't be so cruel
I'm feeling just lonely without…
without you
I can see the wide horizons
But debts have to be paid
Our ways will cross again someday
Believe, and come back to you…
I'll see you soon
Time doesn't say hello
Total eclipse of the moon
Many nights in our lives before
I was dreaming to be just beside…
beside you
Total eclipse of the moon…
I'll see you soon
.
: : Enigma:: |
I danas, kad se poklapaju službeni i neslužbeni praznik, promatram svijet srcem punim ljubavi. Svaki je moj tekst ovog bloga ispunjen njome, puno sam pisala o ljubavi, proživljavala svoje emocije kroz ovaj blog, dijelila s vama svoje najintimnije misli, zašla u samu srž vlastitog postojanja, borila se i hrabrila, pronalazila nove perspektive, vjerovala u timski rad, borila se, gubila i dobivala, pronalazila anđele, plakala, odustajala i vraćala se, ljubila, voljela... Cijeli ovaj blog na svoj je način posvećen onom što me pokreće, što me inspirira, što mi daje snagu, bez čega ne znam, ne mogu i ne želim živjeti. Posvećen je Ljubavi. Mojoj ljubavi.
Ljubiti i biti ljubljen najispunjeniji je osjećaj koji čovjek može doživjeti. Ljubiti srcem, dušom, mislima i svakom porom tijela i doživjeti uzvraćenu ljubav, ono je zašto egzistiramo. Razlog našeg postojanja. Htjeli vi to priznati ili ne, ali upravo je ljubav ono što nas pokreće, motivira, daje snagu, inspiraciju...
I što kad vam ljubav nije uzvraćena? Kad vi ljubite svim srcem, svakom porom, svakim dahom, a druga strana nema taj osjećaj. Bar ne u cijelosti. Kada druga strana mjeri, traži materijalne dokaze, blokira svoje osjećaje, traži izgovore i izabere odlazak umjesto ostanka. Kada druga strana u sebi ne pronalazi ljubav. Ni za koga, pa ni za vas. Kada osjetite fizičku bol pokušavajući zatomiti svoje osjećaje, ne pokazivati svoju ljubav. Kada poželite da vas nema, da u jednom trenutku postanete dio vječnosti, zaborava i ništavila.
I što onda kada vam sve, baš sve govori da držite tu ljubav, da ju njegujete, da ju pustite na životu znajući da će doći dan kada će ona u osobi koju ljubite probuditi zrno ljubavi? Znate da će ta ljubav dobiti svoj sretan završetak, ali ne znate koliko će vremena proći, koliko ćete strpljenja morati imati, koliku ćete žrtvu morati prinijeti i koliko će vam snage trebati da izdržite. Što onda?
Znam, lakše bi bilo okrenuti se i otići, zanijekati sebe, uvjeriti se da vas iza ugla čeka nova ljubav novo iskustvo, nešto bolje i još veličanstvenije. Znam, lakše je, ali... uvijek taj ali...
Mozak se trudi, ali srce ne da...
Unatoč svemu, svim grubim riječima, boli, patnji i suzama, razdiranju unutrašnjosti, raspadu bića, unatoč želji racija za zaboravom, mirom i utjehom... unatoč svemu tome, moje biće je radosno. Spoznaja vječne ljubavi donosi smiraj, potvrđuje Nadu, ojačava Vjeru, blagoslivlja Ljubav. Molitva tka u nebesima zlatne niti ljubavi, samozatajno prebire riječi puštajući mom voljenom da sam pronađe put, želeći mu da i sam doživi ljubav bez granica s nadom da će uz njega i fizički ostati ljubav. Molitva izlazi iz mene znajući da ljubav nikada ne gubi, gradeći i jačajući ono najbitnije u meni, omogućavajući da moje zrno ljubavi živi dalje čekajući da se vulkan probudi. Samo za mene. Za vječnost. I za nas...
Slavite ljubav. Slavite ju svaki dan. Zaljubljenost je prolazna no ljubav je ono što ostaje. Zlatnim nitima zapisana u knjigu vječnosti...
