Plodovi zemlje i pera http://blog.dnevnik.hr/lebov

utorak, 19.11.2013.

Tip iz podruma(1)

Tip je došao predati oglas, i onako usput rekao: A zašto ne pišete o tipu koji živi u podrumu naše zgrade? Na žalost, bio sam jedini u kancelariji u tom trenutku pa sam, čisto pristojnosti radi, pitao o čemu se radi i doznao da tip živi u podrumu zgrade, ali ne u ostavi, već na hodniku. Raširio je dolje dekicu, pa stanari ne mogu do svojih prostorija, a gadno je i to što tamo nema wc-a, a i tip je pomalo lud pa ga se svi boje.

Zaboravio bih tu priču da me urednica nije podsjetila, i to u subotu, kada službe ne rade, a i mi novinari subotu smatramo više dežurstvom nego pravim radnim danom. Subotom radi samo dno dna, sportska redakcija.

Nisam pogodio zgradu iz prve, jer mi je tajnica dala krivu adresu, pa sam prilično začudio ženu koju sam vidio da sjedi na balkonu, pa je pitao za tipa koji živi u podrumu njihove zgrade, iako njihova zgrada, rekla mi je, nema podrum.

Čim sam stigao na pravu adresu, spustio sam se u podrum. I doista, tamo je na dekici ležao neki tip, 40-ak godina, normalne visine, težine i pogleda. Taman se probudio, bilo je kasno jutro.

Prišao sam mu i rekao:
- Kako ste?
- Pa, nije loše.
- Jel vam dobro tu?
- Onako.
- A zašto živite u podrumu?
I tu je krenulo...
- Zato što su mi tako rekli.
- Tko vam je rekao?
- Bijela crkva.

Kraća šutnja.

- A jel vas mogu slikat?
- Zašto?
- Za novine. Da vam pomognem. Možda biste mogli živjeti na nekom ljepšem mjestu.
- Rado, ali ne smijem. Rekli su mi iz bijele crkve da se ne smijem slikat. Mene prate. I vama bi moglo biti loše ako biste pisali. Ne vole da se piše.
- Okej - rekao sam.

Kraj glave mu je ležala napola pojedena kupovna posuda sa svježim sirom. Bila je tu i plastična boca Švepsa, cigarete, češalj i još neke kućne potrepštine. Daljnji razgovor ne bi nas daleko doveo, samo bih izgubio vrijeme.
Odmah pored vrata pisalo je tko je predstavnik stanara. Živjela je na prvom katu. Pozvonio sam, a otvorila mi je starija gospođa obučena u ogrtač, s ručnikom omotanim oko glave.
- Dobar dan. Ja sam novinar. Pišem o tipu koji živi u podrumu.
- Oh, slobodno uđite, sjednite tu na kauč. Sad ću ja, samo da se istuširam do kraja. Hoćete kavu?
- Ne treba, hvala.
- Nešto drugo?
- Može čaša mineralne.
- Nemam mineralne, hoćete sok?
- Može i čaša vode.
- Donijet ću sok.

Pet minuta kasnije, sjela je nasuprot mene i kazala kako su stanodavci tipa izbacili iz stana prije oko tjedan dana, a on je nastavio živjeti u podrumu, što je velik problem stanarima zgrade. Ona se osobno obratila poduzeću koje održava zgradu i policiji, ali otkantali su je govoreći da to nije njihov problem. Ona sada ne zna što bi, ali rado će mi dati telefonski broj najmodavca. Nakon što sam ga zapisao, kazala je: Oprostite, a tko ste vi?
- Novinar, rekao sam vam.
- Novinar... NOVINAR?! Isusemojbože dragi, nemojte ni slučajno pisati o ovome, nemojte spominjati moje ime, pa šta će on meni napravit, pa jel vi znate da on dolje drži pušku...
- Sumnjam da on čita novine, gospođo... Pušku?!
- Nemojte, nisam vas trebala ni pustiti, ja ću vas tužiti ako bilo što napišete, ja sam samo predstavnica stanara, nemam nikakve ovlasti...
- Okej, gospođo, ali kakvu pušku?
- Šta ja znam kakvu, ali vidjela sam je.

