utorak, 13.05.2008.
Oproštaj od snova
Već dugo nisam otišla u snove. Zadržala sam se u zemaljskom životu i zamarala nepotrebnim bolima. Odlučila sam jedne večeri odlutati u svoj dobro mi znan svijet. Tamo gdje je sve po mom. I jednostavno uživati u njemu. Kao i uvijek tamo su me dočekali svi moji dobri poznanici, Ljubav, Starac, Sreća, Pisma itd. Poklonila sam im topao zemaljski osmijeh i prošla pokraj njih kao leptir u letu. Tragala sam za nečim što je moje srce odavno željelo. Nešto što sam htjela osjetiti, a nikako nisam mogla naći. Bilo je to prijateljstvo. Da, da prijateljstvo. Ono staro, dobro, koje ne vrijeđa, koje se ne boji, koje pruža sigurnost, koje čuva uspomene, koje dovodi ljubav i koje razumije. Nije me uputila niti Ljubav niti Sreća, išla sam sama. Kao list nošen vjetrom, ja sam letjela snovima. Strašno me obuzimala želja za prijateljima. Sjela sam na žal i razmišljala. Kako bi bilo imati prijatelja. Nisam ga nikada zamišljala do tada. Nisam se nikada pitala kakav bi mogao biti jer bi uvijek prihvatila ono što dobijem. Znala sam što sam htjela, ali jednostavno se nisam znala izraziti jer nikad nisam došla u dodir sa tim dijelom svog postojanja. Sa mnom kao prijateljicom i nekim kao prijateljem.
Doletjela mi je misao kao izgubljeni brod i usidrio se u mojim snovima. Nisam do sad razumjela tu misao, ali sam pokušavala dokučiti što mi želi reći. Razmišljajući i gubeći se u mislima, osjetila sam nečiju ruku na svom ramenu. Ta ruka me izvukla iz misli i uvela u neki novi svijet. Nisam je ni uspjela vidjeti, a osjećala sam se posebno. Uperila je moj pogled daleko na pučinu. Tamo gdje granice ne postoje i gdje je svijet misaono povezan sa snovima, što je inače nemoguće. Na pučini smo pronalazile mir i sigurnost, samo gledajući je i obje smo poželjele krenuti u tu tajanstvenu, nedodirljivu daljinu. Daljinu u kojoj život nema kraja i u kojoj je i najmanja misao moguća. Smiješile smo se i ja sam ustala. Ona me upitala još uvijek sneno i zamišljeno :“ Bi li ikada željela otići tamo?“ „Gdje? Na pučinu?“ rekoh praveći se da ne znam o čemu govori. Kaže ona „Da, na pučinu.“ Nisam joj odgovorila jer sam htjela uživati u ugodi tišine koja mi je odgovarala. Tišina je govorila više od riječi, ona je razbijala monotoniju govora i ekstravagantnost rizika. Skladala je najdivniju simfoniju, samo za nas, vodeći nas u nove snove pune naših misli.U jednom trenutku sam pomislila kako je lijepo živjeti u tišini, a zatim je ona progovorila pa sam tu misao maknula, jednostavno je govor bio previše divan i primamljiv. Ona je rekla ponosno:“ Znaš li tko sam ja?“ Nasmijala sam se pomalo ironično i odgovorila joj:“ Da priznam, zapravo i ne znam.“ Uzvratila mi je osmijeh i ništa nije rekla. Znala sam što joj je u mislima na neki način i osjetila njenu sreću i spokoj. Zajedno smo sjedile i gledale u tu tajanstvenu pučinu koja nas je obasipala novim inspirativnih osjećajima. Nakon nekog vremena, odlučila sam prošetati i povela nju sa sobom. Nije ustajala samo je tiho rekla:“ Ostavi me još malo, ne želim ići, oprosti. Previše je lijepo da bih napustila takvo što. Nadam se dame razumiješ.“ Razumjela sam je i ona je to znala bez da sam joj govorila, iako je neke stvari bolje reći, tek toliko da se naš suputnik prisjeti o čemu govorimo, pa rekoh:“ Naravno da razumijem.“ Nasmiješila mi se i ja sam krenula prema šumi. Možda ćete sada pomisliti kako se u šumi nešto strašno dogodilo i ona me spasila ili takvo što. Moje priče su ponekad previše predvidljive, možda ih zato čitate, a možda i ne. Šetajući susrela sam nekakvu pticu koja je jaukala i pjevala baladu o izgubljenom vremenu. Stala sam pa je upitala:“ Što to pjevaš, ptičice draga?“ Nije me čula samo je nastavila pjevati:
„ Na vrh brijega, tamo daleko, gdje vremena nema,
stoji jedan kip napravljen od kamena.
U njem nema misli, u njem nema straha,
u njem stoji samo djeva plaha.
Njena duša davno izgubljena
leti u mojoj vječno zadivljena.
Nosim ju, nosim, al ponekad mi fali
kad me obuzmu znane nam nebeske stvari.
Voljela bih njenu ruku još jednom da dotaknem
i da odem k njoj bez da se spotaknem.
Spotaknem o život, o bol, o tugu
i više nikad ne osjetim porugu,
prema samoj sebi.
Učinila bih sve
Da vidim njen osmijeh na usnulom joj licu
i ugledam staru, dobru i vječnu prijateljicu.
Vratite mi je, o vladari prokleti, što ste mi je uzeli
kad sam samo jednom imala san,
san o prijatelju
koji uljepšat će tmuran mi dan.
Vratite je natrag stare šume i odajte mi tajne
životne bune.
