Kolegica Mica

Vježbaju me. Trbušni mišići sami rade trbušnjake, napinju kožu pa popuštaju sastrane. Misle me. Neuroni šalju impulse kao hitne pošiljke, zasvijetle kad stignu na odredište i dignu zastavicu na poštanskom sandučiću da me obavijeste. Samo, neprestano se vraćaju na ista mjesta i čeka me gomila pošte. Ista pisma napisana drugom tintom, isti rukopis s drugom pozdravnom porukom.

... 3, 4, 5, 6, 7 dana u tjednu zasipaju me misli neke drske, uporne, budne i nesvrstane sustanarke mog tijela. Ja bih rado bila mlačnog raspoloženja i sklopljenih kapaka u bilo koje doba dana, na što me mame promjene vremena i sata. Nisam od volje za razmišljanje i analize, ali njene snažne ruke svako jutro namjeste me poput lutke na konce i vuče ih tako uvjerljivo da im se prepuštam kao plišano mače na pokretne dijelove. Ogriješila bi tada odmoriti kralješke na kakvom mekom pokrivaču, u kartonskoj kutiji ili pletenoj košari i prela kao da me se potrebe svijeta ne tiču. Snila bi o rijekama mlijeka i pokojem hrskavom kolačiću s ekrana kakvog dobivaju sretniji mezimci čiju dlaku češljaju satima prije nego ih uslikaju.

No moja me imenjakinja isteže u cik zore i uskliče prozivku za jednu, promatra kuteve plahte zategnute na krevetu i odmjerava ispeglanu opravu. Ne smješim joj se, ni ne zamjeram tvrdokornu brigu, s neobičnom lakoćom opirem se mutnoj glavi i odmoru jer me se dojmila želja koja tjera u red i uči me da je bolje imati viziju nego ustajalu namjeru. I dok se zamaram sumnjama, upitima i rezervacijama za kazališnu publiku u premalom broju, ne osjećam malaksalost niti preklapam vjeru na pola, da stane u rokovnik ili ladicu.

Čovjeku se izgleda s vremenom dogodi da za sebe učini nešto što nije planirao, pa sam sebe iznenadi. To je zapravo češće i točnije nego bi voljeli priznati, jer duh je uvijek bio smjeliji od glave, samo ne izgovara jezikom ono što misli. Možda zato što se ne voli trpati u uši, nego lutati dimenzijom većom od one u koju smo se rodili.

.... u mojoj mašti, u rezoniranju svijeta, u nadi što je vučem za sobom kao slinavo umorno dijete koje želi da ga majka nosi, a ne da ga tjera hodati na svoje dvije tanke nožice.

Što je to krhko i nejačko u prirodi s druge strane kožne presvlake što priječi pogled na kosti, čime se opravdavaju misli o potrebi glave da ustukne na traženja koja je koštaju viška razmišljanja i je li mirna odluka ona koja zadovoljava nepokretnost truda?

Kažem strašno, da se ne bi opustila, utonula u san što ga zahtijeva umor čovjekova osobnog svijeta i s nekim drugima, meni bliskim i nepoznatim licima, podijelila trom osjećaj u nogama. Grč u ramenima. Upalu bubnjića. Virozu u predjelu posustanka koji se obično skriva ispod tjemena, kad ne muči crijeva.

Zato se družim sa svojim djetetom i tražim mu veći broj cipela.

Kvrčim nožne prste u postelji dok bosa stopala trljam jedno o drugo da ih zagrijem. Nije mi hladno, ali osjećaj je prohladan, kao da blagi povjetarac struji ispod mog pokrivača u namjeri da me razbudi i poškaklja po tabanima kako bi brže ustala. A lijena sam, namjerama i teškom glavom dignuti se s meka jastuka, pogurati prazan zrak ustranu da mi napravi mjesta za prolaz.

