|
Sutra mi u posjet dolaze roditelji. Pošto ne živimo blizu, taj posjet obično se dogodi jednom godišnje. Ja pak češće posjetim njih i sestru, ostanem nekoliko dana, napričam se s kolegicama iz srednje škole, posjetim dućane, tržnicu i bacim pogled na novu infrastrukturu koja tamo izraste, recimo svakih 6 mjeseci. Ali moji roditelji ne dolaze na nekoliko dana, već sati. Ako bude sreće biti će to puna 2 sata druženja. Jer oni uvijek imaju nekamo za ići, odnosno k meni svrate usput, kada idu na more, ili kad se s njega vraćaju.
Tada naravno, nedaj Bože, da jedu, ne, ne, oni hranu nose sa sobom jer ja i dečko smo još "mali" pa kud da mi otkidamo od svojih usta, ili ne spominji opet Božje ime uzalud, da odemo u trgovnu nešto kupiti pa da ih počastimo. Na to bi se vjerojatno okrenuli natrag, tata uvrijeđen, mama u suzama. Što se tiče pića, može proći, iako tata pije samo pivo, a mama samo sok. Tu nisu naročito izbirljivi, osim po činjenici da piva mora biti ohlađena, a sok nipošto, jer moja je majka osjetljiva na temperaturu i kaže da je zubi bole ako je prehladno, dakle sobni celzijusi, ništa ispod.
Nakon što obavimo pozdravne rituale i oni dobiju svoje pilo, sjeda se prvo u kuhinju jer su nam donijeli hrane. Za vrijeme odmotavanja, raspakiravanja i mog čuđenja kvantiteti pohranjenoj u prenosivu škrinju, vrećice i kutije, oni mi obrazlažu što je što i kamo da to pospremim. Mama odmah otvara kuhinjske ormariće i pomaže mi, a tata direktivu drži iz stolice. U produžetku obično govori o prometu, kako je izbjegao kolonu šlepera što su mu se nabili na rep, a on je stao, tenkirao, obavio wc i svejedno uspio krenuti prije nego su ga dostigli. Na to mama vrebalno aplaudira njegovom junačkom podvigu, širi oči i maše rukama po zraku da mi dočara grozotu koju je osjećala dok su jurili uključiti se natrag na autocestu. Ja se normalno na sve grčim mišićima lica i opominjem da vrijeme putovanja uopće nije važno, jer želim da stignu sigurno. Tata se na rečeno dužno ogluši, računajući na ručnom satu koliko su brže stigli ovaj puta i jesu li oborili rekord od prošle godine.
Tada su već malo gladni, i evo me, očima napuštenog tužnog psića što bi najradije zacvilio pred vlasnikom, sjetno trepćem dok mama iz posebne platnene torbe vadi plastične zdjelice s hranom. Slaže ih na kuhinjski pult i pita me da joj izvadim lonce i tavu da to podgrije. Ručak je svakako za četvero, jer mama i tata brinu za nas, i dok je god njih mi nećemo potrošiti ni kunu da stavimo hranu na njihove tanjure. Ponekad se pitam kako to da i tanjure ne donesu. U tim trenucima osjećam se poput školarke, izgubljena sam u vlastitom domu jer bespomoćnost koju osjećam ne mogu odstraniti bez posljedica. Zato im puštam na volju, važan je uzrok, a njegova namjera nije upitna.
Nakon što jedemo, ja pospremam stol, mama normalno, što drugo ima raditi u gostima, nego da pere suđe, a muškarci kreću prema dnevnom boravku da se malo napričaju. Jednom u tih pola sata što smo razdvojeni zidovima, bacim pogled na dnevni da vidim je li dragi živ, jesu li mu sve kosti na mjestu i želi li tata još što za popiti. Na fizionomiju bolje polovice i njenu netaknutost obraćam se stoga što moj otac nakon svih ovih godina i dalje uživa reći da će mu polomiti kosti ako me rastuži ili bilo kako povrijedi. To obično izaziva smijeh moje strane porodice. Dragi se ne smije.
Nakon što provjerim puls i ustanovim da su spremni za ljenčarenje, vraćam se u kuhinju. Mama me dočeka s torbicom na stolu. Prvo vadi medicinske časopise, upozorava me da redovito posjećujem liječnicu opće prakse i ginekologa, vadi bočicu biljnog ulja što ga sama radi i opisuje mi kako se i kada ono utrljava. Zatim na red dolaze recepti za nekoliko novih jela kojima mogu obogatiti svoje kuharsko znanje, obično u formi knjižica ili stranica istrgnutih iz novina, a tada naglo počini kriminalno djelo s predumišljajem. Baci se na mene zvjerski poput lavice; jedem li dovoljno, kad sam posljednji puta testirala krv jer zna da sam anemična, pazim li da jedem namirnice koje sadrže željezo i kad mislim dobiti tih 5 kila? Izgledam kao neko siroče, pa ako barem kod nas nema za jesti.... ona ne spava noćima, što ako neću moći ostati bređa!
Bređa je termin koji se odnosi na trudnoću. Obično kod sitne stoke i krava. Nemamo farmu.
Nakon što joj se zacrvene obrazi, bjeloočnice dobiju ružičastu boju, a suza se prišulja u kutak oka, ja progutam knedlu u grlu jer prizor moje majke kako plače razoružao bi i Osamu bin Ladena. Dođe mi da slažem kako ću probaviti svo brdo mesa što su ga donijeli sa sobom, pa makar mi dragi obolio od neuhranjenosti, i njega ću pojesti ako treba, samo neka prestane plakati! Tada se pljusnem po očajnoj polutki mozga i osjetim pad vrućine što me pekla iznad vrata. Prisjetim se koliko sam puta vidjela ovaj prizor i pomirim se s činjenicom da ni ovo nije bio posljednji. Za kraj, mama vadi novčanik i gura mi 200 kuna u ruku, ja odmahujem glavom i kolutam očima, dok ona govori da je to džeparac i nemam joj pravo uskratiti da se osjeća kao mama.
Govorim joj, nije majka ona koja mi daje novac, nego sve ovo prije njega...
|