Moja je ljubav toliko jaka da mi i samoj ponekad izgleda patetično. I sva ta borba, svi ti pokušaji da u sebi zatomim osjećaje, da se promijenim, ništa mi nije pomoglo. Odlučila sam joj se prepustiti u potpunosti, vjerovati joj i pustiti da samostalno odlučuje o mojoj sudbini. Nikad u životu se ovako nisam osjećaja, ovoliko voljela, ovoliko borila protiv same sebe i pokušavala pronaći drugi put. No niti jedan put, ma koliko ih probala, osim tog puta ljubavi, za mene nije ispravan. Stoga, ne ljutite se na mene na ovom patetičnom ogoljavanu do srži, hvala vam na vjernom praćenju i komentiranju, suosjećanju i podržavanju, na ljubavi koju ste mi pružili i koja mi puno znači. Moja je ljubav zaslužna za sve moje tekstove, za svako slovo napisano ovdje, za otvaranje mog srca i duše u potpunosti i stvaranja ovog kutka pa mi stoga ne zamjerite previše :)
Svojoj ljubavi šaljem puno osmjeha i srce puno oprosta i ljubavi obmotane šarenim papirom želje da što prije pronađeš ono o čemu sanjaš cijeli život. A ja ću svojim molitvama, srcem i mislima biti vječno uz tebe. Ne želim biti kamen o koji se spotičeš i teret koji te sputava, već lagano krilo koje Ti olakšava let prema cilju...
Odlazim lagano u sjenu, s pregrštom srebrnih kutijica za vas i najljepšim željama prema svima vama. Prepuštam vam svoju oazu da u njoj uživate i da ju njegujete umjesto mene i iz nje spoznate kako je predivno ljubiti punim srcem, iskreno i radosno. Ja odlazim pričekati totalnu pomrčinu mjeseca...
|
09.02.2005., srijeda
Zrno ljubavi
Kada odu svi
Svejedno ako pitaš mene
ti zavoli koga hoćeš
iskreno i dugo
to je tvoja svar,
al’ sve u svoje vrijeme
ti bez obzira ne sve to
ne misliš ni našta drugo
Kada odu svi
i kada prođe sve
ne zaboravi
ko te volio od svega najviše
kada odu svi
i kada prođe sve
ne zaboravi
ko te volio zbog tebe,
ko te volio od svega najviše
Ja sam prevaren
i sad po paklu hodam
jer sam naivan
k’o djete sretan bio dugo
slijep od ljubavi
i samo tebi odan
al’ ti bez obzira na sve to
ne mislis ninašta drugo
Kada odu svi....
: : Boris Režak:: |
Nakon karnevalskog ludovanja, krafni, veselja i uživanja kao nožem odsječeno veselo vrijeme pretvara se u vrijeme okretanja samog sebi, vrijeme dubokog razmišljanja. Vrijeme pokore. Vrijeme kritičkog stava prema vlastitom načinu života, želja i volja za popravkom.
Do jučer smo se razuzdano veselili, skrivali iza maski, dali sebi oduška, a danas već imamo sasvim oprečan stav. Danas je vrijeme da se suočimo sami sa sobom, zavirimo u vlastitu dušu i od crne pokušamo napraviti bijelu boju. Volim ponekad te igre crnog i bijelog, svijetla i tame. No kad bolje razmislim, do jučer je veselje imalo vanjske efekte, a danas se ono zavuklo puno, puno dublje, do same naše srži, povuklo se malo od očiju javnosti i priprema se na veličanstven izlazak. Kao onaj vulkan, radost sakrivena duboko u meni pritajila se, pustila na površinu nadu, i smireno iščekuje povoljan trenutak za izlazak na površinu. Za eksploziju zadovoljstva i istinske sreće.
Čudno je kako mi se stvari u životu poklope, i iako nisam pretjerano držala do nekih običaja, za mene u ovom trenutku, sasvim prirodno, nenametljivo nastupa vrijeme posta, molitve i novih djela ljubavi. Ovo zadnje prakticiram stalno, i kad mi je najteže u sebi pronađem zrno ljubavi, malo i nejako, i njegujem ga kao najvrjednije bogatstvo koje imam. To zrno ljubavi jedina je stvar koje se nikad neću odreći. Možete me lomiti i slomiti, ali to zrno u meni će preživjeti.
Možete mi oduzeti sve, ali oduzmete li mi to zrno, nestat ću. Postat ću živi mrtvac koji boravi među vama, diše, čita, piše i govori, ali ne živi. Postat ću dio gomile koja postoji, ali istinski ne postoji. I zato se svim snagama, svakim atomom svoga bića grčevito borim za život tog zrna, znajući da je upravo ono zaslužno za moju istinsku egzistenciju. Za moju istinsku radost. Za moju bit.
I za život tog zrnca ljubavi, srcem punim veselja i sreće, ulazim u period odricanja. I iako "odricanje" kao riječ asocira na muku, žalost i tugu, činim to s osmjehom na licu, dušom, srcem i tijelom. I radujem se. Svakog dana, svakog trena, svakim dahom. Radujem se. A kao potpora tome trudim se činiti mala, minijaturna djela ljubavi kako bi moje zrnce živjelo i dalje.
