Life in Amsterdam
petak, 01.02.2008.
Disem li...
Pikula je i ovo prebrodio...Kako je nenadano nastao taj edem, tako je i otisao. Lijecnici nemaju objasnjenja. Ocekivali su da Pikula bude na Intensive Care bar tri tjedna. On je bio cetiri dana. Ali mu je zivot doslovno visio o koncu.
Kada sam sjedila kod njega na Intenzivnoj, pokusao me pomilovati po licu sa dlanom rukice na kojoj je bila infuzija. Nije mogao govoriti, ali me dragao po licu, iako ga je bolilo jer mu je igla virila iz nadlanice. Curile su mu suze ali nije mogao reci sto ga boli. A ja bi od bola i straha vristala, samo da sam smjela.
Njegove prve rijeci nakon sto su mu odstranili cijev za disanje iz grla bile su: Mama, boli me pisa..naime istovremeno su odstranili i urinokateter. Lijecnici se pogledaju i kazu jedan drugom: " Obicno djeca kazu da ih boli grlo ili ne mogu uopce pricati, a ovaj vas odmah...pisa".
Pomalo sam se vec odledila od straha. Danima nisam spavala, tj, nocima. Doslovno sam bauljala, vrtilo mi se, nisam jela....Strasno....strasno....
Jos se nisu pojavile nove stanice od donora. Pikula je vjerojatno jos preslab. Ali i to me pomalo brine, jer cujes ovdje prica kako je nekome nakon 7 dana vec pocelo itd..i onda se pocnes pitati kada ce kod Pikule i da li ce ???
Ova situacija iscekivanja, neocekivanih komplikacija, boli, radosti, suza, ta mjesavina koja se pjeni kao sampanjac, uzima danak.
Dragi moji znani i neznani...ponovno vam se zahvaljujem na vasim rijecima, paznji i podrsci. Nemam rijeci. Znacite mi puno.
Pikula sada spava. Kontroliraju da li dise i kako kvalitetno svako malo. Ja mogu spavati s njim u njegovoj sobi u bolnici, tako da sam na korak od njega zatreba li nesto. Ne moram vam pricati da niti ovdje ne spavam, slusam njegove udisaje, izdisaje, trzam se na svako pistanje iz njegovih pluca, svaki kasalj.....Tlak mu je jos uvijek strahovito visok. ne znaju zasto. Slikali ga, pregledavali, ultrazvuk...ma sve...a moje dijete ima tlak 137/70 i tako slicno. Ah, ne znam...
