|
Kažu da nikada nije prekasno. Postoji li onda i prerano? Zalete li se ponekad misli opraštanja u zatvorena vrata i slome ponos napola?
Kuda luta glava, a kuda noge, pronađu li se na vrijeme, prije nego sami zacijele? Bez udova kao ruka bez prstiju i dodira, nemoći da opipa tko je ljubi, a tko siječe rane po otiscima. Linije Stvoritelja tada se teško prepoznaju vlastitima i gotovo je lakše zamijeniti ih tuđima, uz tuđe misli, volju i postupke kako bi se izrodila osveta za počinitelja. Istom težinom osjećaja pravda se rado prepušta maštanju o niskim udarcima i vraćanju duga jer se jedino tako može pokazati zube. No ono što često zapne između njih, pitanje je žvakanja. Do koje granice, ili preko koje, vrijedi pasti u ponor, jamu ili rupu iz kojih se nije lako izbaviti. Za čast i izmišljene okvire junačenja iznad kamina.
Je li tada isto tako časno valjati se u blatu da se što dokaže? Zajedno s onima koji se tamo osjećaju kao kod kuće. I odavno su u njemu naučili plivati, hodati i činiti čuda od zemlje i nešto vode koje posluže za svrhu trenutka u kojem se netko snađe. Često, od tih 'nekih' nisam ja. Improvizacija se teško gura između istina koje mi klize s jezika. Mnogi ih ne vole čuti, jer kao da im para uši i muči tijela nepoznatim instrumentima. No nije li to cijena življenja? Iako mnogi žive u tuđim lažima pa onda u svojima, moraju stati pred zid istina. Rijetko doduše, sunce izađe iza pažljivo namještenog oblaka i osvijetli neiskreno lice u pokušaju imitiranja života. Ali dobro je znati, da se to svejedno događa.
Prepoznati sebe u gomili drugih uvijek je lako. Postati netko drugi u gomili još uvijek nije teško. Zašto je to tako? Čovjek je jedan, ali bira biti s drugima. Ne vjeruje im, a na njih se ipak oslanja. Daje što mora i ostalo za sebe ostavlja. Kad daje više ono mu se ne vraća..... barem pokuša, pa nauči, kako se sebi, a kako drugima prašta....
|
