|
Skupila sam dušu u krpenu vreću. Zavezala joj otvor užetom i suzdržala poglede od kvrga i udubina što ih čini svojim neslaganjem, kao da se bori udovima.
Ne boli je, to je tek način odvikavanja od guranja tamo gdje joj nije potreba. Od svake riječi napraviti meki jastučić zavarava tek švelju, ne vlasnika stražnjice. Vizija sebe neizbježna je pogreška. Tada se sudaraju svijetovi, vanjski i unutarnji kao podivljali mezimci i lovci, oglušuju se na sve osim nužnu radnju. Da prežive kako najbolje umiju.
Imati svoj svijet je kao imati svoju sobu. Obojeni zidovi gode oku, udobni tepisi klanjaju se stopalu u hodu, prozori i okviri šire se pa suzuju ovisno o vremenu na tjemenu, a je li suho ili vlažno pri temelju prepušta se srcu. Uzibati se u kolijevku u vlastitom sobičku ili sjesti na tvrdu kožnu stolicu ne mijenja gospodara već perspektivu. Od vidljive na mutnu, s obzora predviđenu ili zazidanu.
Ljudi čine više izbora nego ih imaju. Izmišljaju ih putem kako idu. Ne predati se, vječni je slogan za ovu vrstu. Biti nedovršen, jedino je što podržava postojanje. Zato uvijek idemo dalje.
|