Neka odmara praznina dok odmaram i ja, a sunce se može maziti o aluminijsku bravariju i virkati kroz vodoravne rešetke ako mu je volja. Neću se pomaknuti još barem sat vremena. Bol u mišićima jedva mi dopušta nekoliko pokreta nogu i okret na drugu stranu boka. Kao da će nestati sveopći umor, cirkulacija vena obećava mi bolja vremena. I znam da će doći, ali ne danas ni krajem ovog tjedna. To je posljedica cjelodnevnog hodanja u štiklama koje se opravdavaju primamljivom linijom modela što ju diktira posljednja moda. Što mi to treba, pitam se, ali odmah zatim usta mi poklopi ruka samožaljenja kojoj nije dan za kritiziranje. Kaže mi da nađem druge za prigovaranje, jer usnuti će do sljedeće godine i ne namjerava remetiti planove zbog mene. Uostalom, ni inače se ne javlja dobrovoljno rasporedati o mojim navikama i odabirima svakodnevne cipele.

Rob sam svojih preferencija, nije tajna da si ponekad otežavam ionako već naporne dane, ali i tada se više osjećam kao ja nego netko drugi, pa je onda i patiti dio klauzule koju podrazumijeva nagodba. No više od toga, dok se odmaram mišlju o danu pauze od para visokih peta, navlače mi se druge misli na tjeme i kosu, kao pletena zimska kapa na spomen vjetra i temperature ispod one prihvatljive mojoj frizuri i ponosu.

Što znači živjeti, a što preživjeti i kako postići ono što si zadaš vremenu u kojem postojiš. Kamo ugurati želje, potrebe i snove, u koju rupu ih začepiti i zatim, da li ih vaditi po redu ili nanovo preispitivati, kao škrinju stvaštaru u koju se uguralo mnogo suvišnog za mogućnosti koje im se pretpostavljaju. Zagnjurim glavu u jastuk i protljam trepavice, pa se nasmijem zecu što ga mamim iz klobuka mađioničarske predstave i potapšam se po ramenu sjetom što me ponekad zbuni u jutarnje sate. Znam da je blaženo vrijeme dozvoljene halucinacije i neuračunljivosti koja se oprašta samim time što nosim oba dijela pidžame.

Sutra neće biti izležavanja ni mramorne predstave sa zrakama što im još uvijek nisam dopustila da išaraju zidove spavaće sobe. Sutra ću opet misliti praktično, u obliku zadovoljštine što je pokreće ona strana uma koja uzdržava moje pisanje kao ljubavnicu koju se krije od žene, rastrošnu i nazahvalnu, ali jedinu koja razumije umjetnost potrebe ega i vještine mu srasle između vrata i trbuha u obliku jednostavne sreće.

Uvukla mi se riječ u desnu ušku i sada njome odzvanja. Znači čvrsto tlo pod nogama što graniči s tvari u koju se uranja. Ili se u njoj utapa. Svakako se propada.

Nesigurnost kretanja spram koraka nije zanemariva. Nije ni pogled upućen mornarima, istraživačima i gusarima koji se otiskuju s drvenog doka odbacujući debelu užad zajedno s obećanjima da će se vratiti s bogatstvima po koja su krenuli. Jer ne znaju što će ih dočekati tamo gdje su snove poslali i je li ih tko zaprimio ili su se razbili o hridi.

Neugodnog je okusa pomisao o bezvrijeđu truda kojim se hrane srčane žile i umne niti. Kovčeg napunjen kamenjem brže će potonuti. Zato se vrsta kojoj pripada savjest bolje snalazi. Mreže nade uhvatiti će mnogo želja što se koprcaju u vodi i prisvojiti ih. Neke će ostaviti za sebe, druge će prodati. Da se preživi.

