subota, 03.05.2008.
Bijeli iris
Idući svijetom, došla sam na veliku oranicu. Bila je svježe orana. Miris vlažne zemlje širio se cijelim krajolikom. Stala sam u kut i divila se predivnim ljepotama prirode. Svaki cvijet vodio je na svoj put, ali miris irisa ponekad je nadvladao svaki drugi miris koji je priroda pružala. Isprva moj pogled bio je uperen daleko, gledala sam u šumu i pitala se što je tamo. Što se skriva iza velikih drveća i starih panjeva koji dokazuju starost cijele šume. Ustala sam i krenula stazom prema šumi. Vodio me smjer vjetra i miris svježe pokošene trave. U daljini ugledala sam starca. Sam sjedi i čuva ovce. Približila sam se i rekla mu: " Dobar dan." Veselo mi se nasmijao i pružio ruku. " Dobar dan, lijepa gospodična." , kaže mi s osmijehom na licu. Uzvratila sam mu stiskom ruke i upitala: " Mogu li sjesti?" Iznenađeno je odgovorio: " Naravno, kako ne, mjesta uvijek ima." Bila sam pomalo začuđena njegovom jačinom duha koju je širio mojim srcem. Sjela sam i zajedno s njime gledala ovce koje su išle amo tamo i pasle travu. Vladala je mukla tišina i čuo se samo zvuk zrikavaca. Kako bih razbila osjećaj nelagode upitala sam ga: " Recite mi, što radite danas ovdje?" Rekao je uz grohotan smijeh: " Pa zar nije očito? Čuvam ovce."
Nasmijala sam se i potvrdno kimnula glavom. Neko vrijeme smo šutili kad je on ustao. Upitah ga: " Kamo idete, zar ćete mladu damu ostaviti samu da sjedi?" Osjetila sam njegov osmijeh duboko u srcu i odjednom ugledala kako me rukom zove da krenem sa njime. Ustala sam bez razmišljanja i išla za njime. Neko vrijeme je šutio, a onda kaže:" Evo, vidiš. Ovdje imam paradjz, papriku, mahune i ostalo povrće. Ja ga čuvam i samo je moje. Toliko je posla da mi dan brzo prođe." Nasmijala sam se iz dubine srca i shvatila da je to povrće i njegove životinje sve što ima. Sve što mu u životu znači i radi čega se ujutro ustaje. Krenuli smo dalje kad me zaustavio i rekao: " Moraš doći idući put da beremo jagode, a bit će i višanja. Bilo bi lijepo da dođeš, sjećam se kako si kao mala voljela jesti jagode i sva si se zamaljala u njima." Nježno sam se nasmijala i rekla mu: „ Da, i ja se sjećam.“ Potvrdno je kimnuo glavom i nastavio kimati dok nismo došli do polovice oranice. Ugledala sam miša i mahnito se pomaknula u stranu. On se nasmijao i mahnuo svojim štapom govoreći:“ Ajde, ajde, neću te ubiti, pa i ti si živo biće.“ Bila sam iznenađena i primila ga ispod ruke te smo krenuli dalje. Stalno je ponavljao kako ima toliko puno povrća i voća i da mora čuvati ovce. Slušala sam ga i upijala svaku njegovu riječ, upitah ga: „ I? Kako ste vi danas? Kako sa zdravljem?“ Pogledao me bistrim pogledom i rekao:“ Ma, leđa me boliju i jedva hodam. Ali, ide, moram biti sgrbljen čitavo vrijeme.“ Rekla sam mu tonom punim podrške:“ Hajde, proći će to, bit će bolje.!“ Nasmijao se i kad smo došli do kraja oranice, polako sam mu pustila ruku. Rekla sam mu: „ Hvala na divnom susretu i vidimo se opet prije no što odem kući.“ Rekao je :“ Naravno i vidimo se lijepa gospodična, hvala na društvu.“ Nasmijah se i krenuh prema kući. Dug me put čekao. Razmišljala sam kako je starac jadan i kako mu je njegov životinjski i biljni svijet sve što ima. Rastužila sam se znajući da neće nikada imati ništa drugo, ali bila sam sretna što sam mu podarila osmijeh na lice. Njegov pogled ostao mi je u sjećanju. One bistre plave oči, onaj predivan osmijeh pun blagosti upotpunjavao je moje misli osjećajem punim sreće. Bilo mi je drago sudjelovati u nečijem životu koji se približava kraju, ali je još uvijek u punom žaru. Šećući se ponovno sam ga srela, ne znam kojim slučajem. Primio me za ruku i nježno izustio: „ Čuvaj se i molim te sjeti se našeg razgovora, i dođi idući put da beremo jagode.“ Zatim nestade. Tog trena osjetila sam nešto posebno i znala sam da idući put moram doći, makar da ga pozdravim i da beremo one jagode koje su me tako razveseljavale kao dijete. Htjela sam to, a i znala sam da će ga to razveseliti. Poslala sam mu bijeli iris jer sam znala da je to njegov najdraži cvijet koji je rastao u njegovom vrtu. Sigurna sam da se razveselio. Od tada nisam nikada pomislila na sve ono što nemam jer sam znala da neki imaju puno manje, i da im je jedan vrt dovoljan da im osmijeh bude na licu.Bila sam oduševljena tajanstvenošću koju je selo pružalo i znala sam da se idući put vraćam na isto mjesto po jagode koje će se zauvijek smiješiti u starčevom vrtu života, vrtu koji ga je ispunjavao. Zvuk glasanja ovaca bivao je ugodan, a miris ljiljana i irisa postajao je opojniji no ikad. Vratila sam se kući, zaspala i odlebdjela u snove koji su me iznova vraćali u starčeve misli, bogatijom za jedan mali osmijeh koji sam tamo pronašla.
Svima se ispričavam što kasnim s postom, ali bila sam izvan grada i bogatila sam svoje misli pričajući sa starcem koji je pun iskustva obogaćivao mene novim spoznaja o odavno pronađenom životu.
- 16:06 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
