|
U korist današnjeg dana, osjećam se zadovoljnom. Iako s druge strane zida dan izgleda kao siva rupičasta spužva što upija pa cijedi jedno te istu tekućinu, naizmjenice i sasvim neozbiljno kudeći oblake što su se prehladili. A ja sam ozbiljna. Jer shvaćam da sam danas neuračunljiva.
Sviđa mi se biti u obliku prozirne maglice, tek ponešto zgusnute da mi se nazire lik, ali dovoljno nejasne da ju se uhvati. Obuhvati. Bilo čime osim mišlju, a jedna ili njih više, neću izreći, od jutra su dobre. Poslušne i pitome, vrte mi se podno nogu umiljato i čedno poput mačića. Dok prstima prolazim kroz njihovu mekanu dlaku, priskočim si reći da je to iluzija. Tada su mi pokraj glave, kao roj svjetlećih krijesnica. Promatraju me kao da sam Alisa, zalutala u zemlju čudesa unutar vlastitog podzemlja.
Sigurna sam. Na mjestu sam na kojem sam trebala biti oduvijek. Na kojem sam možda uduvijek i bila, ali nisam gledala dovoljno blizu ogledala. Uvijek ravno u njega ili miljama daleko, ne u neposrednu blizinu osjećaja koji se stvara prihvaćanjem osjeta. Mnogih što sam ih protjerala kao strance izvan granica mog dosega. I premda sam ih pošteno namučila, svi oni čekaju me kod kućica. Nisu se skrasili u domu tuđinca, odbili su biti prognanici svojih gradova i ulica, skrasili su se u šatore pokraj izlaza čekajući dan svog povratka.
Pažljivo biram vize, probirem pored onih što ih puštam bez pregleda. Pomišljam na one koji su me boljeli i čime sam im uzvratila. Jesam li dovoljno odlučna da se suočim s najljućima. Ne osjećam da me bodu, niti sam uplašena, prošlost koja nas veže dio je prihvaćanja.
Da sam misilila krive stvari i isto tako zaključivala. Da sam njima naudila sebi, možda i drugima, ali bez namjernog uplitanja. Što je čovjek ako ponekad nije luda? Dvorska ili privatna nevažno, jer naivnost izvođača ne uvjetuje publika. Dovoljna je jedna nesrazmjerna opaska, da jeka postane glasnik nevolja. Umnožavanjem postaje vlasnik nedostojnih kopija, no njihova potražnja odraz je okoline koja ga usvaja, posjeduje i reproducira vlastitim naporima.
Što sve to znači? S vremena na vrijeme potrebno je zatvoriti korice da se nauči život izvan njih. Mir je tek procjena štete i zacjeljenje rana između dva rata. Onih što ih čovjek vodi u sebi, kao što ih vodim ja, sa zahtjevima, idealima i mogućnostima. Kad izgubim smatram ih uzaludnima, kad pobjedim, vrijednima briga i strahova. Ne znam kada će završiti moje bitke i koji će biti ishodi ratova. Sada je mir pa uživam vrijeme blagostanja.
Pogled mi pada na drhtavo lišće stabala podno mog prozora. Znam da ne bih bila ni upola ja, da nema mojih neprijatelja.
|