Zato pustite me da se brinem za svoje zrno, ne pokušavajte mi ga oduzeti i prihvatite ga kad vam ga ponudim na otvorenom dlanu, nezaštićenog i krhkog. Ili ga pustite na miru i nezainteresirano odšetajte dalje. Ili ga istinski prihvatite svojim srcem i radujte se skupa sa mnom ljepoti dijeljenja. Dijeljenja radosti života...
|
07.02.2005., ponedjeljak
Vjeća koja se nikada ne pjazni
Znam da ste već pomisjiji da sam nestaja i da se nikad neću vjatiti u ovu vijtuajnu oazu zabave i mija. A ne, ne, ne.... pjevajiji ste se. Mudjica se samo majo umojija od hjvanja s Majitom oko kompjuteja, a i bijo je pjedivno doba veseja, bjagdana, zimskih jadosti koje i daje tjaju pa sam se bavija zanimjjivijim stvajima od bujenja u monitoj. A ne mogu jeći da mi niste nedostajaji....
Čitaja sam ja vas jedovito, vijeći pjeko Majitinog jamena, i zakjučija da vam pomajo nedostajem, da vam tjeba majo vesejja i gumenih bombona da vam zagjije misji i otopi smjznute pjstiće kako bi vaši tekstići opet pjštaji od zadovojjstva i vesejja.
Iako je za neke pjošjo vjijeme dajivanja i dijejenja, mene je moja Majita naučija da sjeću i veseje tjeba dijejiti svaki dan pa se zato vjaćam vama s vejikom čajobnom vjećom gumenih bombona. Vjeću koju sam dobija i koja se nikada ne pjazni. Zato sad zavjačim juku u nju i pjvu šaku šajem u Sanjin svijet koja me tako jijepo uvesejavaja vijenjacima i čajobnom pjašinom. Faja teta Sanja i tebi i vijenjacima :)))
Izražavanje zahvalnosti
donosi nove stvari
na kojima možemo biti zahvalni
|
Jedna poveća hjpica žutih i zejenih medeka ide i teti Petji i svih njenih šest osoba koje zajednički žive u jednom tijelu, koja me poveja na vijtuajne maškaje i pobjinuja se da uz njenu Anđejicu imam najjepši kostim. Cjvene i posebno sjatke žute medeke bijam za tetu Cybej da joj svi snovi uskojo postanu java i da fjaka izađe iz njenih misji. Zejene medeke šajem teti Sun za pjekjasan ogjtač sjećanja kojim me je ogjnuja i jubav koja se usejija tjajno u njeno sjce. Najvećoj mami od svih, BigMammi i njenom čudovištu šajem dvije šake gumenih bombona da ih sjatko utamane šijeći topjinu obitejske jubavi i daje i šije :))
Teti Bjakici ne tjebaju bomboni, ona se već snašja sa jestivim gaćicama, aji zato teti Bjidge koja se povukja iz ovog vijtuajnog kutka, i iako sam jako, jako, jako tužna zbog toga, šajem joj najveću vjeću gumenih bombona s topjim osmjesima i žejom da se opet uskojo sjetnemo. Pjincezama tete Jagane šajem bijeje medeke s kjijima, da ih sve tji čuvaju i paze i da misji ponovno postanu jagane i veseje.
Ima tu i stjičeka na koje sam misjija dok sam se gjudaja s Majitom, gjadija snjegovića i uživaja u bijejom ogjtaču koji je konačno došao pa tako jednu smjznutu gjudu punu gumenih bombona šajem bajbi Geojgu na jug da i on majo uživa u zimskim jadostima, a stričeku Haju idu medeki bez gjude jej on snijega ima i pjeviše. Stjiček Kjoss dobiva svoju sjasnu pošijku gojubom pismonošom za kojeg se nadam da neće posustati po ovom zimogjoznom vjemenu, a kako mu je i teta Pjobuđena usput, nosi maji paketić i za nju. Obzijom da je vjeća vejika, ima tu i gumenih bombona za bajbu Mezza kojem ova zima baš i ne godi pa mu šajem medeke da se pjisjeti topjih sunčanih dana i pjovjenja po mijnom, zanosnom moju. Stjičeku Soju šajem medeke bez izboja boja da što pjije pjestane sojijati i dobjo se naspava u najučju neke tete koja će ga znati vojeti.