Čekat ću je vječno i neću suze čuvat, osmijeh će mi živjet
samo za nju, moju staru, dobru
prijateljicu.“
Bila sam očarana njenom pjesmom i pomilovala je da se ne bi osjećala previše samom, iako nisam mogla previše učiniti. Ptičica je sletjela na moje rame, a ja sam se nasmijala, hoteći joj pružiti pomoć na neki način. Ona mi je samo rekla: „ Ne možeš mi puno pomoći, draga Barbara, ja sam sada trenutačno zarobljena u svome vremenu. Krila ipak nisu ono što sam oduvijek htjela, a htjela sam željeti i voljeti. Moja bol leži duboko u meni i teško će izaći van.Ova tužna pjesma je balada o prijateljstvu davno izgubljenom, prijateljstvu otuđenom i besmislenom, prijateljstvu koje nema života i živjelo je samo jednom, dok su bogovi još sastavljali zemlju i nebo i ništa ga ne može vratiti. Ono je ostalo u prošlom vremenu, vremenu starih bilješki o novom razdoblju i ne može se vratiti, ne mogu niti pokušati, ostaje mi divna uspomena i moja stara pjesma koja odaje moju patnju. Idi sad, draga prijateljice, idi u život i okusi prijateljstvo, ja svoje već jesam i sačuvala sam misao na njega, pretvorila ga u stihove i sad mu se divim. Ne brini, ne boli toliko kao što je boljelo prvi dan, bol otupljuje svakim dijelom sve više, a moje srce ostaje samo stari panj čiju će starost prepoznati mala djevojčica po godovima.“ Bila sam šokirana time što po prvi puta ne mogu puno učiniti i osjećala am se bespomoćnom i odvratno otuđenom, bez sredstava i onih riječi kojima sam se trudila napraviti nešto dobro. Osjetila sam nalet osjećaja pa sam joj samo rekla:“ Poleti, draga ptičice, odleti na vrh brijega i tamo će te čekati ona, tvoja stara prijateljica, sa osmijehom na licu i bol više neće biti tvoj suputnik, prepreke će biti suviše lagane i lako prebrodive. Ne boj se, ptičice mila, život te čuva, baš onako kako te izlaže svemu. Moje misli će letjeti zajedno sa tobom i sastati se gore na vrh starog, vilinjeg brijega s tvojim osjetilnim refleksima. Poleti sad, idi daleko, tamo gdje čovjek nikada neće moći, idi ptičice, neka te snovi nose na mjesta koje ti je život odnio.“ Zaklopila sam oči ne bih li zadržala suze, ali nije mi uspjelo. Željela sam samo sačuvati taj osjećaj duboko u sebi i naučiti nešto novo. Ptičica mi je ostavila svoje lahko pero i odletjela. Snovima nošena, vjetrom vođena i životom obmanuta. Nije ju bilo strah jer je znala daje gore na vrh brijega čeka prijateljica, ona kojoj je vjerovala i znala da će je zauvijek čekati.
Bila sam sretna radi ptičice i u tom ozračju potrčala prema svojoj prijateljici. Nisam htjela tratiti niti trenutka. Kada sam došla nasmijala sam joj se nježno te rekla:“ Ne boj se draga, ja sam uz tebe, zajedno ćemo doživjeti trenutak i otići na pučinu. Tamo nas neće moći dotaknuti život, već samo snovi. Dugo traženi snovi, prijateljice.Ne boj se prepustiti mislima, slijedi moj glas koji će te odvesti u zemlju vječnog spokoja i opusti se, ne vraćaj se na staro više. Život je prekratak da bi ga potratili na vraćanje u vrijeme. Umjesto toga poleti sa mnom u novo vrijeme, u vrijeme početka i nasmiješismo se novim pustolovinama.“ Moja prijateljica znala je o čemu govorim, ustala je, skupila snagu te me zagrlila. U suzama mi je šaptala koliko mi zahvaljuje i koliko joj značim, a znala je da njena tajna sigurno leti sa mnom i da njena krila njeguje moj osmijeh.Krenula smo na pučinu i nije nas bilo strah. Ona je dobila potporu, a ja razrješenje tajanstvene misli sa početka. Konačno sam raspoznala da život bez prijateljstva nema smisla, da je ono sastavnica snova koji lete u životu. Onih stvarnih snova. Prijateljstvo je san o vremenu koje još nije došlo, vremenu ljubavi i bila sam sretna, presretna što me taj osjećaj dotaknuo jer sam znala da ću ga čuvati i da sam dobila blago o onome nedotaknutom, onome što nitko ne vidi, onome što je neosjetivo nosem, o ljubavi i podršci.
Krenule smo ka žalu i oprostile se zadnjim pogledima od snova. Tamo su stajali svi njeni likovi: Ljubav, Sreća, Starac, Anđeo, Princ i ostali. Mahali su nam i čekali naš ponovni dolazak. A ja i moja prijateljica otisnule smo se na pučinu. U nove pustolovine i nove misli. I znale smo da ćemo se jednom vratiti u snove, da ćemo im donijeti nove spoznaje o još nedotaknutom vremenu i bile smo spremne na sve jer zajedno smo bile jače, nedodirljive od svih zala i to smo znale. Snovi su nas čekali, pučina očaravala,a mi smo bile mlade, sretne i obogaćene. Sve što nam je trebalo bila je mala lađa i osmijeh. Dobile smo sve to od snova, pozdravile ih i otisnule se, ne znajući što nas čeka, ali bez straha smo ušle u nov period koji je bio apsolutno spreman na naš neponovljiv dolazak. Životna misao nas je vodila tamo gdje su nove zemlje tek saznale da su snovi početak kroz koji svi prolazimo, prije, ili kasnije.
- 18:48 -