Izišao sam iz zgrade i čekao da tip izađe, što je i učinio 15-ak minuta kasnije. Bilo me malo prpa da se ne vrati, ali spustio sam se u podrum i fotkao njegov krevet.

Vratio sam se u kancelariju i nazvao bivšeg mu stanodavca.
- Dobar dan, zovem jer vaš bivši stanoprimac živi u podrumu.
- Živi, da, on je lud. Nije nam mjesecima platio najamninu pa smo ga izbacili. Pokušali smo lijepo, ali on nas pred kraj nije ni puštao u stan, samo bi provirio kroz vrata i gledao nas tim luđačkim pogledom. On više nije svoj. Čekali samo jednom da izađe da smo unajmili bravara, pomijenili brave i izbacili mu stvari na hodnik. On ih je samo pokupio i nastavio živjeti u podrumu. Ja ne znam kako to riješiti, ja sam sad već luđa od njega. Već sam mjesec dana na normabelima. Ne možemo ni iznajmiti stan kad je on tamo dolje, bojim se da ne naudi novim podstanarima. Bruka nas je pred susjedima, mi smo živjeli u toj kući prije nego što smo se preselili ovdje. To je velika sramota, zvali smo policiju, nitko ništa, kažu da prvo mora učiniti nekome nešto da bi oni mogli intervenirati, pa jel to normalno? Ubit će nekog, a onda će bit prekasno... Ne mogu ja o tome pričat, ne želim razgovarati o tome, nemojte mi više dosađivati, nemojte pisati o tome, evo vam mog muža...

(nastavak slijedi)

19.11.2013. u 21:44 • 3 KomentaraPrint#^

petak, 15.11.2013.

Zašto ću glasovati PROTIV

Bio sam jednom poslovno kod muškog gej para doma. Jedan je bio doma, drugi na poslu. Imali su gej psa, mađarsku vrstu, bez dlake, šmeđ, vukao je na hrta. Mađarska čviglja, šmiglja, vizla, vižlja, tako nešto, ne znam više, sve mi je u fleševima...

Taj gej kod kojega sam bio, ponudio me cedevitom. Sad uvijek kad dođem kod nekog u goste, a ne znam je li gej ili hetero, ako me ponudi cedevitom, ne ostanem dugo. Sva sreća da me nije ponudio rakijom, morao bih skraćivati posjete svakom tko me nudi rakijom, što nije dobro, ali rizik da piješ rakiju kod muškog geja ipak je prevelik.

Sjeo sam na fotelju, zabivši nokte u držače.
Stanovi gejeva nemaju poseban miris, barem ovaj nije imao. Nije bilo sprejeva u utičnici.

Televizor je bio upaljen, ali ne na sportskom programu, to je isto jedan od pokazatelja. Opet, nije bio ni balet, tako da se, barem tada, vjerojatno nisu autali. S druge strane, nisu se ni pretvarali da su hetero, jer nije bilo slika dr. Franje Tuđmana ili Thompsonovih plakata.

Gej i ja smo poslovno pričali. U jednom trenutku ponudio me pivom, ali odbio sam. Kada se drugi gej vratio s posla, poljubili su se, a vižlja je veselo mahala repom. Gej mađarska vižlja.

Onda je taj gej s posla bio gej domaćicu: Zašto ga nisi ponudio pivom?

Tu me već lagano počeo oblijevati znoj.

- Ne bih hvala, vozim, pijem lijekove i alergičan sam na hmelj - odgovorio sam.

Shvatio sam da žele nešto od mene, vjerojatno analnu nevinost.

Zato ću glasovati protiv.

Jer da su bili u braku, jamačno me ne bi htjeli poseksati. Oženjeni nemaju ljubavnike, te se suzdražvaju od seksualnih avantura.

