Volim maštati
Posvećeno Zlatki! (vidi sliku)Vjerojatno vas baš zanima pa ću vam i reći. Ja sam jedan viši mršavac zelenih očiju koji voli igrati košarku. U slobodno vrijeme pak odlazim u svjetove koji čak i ne postoje. U slobodno vrijeme, šećem se i po ovome svijetu i maštam. Maštam. Još dok sam bio mali slučajno sam otkrio da mogu ruku staviti kroz televizor. Nisam oklijevao ni sekunde već sam cijeli ušao kroz ekran čim sam to otkrio. I to ne samo jedanput. Svaki petak poslije škole ponovo sam ulazio u televizor i vraćao se u subotu ujutro. Jedanput sam u televizoru ostao dulje nego obično i nisam stigao napisati zadaću. Ispričao sam se profesorici i rekao joj zašto je nisam napisao, a ona je odgovorila kako to nije istina. Da to nije moguće. Došao sam kući i upitao mamu što ona o tome misli jer znam da mama sve zna. No i ona je potvrdila tezu profesorice. Od tada pišem sve zadaće i više nikada ne ulazim u televizor. Nedavno, na moj petnaesti rođendan vidio sam svojeg najdražeg superjunaka na ulici. Bio je to Spider-Man. Naime, dok sam šetao parkom opazio sam ga kako trči za nekim zlim pajacom. Mahnuo sam mu no on me nije vidio. Barem sam probao. Tada sam ga vidio prvi put i nikada više. Ovaj je susret bio bezznačajan i bez smisla. Čitajući previše lektire odjedanput poželio sam se naći usred bajke koju sam čitao. I zato, zašao neki ja u šumu Striborovu. A znao sam da je ono šuma začarana i da se u njoj svakojaka čuda zbivaju. Čuda dobra ali i naopaka, svakome prema zasluzi. Morala je pak ta šuma ostati začarana dok u nju ne stupi netko kome je milija njegova nevolja nego sva sreća ovoga svijeta. Ja sam još bio mlad i jako sam se bojao. Htio sam pobjeći što dalje iz te šume. No spotaknuo sam se na putu prema van i u trenutku najvećeg mogućeg straha okolina se počela mijenjati. Cvijeće i trava su postali šareni tepih, a drveća posteri u mojoj sobi. Mjesec se je pretvorio u upaljenu žarulju, a zmija koja mi se je približavala poprimila je oblik knjige s kojom sam zaspao u rukama. Bila su već tri sata nakon ponoći. Knjigu sam odložio na stol, ugasio svjetlo i otišao na miran počinak. U doba kad sam još bio poznati seoski pomagač desilo mi se je nešto što neću nikad zaboraviti. U to sam vrijeme nosio crveni povez na čelu radi fore, mamin zlatni lančić s križićem oko vrata da se zna kome služim, plašt na ramenima da lakše i brže doletim do mjesta gdje treba pomoći i, naravno, svu ostalu nužnu odjeću kako bih očuvao tradiciju odijevanja. I tako sam ja po selu pomagao, a za posao bilo koje vrste redovito bih dobivao po 10 kuna (ili su to ipak u ono vrijeme još bili dinari). Svejedno, jedan sam dan radio kod općepoznatog seoskog bogataša. Mučio sam se cijeli dan, a za napravljeni posao dobio sam prebijenu paru, što bi rekli ništa, čak ni sok. Kad sam se vraćao kući općepoznati seoski siromah poslao me u dućan po mlijeko i još neke sitnice jer su ga jako boljele noge. Kad sam se vratio i dao mu naručeno, on mi je isplatio deset ‘novaca’. Nisam imao srca uzeti te novce pa sam mu ih vratio. Ja sam gledao Matrix, najbolji film na svijetu. Pročitao sam knjigu Divlji konj, nabolju knjigu na svijetu, slušao sam P.O.D., najbolju rock grupu na svijetu. Pio sam sok Oranginu, vjerojatno najbolje piće na svijetu i nosio tenisice Nike, najbolje na svijetu. Kupovao sam časopis PSX, najbolji časopis na svijetu, a kad bih pogledao u ogledalo, vidio bih njega, najvećeg frajera na svijetu. A onda sam jednog dana ugledao nju, najbolju djevojku na svijetu. Ona je gledala Blade runner, čitala Sidartu, slušala The Godfathers, nosila Reebok, pila Coca-Colu i čitala časopis Ritam. Svaki put kad na satu glazbenog nešto slušamo ja u mislima odlazim na neko drukčije mjesto i putujem po raznim svjetovima. Ovog puta letio