Bio je to stakleni most. Onaj na kojem je ubodena Yuriko, onaj na kojem su postavili drveni stol, onaj na kojem je sin gospođe S primio prvi poljubac (neki bi rekli poljubio se, ali bi zaboravili da on zapravo nije bio prisutan), onaj kojeg Mali princ nikad nije vidio, sličan onom u Bilbau. Rođen je jednog četvrtka kad je vila Bojić napravila most seljanima obližnjeg sela kako bi se dokazala kao prava vila jer joj nitko nije vjerovao. Ljudi su prestali vjerovati u vile, ali zato vjeruju u mostove. Na trenutak su, istina, pomislili da je stakleni most samo prikaza, ali čim je prvi putnik preko njega stigao u selo, svi su ga počeli koristiti. Ali vila je već bila otišla i nisu joj stigli niti zahvaliti.
Već više godina, najmanje dvije, isti most stanuje ispred dotičnog sela. Pripovjedaču ove priče ne ide dobro geografija i matematika, a prijatelj primjećuje da mu niti s pameću i općom logikom nije sve u redu, ali ona zna da je dobio zadatak i da sad mora ispričati priču, priču o staklenom mostu. Most je živio uglavnom mirno. Sjeća se, intuira pripovjedač, kako su jednom bacili jednog čovjeka s mosta, sjeća se i dok ga je zapadao prvi snijeg i svačega drugog. Zapravo je čudno kako dobro sjećanje imaju mostovi, sjećaju se čak i stvari koje nisu doživjeli. Tako je jednom Stakleni most bio u Parizu, ali mu se nije previše svidjelo, zamišljao ga je kao puno romantičniji i ljepši grad, onakvim kakav je bio u 15. ili 16. stoljeću. Danas više ništa nije kao prije, jada se most iako ne zna kako je bilo – nije da je studirao povijest. No opet, nije studirao niti filozofiju, a veliki je filozof. Zna točne odgovore na čovjekovo prvo i posljednje pitanje o životu, no za taj odgovor svatko će ga morati pitati individualno jer isti odgovor ne odgovara svima. Stakleni most je rađen od stakla, no nije proziran. Njegovo je staklo dovoljno debelo da bi čak i slon, da bi čak i dva slona mogla prlaziti preko njega u isto vrijeme non-stop, a njemu ne bi bilo ništa. Vila je napravila dobar posao, šteta što je odustala od gradnje mostova. Stakleni most bio je njezin sedmi most, a još ih je 153 mislila napraviti. Međutim, ljudi kojima je dolazila uvijek bi je ismijali i sad uvrijeđena čući u kakvom kutku svoje kućice među štrumfovima, a izlazi samjo kad pričnevi organiziraju balove kako bi pronašli novu princezu. Vila se uvijek ražalosti kad ne pronađe novu Pepeljugu, kad vidi da više nema princeza i da ne može nikome pomoći. Stakleni most je zadržao nešto od viline mudrosti i kao da je dio njezina tijela još uvijek stoji tu, u glavi pripojedača kako bi mu se ljudi čudili i nevjerovali u njega. Zato nije niti čudo da ga uskoro neće niti biti. Pripovjedač će umrijeti, a ljudi će zaboraviti. Tako to jednostavno jest.
Post je objavljen 05.05.2005. u 20:31 sati.