|
Kakva glupost. Biti deprimiran kad je kiša. Živcirati se što te boli glava i ne možeš čuti vlastite misli. Tim bolje, jer ni one nisu bolje volje. Ali što je volja zapravo? Trud pojedinca koji se ističe pored neizvjesne situacije, negarantiranih rezultata i riječi pored koje zaziru nemaštoviti - vizije. Ona je jedini uzrok nesanice i opravdanja mrve nade na stolu punom tanjura nesigurnosti. Kojom se porcijom zadovoljiti, odlučiti će um pored šaputanja srca koje ga savjetuje i koristi. Za svoje ideje i nevjerojatnosti, ali daleko veće mogućnosti ako ga uvjeri u ciljeve i osobnu zadovoljštinu koju će poslije valjati po svijesti kao crveni tepih egu da se vrijedilo stisnuti. I tada se stišće mnogo, od naboranih kapaka do prstiju što se isprepliću ne bi li dozvali sreću.
Koliko je sreće potrebno da se pobijedi neizvjesno? Ima li kvantitete pozitivnog duha i vremena koje čovjek mora ispuniti da bi rekao kako je barem probao prije nego odluči odustati. Dugi su monolozi koje izgovara u tami, dugi kao beskonačno stepenište uz koje se uspinje, iako se možda nije pomakao na razini. Pitam se što čine hrabri. Kolikom šutnjom zaziru od svijeta da se čuju u vlastitoj galami. Što kad jednom utihne žamor i ostanu sami?
Treba i to saznati. Jer ipak nema veće utjehe, nego probati.
|