sam svemirom, dalekim svemirom. Spustio sam se na neki planet i vidio njih, postoje. A i slični su nama, baš kao što ih prikazuju u Zvjezdanim stazama. Na oko stotinu metara daljine moje su se oči zaustavile na sjajnoj silueti koja je plesala na melodiju Ode radosti iz Beethovenove IX. Simfonije koju smo poslali u svemir. Kako sam se približavao uspio sam raspoznati ženskog aliena. Ta djevojka duge srebrne i prozirne kose i vitka modrog tijela, odjevena u haljinu svih duginih boja, plesala je plesom vjetra koji je zapuhivao sa svih strana. Gledao sam je tako prekrasnu, razmišljao i napokon joj se približio te joj pružio ruku. Ona je prihvatila moju ruku i ja sam zaplesao s njom. Iako nisam neki stručnjak u plesu, nošeni povjetarcima kao u krilu vjetra, doplesali smo do samog ruba planeta, velikog strmog vrhunca, a zvuk glazbe još uvijek je dopirao do nas. Mi smo stali i još uvijek se držeći za ruke, gledali smo svemir. Izmjenu zvijezda, sunca i planeta. U harmoniji sklada i mira, sunce je već 365 puta prošlo ispred naših očiju, a mi smo samo stajali i držeći se za ruke, promatrali taj beskonačni mračni prostor obasjan milijardama zvijezda. U jednom trenutku poželio sam poljubiti svoju novu prijateljicu. Okrenuo sam se prema njoj i susreo s njenim preplašenim pogledom koji je slutio što želim učiniti. I ja sam se bojao. Bojao sam se da ćemo narušiti ovaj sklad ako išta više učinimo. Skoro sam već i odustao, no ugodan osmjeh koji je iznenada bljesnuo na njenom licu ohrabrio me je. Zažmirio sam spreman da se spojim s njom u ovom poljupcu nakon kojeg ništa više ne bi bilo isto. Počeli smo se približavati jedan drugome. Zvono! Sat je završio. Profesorica vadi CD iz linije. Hoću li je ikada više vidjeti ? Stani! Zar ne vidiš da su svugdje? Ne isplati nam se bježati. Nije li ti jasno? Bolje da smislimo kako ih pobijediti vikao je Radoš, moj najbolji prijatelj. Pogledao sam ga zbunjeno, da ti po istini kažem, ja se uopće još nisam probudio pa nema šanse da mi sad trebamo bježati iz neke, ... Čekaj malo, ako se još nismo probudili znači da sanjamo i da možemo raditi što god hoćemo. -Točno, ali postoji jedan sitan problem. -Koji? -Ovaj, ja se jesam probudio. -Pa, kako to? -Ah, ubio me grom ako mi je išta jasno. -Čekaj malo da pojasnimo. Ako si se ti probudio, a ne sanjaš, a ja se nisam probudio i sanjam, kako to da smo na istom mjestu u isto vrijeme i još razgovaramo. -Ne znam. Možda hm, ti sanjaš i nisi se probudio, a ja sanjam jer sam se… onda… čekaj… ako sanjam i nisam se probudio… ne, ne, ne, sanjam, a probudio sam se ,a ti ne san… joooj. Ili si ti ipak samo sanjao da si se probudio, a ja se stvarno nisam probudio. Ah. E sad ti budi pametan. I tako, maštam... (Jedna od mojih najstarijih priča. Objavljena je, međutim, u jednoj knjizi pa si vi mislite) |
Bio je to stakleni most. Onaj na kojem je ubodena Yuriko, onaj na kojem su postavili drveni stol, onaj na kojem je sin gospođe S primio prvi poljubac (neki bi rekli poljubio se, ali bi zaboravili da on zapravo nije bio prisutan), onaj kojeg Mali princ nikad nije vidio, sličan onom u Bilbau. Rođen je jednog četvrtka kad je vila Bojić napravila most seljanima obližnjeg sela kako bi se dokazala kao prava vila jer joj nitko nije vjerovao. Ljudi su prestali vjerovati u vile, ali zato vjeruju u mostove. Na trenutak su, istina, pomislili da je stakleni most samo prikaza, ali čim je prvi putnik preko njega stigao u selo, svi su ga počeli koristiti. Ali vila je već bila otišla i nisu joj stigli niti zahvaliti.
Nevjerojatno! Kako je, ipak, neobično stvorenje – čovjek! Ni jedna životinja u zemaljskoj fauni ne može se s njime usporediti. A to je sve zbog toga što ni jedna nije tako harmonična niti ima mogućnosti poput čovjeka. Uzmite, na primjer, mene.