Ukrasti, pronaći ili nabasati, nije isto domoći se nečega i svojim ga nazvati. Tada preostali trud ulaže život koji sve vrti ukrug. Vrati ono što je dano, uzima što je ukradeno i presloži što je podmetnuto. Podijeli zdjele i kruh, pa daje duplo onima koji se vrate u red. Stoga što su slabi, boležljivi, gladni ili proždrljivi ne pita i ne zanima ga, on se upliće u raspored tek kad navale na pult. Sve to vidjeti u glavi, znati i osjećati, a nemati potrebu dovoljno pametnu za iskoristiti, neće smočiti mogućnosti na palubi. Dok se određuje smjer vjetra i pomiču jarboli, a kormilo vrti kako kompas nalaže poniznom sluzi.

Dok čekam ukrcaj, držim kartu u svojoj ruci. Ne mislim koliko je koštala, ni hoće li se isplatiti. Pomislim kako je smiješnog izgleda, ta mala tiskana nada u koju se uzdaju ljudske oči.

Nikada ne komentiram događaje iz javnosti, i vrlo rijetko ih dozvoljavam primjerom u svojim rečenicama. Pa iako se u mojoj glavi gnijezdio naslov drugačijeg imena, čitanjem o neukusima koji kruže u istrazi ubojstva mlade odvjetnice kao strvinari oko mrtvog tijela, ne mogu preći preko njenog leša tvrdnjom da me ono ne dira.

Istog jutra, kad sam za nju saznala iz usta svoje majke preko telefona, pogledala sam na kuhinjski sat i izračunala da je djevojka mrtva nepuna 2 sata, na što su mi se na obje podlaktice nakostriješile dlačice i prisjelo mi je jelo što sam ga poslije skuhala. Protresla me, cijelom dužinom kičme, do posljednjeg kralješka, a zatim nožnog prsta, misao na trenutačan prestanak postojanja na kućnom pragu usred bijela dana. Scena iz filmova. Napeti užitak trilera kojim čovjek zabavlja detektivska osjetila, stvarna je tragedija koja mu ne pada na pamet dok je ne pročita u novinama. A tamo sazna mnogo više laži nego istina, jer se novinarske tipkovnice zabavljaju fontovima i veličinama slova kojima će namamiti puk da uživa u podebljanim izmišljotinama. Nije im važno, u trenucima intime neživoga poštivati ostatak sjećanja, oni ga razvlače kao hijene što rastežu crijeva nakon što su se lavovi pogostili vitalnim dijelovima. Pa neka se nagađa ono što se nagađati ne treba, i neka se upire prstom u upitnike koje su dovukli na mjesto zločina, nepotrebno za slučaj, ali korisno za nakladu izdavača.

Licemjerje kao virus, vlada trbusima što su gladni tračeva, dok se oči pasu na travnjacima vjerojatnosti koje niču iz sjemena posijanog za vrijeme pauze od pola sata. Krate ih cigaretama i samozadovoljnim uzdasima, jer pisanje se ne plaća ako nema žrtve, ubojice i pasivnih suigrača.

Poslovica nije preživjela uzalud. Papir je uvijek bio jači od mača.

Luksuz je to. Imati hrabrosti poduzeti nešto što ti ne ide na ruku i nije logično. Jer je teško, a teško već i zvuči teže nego lagano ili lakše. Ono je nesigurno i neprimamljvo, kao gurnuti dlan kroz šuplje deblo, jer ga nešto može ugristi, iako se unutra možda nalazi skriveno blago.

I što vrijedi hodati ukrug debele kore kad je pogledi ne sijeku i nema opcije koja glavu može lišiti glavobolje, a uši gužve pitanja što se boje jednostavne rječice kojom se potvrđuje da je rizik rješenje. No čovjek više voli riskirati tuđu nego vlastitu stražnjicu, pa se oko nje redovito okreće ne bi li se uvjerio da je tu iako je ne vidi. Uostalom, hodati ili sjediti, na sve se može priviknuti, ako pripitomi misao o spontanoj odlučnosti i onim što je čini prihvatljivom njegovoj svijesti. Zato su mnoge stijegove nosili živi stupovi uvjerenja u vlastiti trud i njegove mogućnosti.

