Pregled posta

Strpljivost

Patience It's like a conversation, where no-one stops to breathe Is it my imagination, or did God already leave the table? Such destruction, and pure white castles in the sand No time for introduction With all that money changing hands And the satellite says, "Take a look at all we have" But the old man says, "You want my family, for your liberty... I can't do that." Look into the eyes of any patient man Whether they be amber, green or blue, There's a piece of God staring back at you But they see our children, and the old folk fend for themselves They see our broken women On imaginary shelves But the satellite says, "Won't you people look at all we have? Don't you want it? Can't you see the things that you lack?" Children in his arms, he turns his back. . : : George Michael::

Pitam li vas promatrate li ova događanja s blogom posljednjih dana pozitivno ili negativno, većina vas će me vjerojatno iznervirano uputiti bijesan pogled kojim ćete me pitati "jesam li ja normalna" i s više ili manje strasti izraziti svoju ljutnju i negodovanje zbog svega što se događa.

Neki od vas digli su ruke od svega, živcira vas nestabilnost, smeta što iste stvari morate objavljivati nekoliko puta, što vam nestaju postovi, komentari, što vam je netko izvana prekinuo tok misli i oduzeo pristup omiljenoj igračci. Neki su krenuli ispočetka, na istom mjestu, zaboravljajući stare blogove i krenuli novim putem. Neki su krenuli na novim lokacijama tražiti sreću, smirenost i sigurnost. Neki su strpljivo vraćali postove i komentare želeći sve dovesti u prijašnje stanje, uspostaviti harmoniju i ravnotežu kakva je bila prije kalvarije i nastaviti dalje kao da se ništa nije promijenilo.

Kakvi smo u životu, takvi smo i na svojim blogovima. Možda ponekad pokušamo zamaskirati svoje Ja, ali odaju nas ovakve "sitnice". Odaju nama samima. Pokazuju nam te sitnice koliko smo u ravnoteži sami sa sobom, otkrivaju dijelove karaktera koje nismo otkrili ili nismo željeli otkriti i razgolićuju nas do srži. Jedna mala katastrofa, jedan nepredviđeni događaj, jedno neugodno iznenađenje i s nas padaju sve maske i otkrivaju našu pravu osobnost. Ne kaže se uzalud da se pravi prijatelji prepoznaju u muci...

Pripadam onoj skupini koja je iskustvom prikupila popriličnu dozu strpljivosti i koja smireno i s osmjehom čeka da oluja prođe. I još za vrijeme zadnjih huktaja vjetra krećem s laganim skupljanjem rastrganih komadića, koje kao mozaik vraćam svakog na svoje mjesto. Možda je to posljedica iskustva, svih oluja kroz koje sam u životu prošla i koje su me naučile da nakon svake oluje uvijek, baš uvijek dolazi smiraj.

I upravo zbog tog smiraja, zbog osjećaja koji se rađa u meni u trenutku kad promatram kako sve oko mene ima kataklizmičnu notu, kad destrukcija vodi glavnu riječ, kada se uništava ono najdraže, upravo tada zbog vjere koja mi daje spoznaju da uskoro slijedi mir i nešto još bolje i osjećaja koji se budi u duši, zbog svega toga imam strpljenja, smirenosti i volje izdržati još malo. Stisnuti zube, naprkositi zlu, izdržati sve napade i ne odustati.

Nikad ne odustati. Pronaći novi način na istom, odabranom putu, ali nikad ne odustati...

A kakvi ste vi? :)))



Post je objavljen 01.02.2005. u 09:47 sati.