Please find me someone.

https://blog.dnevnik.hr/loveisthepartofmylife

utorak, 22.07.2008.

Biografija jednog usamljenog srca

Sjedila je nasred prostorije,
umrljana bojama jeseni i tragedijom prošlosti.
Nije upućivala pogled nikome, onaj pravi pogled,
pogled koji dolazi do srca i prodrma dušu.
Smijala se i pokazivala dušu smijući se,
osmijeh je oduvijek bio lažan.
Voljela je misliti na misao o nečemu
i na srce o ničemu.
Nadala se boljoj budućnosti, nadala se mislima
i nadala se da će doći.
Čekanje je tako ubijalo,
kao da je sjedila na ledu
koji je svakoga časa mogao popucati po šavovima.
ali, potrudila se da gotovo uvijek bude dovoljno vode
u zamrzivaču tako da led nikada ne može popucati.
Život ju je šibao stijenkama ljubavi,
tišina davala snagu,
a pjesme upućivale na ranjivost.
Sve što je ikada rekla bilo je lažno, a možda
je samo uvjeravala samu sebe u neistinu.
Pisala je, o pisala je pjesme,
pisala je priče i crtice,
novele i drame, a glavni lik je uvijek
bio netko drugi.
Netko dalek, pokušala je biti fiktivni pripovjedač,
ali gotovo nikad nije uspjela.
Željela je biti otkrivena, ali nitko nije znao da se skriva.
Znala je razoružati riječima i razveseliti osmijehom,
sve osim sebe.
Znala je da nitko ne čita ono što ona zapravo piše,
ali nadala se jer je znala da nada ne umire posljednja.
Sjedila je nasred prostorije pune boja,
pune prošlosti i budućnosti, sanjajući staru pjesmu
dalekog pjesnika.
Željela je osjetiti dodir, dati pola života za minutu sna,
ali gotovo nikad njene misli nisu bile uslišane.
Jedino što je znala bilo je plakati,
biti tužan, ah ta tragedija,
zar može u svemu baš biti glavni lik?
Voljela je otkrivati, otkrila je ljubav,
postavila ciljeve i svoje i tuđe,
i dokazala je da se i muškarac
najjače naravi, može promijeniti.
Divili su joj se, izrabljivali njene
„fine“ misli zvane optimizam, a ona se
samo smijala kao dama.
Stvarala je nova djela i uljepšavala stara,
voljela je srca puna svega, voljela je kratke fusnote
išarane ljubavi.
Znala je da se svi prepoznavaju u njoj,
ali nikad nisu zapravo znali tko je ona.
A bila je, doista je bila
samo mala, usamljena dama
bez svog dalekog skitnice.
I doista je uvjerena da je njen skitnica
već odavno zaboravio put kući
i naravno, put do njenog srca.


Sve što je željela bila je jedna bijela ruža u ruci jednog kavalira, a znala je da je teško voljeti i da tuga bez stanke piše najsjajnije stihove...



Ostavljam vam svoj i njen pozdrav. Dva lica, jedna duša..Ljubim

Barbara.

- 18:48 -

Komentari (18) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.