15.11.2013. u 14:05 • 5 KomentaraPrint#^

četvrtak, 14.11.2013.

Ivo i Jadranka

- Toliko si mi lijepa da te ne mogu gledati - kazao je Ivo vidjevši je, te istoga časa u suzama zamolio pravosudne policajce da ga vrate u ćeliju. Koliko je prošlo od njihova zadnja susreta izvan sudnice? I dva dana bilo bi previše. Novinarima je kazao da ga muči gastritis, ali njegov bol zvala se Jadranka. Prvi puta iskreno se zaljubio tek u 46. godini, u princezu srebrne kose i zečjih zubića. Vrckasta, tupasta i guzata, taman onakva kakva žena treba biti. Počelo je kao slučajan dodir nogu ispod stola na Sjednici Vlade, a nastavilo kao luda romansa. Ali, strast je bila prevelika.

Postao je strahovito ljubomoran.

Nitko je drugi nije smio nasmijavati, pa čak niti posvećivati joj pažnju.

Jednom prilikom, ona je posjetila Bjelovar. Čim je Ivo saznao da joj je predsjednik bjelovarskog odbora otvorio vrata crnog bmw-a 530 XI, ne samo da je raspustio odbor, već je i čitavu njihovu rodbinu otpustio iz komunalnog poduzeća i gradske uprave. Njih 58 istoga dana ostalo je bez posla.

Gradio je za nju kavez, kavez sa zlatnim rešetkama.

Isprva, njoj to nije nimalo smetalo. Voljela je slavu, voljela je pozdrave mase, poljupce krezubih bakica oslonjenih na štake, koje su zaštitari redovito, iako slučajno, rušili ko kegle; obožavala je fotošopsku redukciju stražnjice i šansu da odgovara na ista pitanja koja novinari postavljaju Severini.

No, sve je to koštalo. Svaki intervju, svaki masni potez digitalnom gumicom na slici...

Sve je koštalo, a koštala je i stranka.

No, koliko god bila obožavana u stranci i narodu, bila je sve usamljenija. Ljudi su je izbjegavali, svjesni da ju je Ivo obilježio. Nije imala s kim razgovarati, nije znala spojiti se na internet, a telefon su joj prisluškivali. Počela se strašno dosađivati. Jedno vrijeme, čak je pomislila da bi nešto trebala početi raditi. Uređivati vrt ili napraviti reformu sustava socijalne skrbi, svejedno.

A onda je, sasvim slučajno, tražeći svoju sliku na Dnevniku kao politički pandan guglanju vlastita imena, ugledala Boruta.

Naočit poput Ive, ali mnogo, nepojmljivo bedastiji i benigniji, odmah ju je osvojio. Noćima ga je sanjala, žudila za njegovim pogledom, maštala kako joj govori: Sakam te (slovenski: Želim te).

Jedne večeri, između vremenske prognoze trećeg Dnevnika i Na rubu znanosti, emisije koju nikada nije uspjela shvatiti, skovala je plan. Optužit će njega da je ćapio svu onu lovu koju je ona godinama ćapala. Kao dijete komunizma, Jadranka je vrlo lako stekla povjerenje Angele Merkel, i ispričala joj nevjerojatne stvari - Da je Ivo hapao sve što je dotaknuo, a da nitko u čitavoj zemlji ništa o tomu nije znao.

- Ali, ti si potpisala prodaju Ine, pokušala je Angela.
- Sjećaš li se koliko smo žudjeli za trapericama iz Trsta - skrenula bi Jadranka temu u krive vode, na šećerne table umjesto čokolade, redukcije plina i par-ne par benzina.

Istog vikenda kada je Ivo dao ostavku na mjesto premijera, Jadranka je požurila Borutu. Bili u nekom dvorcu. Pili šampanjac. Slušali golubove kako guguću. Razmjenjivali rečenice. Od maksimalno četiri riječi. Jer za više nisu. Bili intelektualno kapacitirani.