Čovjeku je najteže kada misli da je sam, pa se ogleda u svojim očima mnogo puta prije nego ih uputi prema van. Na one koji imaju podršku i netko im čuva leđa, a ako ih voda poplavi, međusobno se pomažu ne utopiti. Znači li to da je spas svakoj misli da se množi, u stavu i poruci, nailazi na slične i tek tada se sprema suprotstaviti? Pamti li povijest mase ili pojedince koji su pamet naučili, srce predali, bol sakrili, da bi od sebe dali više nego su imali? I jesu li tražili da ih se odobrava, bez sumnje o uzaludnosti zahtjeva, iskrivljavanju tvrdnji i pretpostavke o sjeni koja će se nad njima poviti kao grana što se savija oko debla s kojim su počeli.

Nije šteta što čovjek vjeruje u korijene svoje plemenitosti, zamahne mačem da se oslobodi korova i potom traži razumijevanje od drugih koji to ne namjeravaju učiniti. Šteta je što ga neće dobiti. Jer razumijevanje je tek jedna od mnogih travki na tlu, a nisu sve od iste koristi.

Kao da sam o ovoj temi pisala u nekim drugim danima prošle godine, ne sjećam se jesu li sunčeve zrake grijale stakla mog prozora ili se niz njih cijedila kiša, znam samo da mi je na pameti bila situacija obrnutog pola. Opet sam među glavnim likovima, ali nisam predmet raspravljanja. Konačno. Ili je to bilo očekivano, ne znam, život predamnom krije knjigu svojih planova u knjižnici u kojoj su sve korice istog naslova.

Dok se pogađam s bojama u tanjim pa debljim izdanjima, nagađajući u kojem se omotu skriva mudrost zapisana rukom besmrtnog starca, opstajem između poglavlja svojih zapisa. Tinta se odavno prolila u kontejnere tehnološkog otpada, tipkovnice robuju svemirom pod čvrstim stiskom goniča čiju glavu redovito podrezuju kako se ne bi poskliznula na plastičnoj dasci i slomila riječ na nekoliko dijelova.

Iskorištavam pravo vlastitog mišljenja, procjene koju sam naučila lekcijama iz pročitanih redaka i gradim postolje od odluka na koje ću sjesti i uvjeriti se jesam li ih pravilno donijela. Nema straha od grešaka, unutarnji sud što ga okružuje dvanaest porotnika koštanog tkiva reći će mi s čije je strane rešetka. Očekivanja od same sebe ne mrcvare me kao prije, mušice su pozaspale u kutevima i iza ormara, a kad se probude otvoriti ću prozore i pustiti ih u bjelilo dana. Jasnoća kojom se posipam kao rižinim zrncima na dan vjenčanja, govori mi bez susprezanja istinu o konačnostima i shvaćanjima njenog značenja u rasponu od neozbiljnog do posesivnoga. Pronalazim svoju točku na zemljopisnoj karti osjećaja i gnijezdim se između ugodnog i realnoga. Želim se pogledati kakva jesam i biti na miru s onim kako izgledam. Dojam što će ga se stjecati nakon što nastupim biti će jednako važan, ali manje upitan. Meni, ne njima.

Za druge ću se potruditi, spaziti ono što skrivaju iza otvorenih ruku i prosuditi da li me se tiče ili to ostavljam u sjeni. Uvidjeti ne/važnosti u jednokratnoj situaciji zahtijeva dobar vid i manjak predrasude. Polazeći od sebe, mogla bi tvrditi što mi drugi ponekad ubrajaju, a ne posjedujem takve osobnosti ni želje. Od potpetice do vrha tjemena tuđe prosudbe usele vlastite dodatke koje skidam danima kasnije, kao da su mi zaljepili žvakače, a u džepove nagurali žele. Srećom po mene, čim otvorim usta kuhinja se zatvara, a Orbit drops nude prijateljima.