Ma znate što, podijejija sam puno bombona, a vjeća je još uvijek puna, vjeća koja se nikada ne pjazni, pa vam svima koji navjatite u moj i Majitin čajobni kutak ostavjjam otvojenu vjeću da se sami posjužite i uživate zajedno s nama u tamanjenju medeka. Jedino vas mojim da mi ostavite baj majo najančastih medeka sa stjane jej njih vojim najviše. A i Majita uživa u njima. Vojim je gjedati kako, iako obožavjući te najančaste medeke koji se na svjetju pjesijavaju kao zjato koje bi zadjžaja za sebe, dijeji samo s jednom osobom, Majkom kojeg je konačno pjihvatija u potpunosti i pustija do kjaja u svoj čajobni svijet snova. Svijet po kojem i u kojem je konačno počeja stvarno živjeti.
Za njih čuvam većinu najančastih medeka, a sve ostaje i najančaste i cjvene i žute i zejene i bijeje pjepuštam vama s žejom da svaki pjožvakani medo u vašem sjcu ostavi veseji tjag. Tjag Mudjice koja vas jako, jako, jako, voji :)))
Pees: Zajonite u vreću i napunite svoje džepove medekima i podijejite ih svojim pjijatejima, poznanicima, sjučajnim pjojaznicima, podijejite sa svima mudjičinu jadost živjenja koja svoju tajnu skjiva u mekanim, šajenim, jaznobojnim gumenim bombonima :)))
|
03.02.2005., četvrtak
Mozaik života
Ne vjerujem u slučajnosti. Vjerujem da se sve događa s nekim razlogom, prema određenom rasporedu, planu i programu. I znam da taj plan i program mogu otkriti i posložiti sama. Dana mi je mogućnost da djelujem, da vodim svoj život prema vlastitom nahođenju, bez utjecaja sa strane. Naravno, utjecaje sa strane mogu prihvatiti ukoliko mi odgovaraju, ali shvatila sam da sama, povezana sa svjetlom u sebi, određujem smjer svog života. I da sama kreiram vlastiti uspjeh ili neuspjeh.
Ciljevi
Cilj kojem težimo
nije konačna svrha našeg života.
On je samo sredstvo
koje nam služi
da se koncentriramo na smjer.
Postizanje cilja,
neće nas usrećiti samo po sebi,
no dok se na putu do cilja
borimo sa preprekama
koje su neizbježne,
mi rastemo i razvijamo se.
To je ono
što našem životu
daje najdublji
i najdugotrajniji
smisao i ispunjenje.
: : Anthony Robbins:: |
Na tom putu pomogao mi je velik broj ljudi, većina njih nesvjesno, no neki su i svjesno odabrali ulogu mentora, vodiča, pomagača koji su mi dali podršku, pomogli mi da sama sa sobom popričam i dogovorim neke stvari. Nisu me prisiljavali na ništa, nisu mi nametali svoju volju, nisu mi ispirali mozak svojim idejama, jednostavno su me vodili, korak po korak, na putu suočavanja same sa sobom i slaganje vlastitih kockica u mozaik života. Mog života. Bili su određena vrsta ljepila koja je spajala te raštrkane kockice.
Za mene uspjeh nije stvar slučajnosti. Uspjeh je pitanje brojnih elemenata, od kojih je za mene najvažniji trud. Akcija. Pokret. Djelovanje. Imate talente s kojima ste rođeni, za neke znate, neke još trebate otkriti, a da bi oni izašli na vidjelo, da bi zasjali u svom pravom sjaju trebate se potruditi. Čak i kad ne znate da ih imate, trud je ono što će ih izvući na površinu. Mozak je mišić kao i svaki drugi mišići na tijelu, i samo upornom i konstantnom vježbom dovodite ga u odličnu formu. a jednom kad krenete, vaš mozak ima sjajnu sposobnost traženja novih aktivnosti. Mozak ne stari, ali njegove sive stanice prestanu komunicirati jer im nedostaje vježbe. A vježbu možete potaknuti samo vi. Aktivnim djelovanjem. Trudom.
A dobro uvježbani, gipki, fleksibilni mozak omogućava vam dobar temelj za uspjeh. Ako i želite reći da je uspjeh stvar slučajnosti, složit ću se s vama no slučajnost opet nije slučajna već ste na njoj radili kako bi se dogodila. Vjerujem da su planiranje, trud i vježba jedini put do uspjeha. Put, a ishodišna točka od koje krećete su vaši snovi, želje i ciljevi. Put vašeg vlastitog uspjeha započinje snovima, no trud ispunjavanja tih snova dovodi do uspjeha. Imajte snove u životu, ali nemojte snivati život. Život treba živjeti, a ne samo sanjati jer snovi bez akcije ostaju samo snovi.