No, on je bio Slovenac, a ona Hrvatica. I to se nije moglo promijeniti, pa makar njegov otac bio Bosanac, a majka Hercegovka, a njezin otac Makedonac, a majka Srpkinja.

On nikada za nju ne bi izgradio dvorac sa zlatnim rešetkama, i nikada ne bi platio da se pojavi na naslovnici Studija, niti bi je gledao istim očima da zna da joj se stražnjica redovito fotošopski reducira.

- Prokleta da sam, sve ću priznati - kazala je Ivi kada ga je prvi puta posjetila u Remetincu.

A on je odgovorio:

- Tukice moja, pa ti ne znaš koliko mi značiš. Dokle god si ti na slobodi, ja sam slobodan. Ovo za mene nije zatvor. Ja sam slobodniji nego što sam ikada bio, sada kada si se vratila. Volim te više nego ikada, kad vidim da si shvatila da sam ti želio samo najbolje. Ali, ja nisam znao što je ljubav. Nisam znao da voljeti nekoga znači pustiti mu da bude slobodan.

14.11.2013. u 22:12 • 0 KomentaraPrint#^

Međustopa smrti - porezna strategija RH

Imamo međustopu PDV-a na dječju hranu, ugostiteljstvo i turizam, časopise koji izlaze periodično,šećer, jestiva ulja i masti, dječju hranu, isporuku vode, ulaznice za koncerte i kino te časopise za kulturu i umjetnost, a ako sam dobro shvatio, jer nisam detaljno pratio (radim kao novinar, pa se to podrazumijeva), PDV na dnevni tisak smanjuje se na pet posto.

S obzirom da je porezna politika jedan od najjačih alata države za usmjeravanje građane u poželjnom pravcu, logično je zapitati se što vlast ustvari želi od nas? Naime, proizvodi kojima je određena međustopa samo naizgled predstavljaju slučajan odabir, posljedicu vikend-pijanstva Milanovića i Linića. No, skrivena istina mnogo je gora.

Naša vlada želi nam da što prije crknemo, ali i da se pritom ne bunimo previše.

Država nam poručuje: Hrvati, žderite što više prženog, masnog i slatkog, da vas ubiju kolesteroli, tlakovi, debljina i srčani udari. Odite u birtije i tamo se ubijte od piva, vina, rakije i gaziranih pića. Ta je međustopa inače višestruko opaka - s jedne strane motivira nas na polagano umiranje od ciroze, nešto brže od kafanskih tuča, i možda najbrže odabirom pogrešne ljubavnice u pijanom stanju. S druge pak strane, djeluje kao sedativ.

Sljedeći, ali ne i posljednji set međustopnih demona predstavljaju jeftine karte za koncerte, kino i kulturne časopise poput Zareza ili pak novina poput Jutarnjeg ili Večernjeg. Njihova je svrha jasna - bijeg od realnosti. Bez obzira hoćeš li pogledati Batmana ili pročitati Jutarnji list, rezultat će biti isti - barem nakratko bit ćeš ne u nekoj drugoj državi, već na nekom drugom planetu. Svrha ove međustope također je u tomu da spriječi fizički bijeg Hrvata iz Hrvatske. Dakle, mnogo profinjenije od oduzimanja pasoša u Čehoslovačkoj.

Sve je to jasno, osim jednog - zašto međustopa na dječju hranu?

Prije svega, valja dobro našopati djecu, da budu dovoljno zdrava da žive u prosjeku 120 godina, jer kako ćemo inače otplatiti dugove. Tek onda slijedi onaj populistički razlog, da se kao djeci pomogne. Otprlike kao da trogodišnjaku prvo žestoko pretučete i oca i mater, a onda mu date lizaljku.

14.11.2013. u 16:39 • 0 KomentaraPrint#^

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

  studeni, 2013 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Veljača 2016 (1)
Listopad 2014 (3)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Disclaimer

Sve što piše na ovom blogu pretočena je mašta autora. Sličnosti sa stvarnim osobama i događajima potpuno su slučajne, odnosno posljedica mašte čitatelja.

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se