Please find me someone.

https://blog.dnevnik.hr/loveisthepartofmylife

subota, 11.07.2009.

Bilo je svega, ali nikad onoga što smo htjeli i željeli, svim našim dječjim srcem.

Bilo bi lijepo nakratko iskočiti iz svoje kože i gledati kako svijet ide bez tebe.
Kako se kreće i kako svakom minutom gubi trenutak zarobljen u nekoj dalekoj prošlosti.
Da, to je ono što bih voljela.
Također voljela bih nestati negdje daleko pod svjetlima obasjanog grada,
jer znate dobro je biti stranac u gradu, uvijek se iznova prilagodiš,
prihvaćen si, jer si nov, a time i zanimljiv.
Volim tvoj miris, kad prođeš pa i cvijeće miriši po tebi.
Nekad sam voljela cvijeće, ali nekad neka ostane nekad.
Sve se promijenilo, čak i miris maka više nije isti.
Pitam se jesam li ja kriva ili ti.
Jer znaš, znaš dobro da se ja regeneriram.
I to svakim danom iznova.
Svake sekunde ponovno i tako uspijevam.
Promjena je dobra.
Čitam Nerudu. I cijenim ga.
Jer je Divan.
I nadahnjujuć.
I sve ću tebi za inat.
Čak ću i odrezati kosu da me ne prepoznaju više dok ulicom šećem u suzama.
I neće Oni znati tko sam, niti tko me noću poljupcima grije po usnama.
One nikad nisu znale tko sam, a žarko su to mislile.
Htjele su mi pomoći, ali ja nisam htjela.
Jer ne volim pomoć drugih, put onda nije tako grešno sladak.
I još uvijek je tebi za inat kad kažem da ću te uništiti.
Jer znaš da hoću.
Osakatit ću te za jedan dio tvoga srca i to će izbrisati uspomenu na tebe.
I sve one dolaske, i sve one odlaske u suzama i sve one misli koje su me noćima gušile
i svaku pjesmu nad kojom sam plakala, svaku regeneraciju koju sam doživjela,
svaku misao koju sam ti slala u nadi da će do tebe uopće dospjeti.
Ne.
Ja nisam puna mržnje, niti tuge, niti gorčine.
Ti osjećaji su odavno postali previše dobrodošli da bih ih osjećala.
Sada osjećam samo duboko gađenje.
Prema svemu što je bilo,
I smijem vam se u lice, onako veličanstveno, gracizono,
pokazujem vam osmijeh veselja, sreće i radosti.
A ni nijedna od te tri stvari me nije već dugo obnovila.
Ali ja vam se smijem, da znate da sam tu, da nisam gotova i onako
sve ću tebi za inat.
A i vama, vi ste One koje su bile tu samo kad sam Ja, onako humorom osviještena
držala vam ruke dok ste noćima plakale.
I svejedno, kao dobar čovjek, kao osoba sa srcem.
Reći ću vam da ste isplakale zvijezde, a tebi kao njemu ću reći
da te vrijeme pokosilo i naravno da sam ja kriva.
Jer znate, Ja i jesam kriva.
Kriva sam što vas imam, a znate, vjerojatno ne,
da vi, vi pokošeni bludnici.
Nemate mene.
I točka mi se smiješi nakon ove patetike, kako ne biste vi.



Ovo je sreća za koju rijetko tko zna. Moja je.






Da.

Vaša.*

- 22:27 -

Komentari (24) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.