|
Kao da sam o ovoj temi pisala u nekim drugim danima prošle godine, ne sjećam se jesu li sunčeve zrake grijale stakla mog prozora ili se niz njih cijedila kiša, znam samo da mi je na pameti bila situacija obrnutog pola. Opet sam među glavnim likovima, ali nisam predmet raspravljanja. Konačno. Ili je to bilo očekivano, ne znam, život predamnom krije knjigu svojih planova u knjižnici u kojoj su sve korice istog naslova.
Dok se pogađam s bojama u tanjim pa debljim izdanjima, nagađajući u kojem se omotu skriva mudrost zapisana rukom besmrtnog starca, opstajem između poglavlja svojih zapisa. Tinta se odavno prolila u kontejnere tehnološkog otpada, tipkovnice robuju svemirom pod čvrstim stiskom goniča čiju glavu redovito podrezuju kako se ne bi poskliznula na plastičnoj dasci i slomila riječ na nekoliko dijelova.
Iskorištavam pravo vlastitog mišljenja, procjene koju sam naučila lekcijama iz pročitanih redaka i gradim postolje od odluka na koje ću sjesti i uvjeriti se jesam li ih pravilno donijela. Nema straha od grešaka, unutarnji sud što ga okružuje dvanaest porotnika koštanog tkiva reći će mi s čije je strane rešetka. Očekivanja od same sebe ne mrcvare me kao prije, mušice su pozaspale u kutevima i iza ormara, a kad se probude otvoriti ću prozore i pustiti ih u bjelilo dana. Jasnoća kojom se posipam kao rižinim zrncima na dan vjenčanja, govori mi bez susprezanja istinu o konačnostima i shvaćanjima njenog značenja u rasponu od neozbiljnog do posesivnoga. Pronalazim svoju točku na zemljopisnoj karti osjećaja i gnijezdim se između ugodnog i realnoga. Želim se pogledati kakva jesam i biti na miru s onim kako izgledam. Dojam što će ga se stjecati nakon što nastupim biti će jednako važan, ali manje upitan. Meni, ne njima.
Za druge ću se potruditi, spaziti ono što skrivaju iza otvorenih ruku i prosuditi da li me se tiče ili to ostavljam u sjeni. Uvidjeti ne/važnosti u jednokratnoj situaciji zahtijeva dobar vid i manjak predrasude. Polazeći od sebe, mogla bi tvrditi što mi drugi ponekad ubrajaju, a ne posjedujem takve osobnosti ni želje. Od potpetice do vrha tjemena tuđe prosudbe usele vlastite dodatke koje skidam danima kasnije, kao da su mi zaljepili žvakače, a u džepove nagurali žele. Srećom po mene, čim otvorim usta kuhinja se zatvara, a Orbit drops nude prijateljima.
|
