|
Kvrčim nožne prste u postelji dok bosa stopala trljam jedno o drugo da ih zagrijem. Nije mi hladno, ali osjećaj je prohladan, kao da blagi povjetarac struji ispod mog pokrivača u namjeri da me razbudi i poškaklja po tabanima kako bi brže ustala. A lijena sam, namjerama i teškom glavom dignuti se s meka jastuka, pogurati prazan zrak ustranu da mi napravi mjesta za prolaz.
Neka odmara praznina dok odmaram i ja, a sunce se može maziti o aluminijsku bravariju i virkati kroz vodoravne rešetke ako mu je volja. Neću se pomaknuti još barem sat vremena. Bol u mišićima jedva mi dopušta nekoliko pokreta nogu i okret na drugu stranu boka. Kao da će nestati sveopći umor, cirkulacija vena obećava mi bolja vremena. I znam da će doći, ali ne danas ni krajem ovog tjedna. To je posljedica cjelodnevnog hodanja u štiklama koje se opravdavaju primamljivom linijom modela što ju diktira posljednja moda. Što mi to treba, pitam se, ali odmah zatim usta mi poklopi ruka samožaljenja kojoj nije dan za kritiziranje. Kaže mi da nađem druge za prigovaranje, jer usnuti će do sljedeće godine i ne namjerava remetiti planove zbog mene. Uostalom, ni inače se ne javlja dobrovoljno rasporedati o mojim navikama i odabirima svakodnevne cipele.
Rob sam svojih preferencija, nije tajna da si ponekad otežavam ionako već naporne dane, ali i tada se više osjećam kao ja nego netko drugi, pa je onda i patiti dio klauzule koju podrazumijeva nagodba. No više od toga, dok se odmaram mišlju o danu pauze od para visokih peta, navlače mi se druge misli na tjeme i kosu, kao pletena zimska kapa na spomen vjetra i temperature ispod one prihvatljive mojoj frizuri i ponosu.
Što znači živjeti, a što preživjeti i kako postići ono što si zadaš vremenu u kojem postojiš. Kamo ugurati želje, potrebe i snove, u koju rupu ih začepiti i zatim, da li ih vaditi po redu ili nanovo preispitivati, kao škrinju stvaštaru u koju se uguralo mnogo suvišnog za mogućnosti koje im se pretpostavljaju. Zagnjurim glavu u jastuk i protljam trepavice, pa se nasmijem zecu što ga mamim iz klobuka mađioničarske predstave i potapšam se po ramenu sjetom što me ponekad zbuni u jutarnje sate. Znam da je blaženo vrijeme dozvoljene halucinacije i neuračunljivosti koja se oprašta samim time što nosim oba dijela pidžame.
Sutra neće biti izležavanja ni mramorne predstave sa zrakama što im još uvijek nisam dopustila da išaraju zidove spavaće sobe. Sutra ću opet misliti praktično, u obliku zadovoljštine što je pokreće ona strana uma koja uzdržava moje pisanje kao ljubavnicu koju se krije od žene, rastrošnu i nazahvalnu, ali jedinu koja razumije umjetnost potrebe ega i vještine mu srasle između vrata i trbuha u obliku jednostavne sreće.
|
