|
Mnogi to ne znaju, ali proputovala sam svijet. Močila sam tabane u oceanima i sušila ih na najmekšem pijesku plaža ugrijanih djevičanskim zalascima sunca. Jer ne znam jesu li ih još nečije oči ugledale podno stijenja što gradi litice usporedo do zrnastog tla. Plovila sam na jedrenjaku, drvenom dječaku koji je pored svojih pradjedova pružao konoplja u lukama od bijelog kamena, ispranog solju što se uvlači u oči i sjećanja. Karnevali, izložbe i premijere crvenog tepiha ostavljale su aparat bez filmova, ali prazne klikove nadomještala sam izguravanjem sitničavih emocija iz djetinjstva u odjeljku pamćenja. Ljubili su mi ruke i nudili svakojaka blaga, od druženja do svjetlucavih perli i kamenja, egzotična jela i pića čija imena nisam savladala. Samo znam da su slatka i krepka, hladna i topla, pjenušava s ponekim začinom, voćem ili kavama što su mi ostavljale tragove osmijeha na usnama.
Imala sam haljine, rađene po mjeri moga struka, u boji kose i očiju, sjajne, s krznima, čipkom i svilene, koje klize niz tijelo kao dah za ljetnih toplina. Pjevala sam i plesala u njima, ljubila se i skrivala iza lepeze u gledalištima kako me ne bi prepoznala pokoja dosadna rođaka ili novinar bez morala. Letjela sam preko kontinenata i mora, prošla kroz Bermudski trokut i nisam se izgubila. Čitala sam drske pisce, strane i one domaćih prezimena sušeći mokre čarape nadomak kamina u kućici vrtoglavih visina, zakopanu u snijegu što se nije otopio mjesecima. Zabavljala sam se pripremajući hranu iz konzerva i sjekla klade za potpalu iz podruma, a kasnije radila kolače od gotovih keksa i marmelade. Kitila sam božićno drvce setom kristalnih ukrasa koji se ne mogu razbiti, a sljedeće jutro dobila mnogo poklona, mirisnih koje poželi svaka žena.
Ukrala sam ljubičice iz vrta nekog danskog kraljevića i sakrila ih u kožnu torbu, izlizanu od korištenja što je nosim uz poderane traperice u kojima najbolje trčim kad zatreba. Pričala sam s labudovima i medvjedima, zadirkivala deve zbog tupog izgleda, a lavovima mrsila grivu bez ljutnje i grebanja. Ostavila sam otisak prsta na staklu koje štiti kopiju Faberegeovog jajeta i posvađala se s čuvarom muzeja koji je uporno tvrdio da je Picasso genije dok sam ja tvrdila da su to radovi dvogodišnjeg djeteta.
U Africi sam držala u naručju djecu koja nisu s ovoga svijeta, nego su anđeli tek u posjeti odraslima. Plakala sam dugo, suzama namakala prašnjave potplate, čučeći podno trulih drvenih stepenica crvenog križa nadajući se da ću u vezicama s cipela pronaći smisao života. Isprepliću se i služe svrsi, dok je kožnog kalupa. A što kasnije? Nisam se dosjetila. Ne znam reći koja sam se po redu rodila na ovoj planeti i koja sam u redu za otići. Tu sam naučila. Da nemam odgovore koje često tražim, no to ne znači da ih neću naći. I da uvijek glase isto. A ponekad je važnija tišina.
Zato imam sve. Uvijek sam imala i imati ću. To mi je podarila ljubav jednog čovjeka. Zbog njega putujem s jednog mjesta i mogu biti svugdje kad god to poželim. Iz njegovog zagrljaja stvarnost je stvarna. I imam sve, jer to dijelim napola.
|