Znam da moj mozaik života još nije gotov, nadajući se da će mi trebati još popriličan broj godina da ga dovršim. I da će mi u tom procesu pomoći velike količine ljepila. Isto tako znam da sam i ja nekome ljepilo koje pomaže povezati kockice mozaika zajedno i u tome je ljepota života. Pomažući slagati drugima kockice njihovog mozaika, slaže se i moj, povezuje još čvršćim ljepilom i polako se nazire konačna slika mog vlastitog mozaika života. I uživam s osmjehom promatrajući tu šarenilost kockica koje svaka za sebe nemaju smisla, no spojene zajedno čine jednu osebujnu simfoniju zadovoljstva...
Slažete li vi svoj mozaik? :)
|
01.02.2005., utorak
Strpljivost
Patience
It's like a conversation,
where no-one stops to breathe
Is it my imagination,
or did God already leave the table?
Such destruction,
and pure white castles in the sand
No time for introduction
With all that money changing hands
And the satellite says,
"Take a look at all we have"
But the old man says,
"You want my family, for your liberty...
I can't do that."
Look into the eyes of any patient man
Whether they be amber, green or blue,
There's a piece of God staring back at you
But they see our children,
and the old folk fend for themselves
They see our broken women
On imaginary shelves
But the satellite says,
"Won't you people look at all we have?
Don't you want it?
Can't you see the things that you lack?"
Children in his arms, he turns his back.
.
: : George Michael:: |
Pitam li vas promatrate li ova događanja s blogom posljednjih dana pozitivno ili negativno, većina vas će me vjerojatno iznervirano uputiti bijesan pogled kojim ćete me pitati "jesam li ja normalna" i s više ili manje strasti izraziti svoju ljutnju i negodovanje zbog svega što se događa.
Neki od vas digli su ruke od svega, živcira vas nestabilnost, smeta što iste stvari morate objavljivati nekoliko puta, što vam nestaju postovi, komentari, što vam je netko izvana prekinuo tok misli i oduzeo pristup omiljenoj igračci. Neki su krenuli ispočetka, na istom mjestu, zaboravljajući stare blogove i krenuli novim putem. Neki su krenuli na novim lokacijama tražiti sreću, smirenost i sigurnost. Neki su strpljivo vraćali postove i komentare želeći sve dovesti u prijašnje stanje, uspostaviti harmoniju i ravnotežu kakva je bila prije kalvarije i nastaviti dalje kao da se ništa nije promijenilo.
Kakvi smo u životu, takvi smo i na svojim blogovima. Možda ponekad pokušamo zamaskirati svoje Ja, ali odaju nas ovakve "sitnice". Odaju nama samima. Pokazuju nam te sitnice koliko smo u ravnoteži sami sa sobom, otkrivaju dijelove karaktera koje nismo otkrili ili nismo željeli otkriti i razgolićuju nas do srži. Jedna mala katastrofa, jedan nepredviđeni događaj, jedno neugodno iznenađenje i s nas padaju sve maske i otkrivaju našu pravu osobnost. Ne kaže se uzalud da se pravi prijatelji prepoznaju u muci...
Pripadam onoj skupini koja je iskustvom prikupila popriličnu dozu strpljivosti i koja smireno i s osmjehom čeka da oluja prođe. I još za vrijeme zadnjih huktaja vjetra krećem s laganim skupljanjem rastrganih komadića, koje kao mozaik vraćam svakog na svoje mjesto. Možda je to posljedica iskustva, svih oluja kroz koje sam u životu prošla i koje su me naučile da nakon svake oluje uvijek, baš uvijek dolazi smiraj.
I upravo zbog tog smiraja, zbog osjećaja koji se rađa u meni u trenutku kad promatram kako sve oko mene ima kataklizmičnu notu, kad destrukcija vodi glavnu riječ, kada se uništava ono najdraže, upravo tada zbog vjere koja mi daje spoznaju da uskoro slijedi mir i nešto još bolje i osjećaja koji se budi u duši, zbog svega toga imam strpljenja, smirenosti i volje izdržati još malo. Stisnuti zube, naprkositi zlu, izdržati sve napade i ne odustati.
Nikad ne odustati. Pronaći novi način na istom, odabranom putu, ali nikad ne odustati...
A kakvi ste vi? :)))
|
© 2004-2006 Marita - sva prava pridržana
|
|
