|
Svitalo je jutro ozarenog lica protežući zrake lijeno, kao da još ne želi ustati iz kreveta, pa se krije iza crnogogorice, negdje među deblima igra se skrivača i poziva na druženje, nevino i umiljato, skromno, gotovo sramežljivo, ne sluteći da je njegova blizanka po drugi put sakrila krivce, dužnike čija ih kazna još ne traži, jer nije dosegla ruku koja će ju potpisati i udariti pečatom, izvršiti pravdu mrtvih nad živima, što će ih pravom mjerom sustići tek u životu poslije ovoga.
Gledajući kroz prozorsko staklo autobusa na koji se ukrcala nakon što se kolima dovezla do susjednog sela, razmišljala je o svojim roditeljima, policiji, osveti seljana ako ih prijavi znajući da imaju rodbinske odnose s nadležnima, o tome kako djecu mora staviti na sigurno, stoci i tko će je sada hraniti, hoće li zapaliti imanje, te što je čeka na odredištu i kako će pronaći tog koga je pošla tražiti. Ne o sebi i prošloj noći, nikako o sebi, a još manje o njemu, stravičnoj boli i nepravdi koju je pretrpio zbog njenog neznanja i nemoći da sazna što mu se zapravo dogodilo, o tome nije htjela razmišljati, a svejedno vuklo ju je, u očaj i suzne oči, pri pomisli na užas što ga je morao osjećati, sam, nadbrojan, bespomoćan, u strahu i znanju da će umrijeti, te posljednje trenutke što ih je proveo, je li mislio na nju, je li poželio da je kraj njega, da mu pomogne, izbavi ga, makar pokuša, sam u gluhoj noći, okružen čudovištima što su ga sasjekli da nije ostalo ni tijela nad kojim bi bdjela i kojeg bi pokopala, posljednji put poljubila i oprostila se s njime kao žena. Koja je voljela.
Beton gradskog kolodvora na koji je koraknula iz autobusa podsjetio ju je na vrijeme koje je prošlo otada. Od kad ga je posljednji put vidjela tjedni su prolazili bezlično, bez njegovog imena što bi ga tako rado prozborila, ramena na kojem bi pjevala uspavanku, krila u koje bi sjela nakon što se okupala i usne koje bi poljubila mirisom ljubavi, a zatim se pomazila uz glatko obrijano lice koje više neće vidjeti. Izluđivale bi je te misli, pa ih je nastojala potjerati, kao mušice što se skupe u ostavi, a opet, uvijek se vrate. Tek prošli tjedan, kad je ležala u krevetu kod mesara i njegove žene, poželjela je da je nema, osjećaj koji nije gajila još od djetinjstva, prema sebi, priznajući slabost koja je guši, zbog koje prezire, nekada je zbog nje mrzila sve što je bila, ali sada, shvativši da je zloba drugih tome kriva, ne želi se tako osjećati, pokoriti se nametnutoj sili, tuđoj snazi koja iznutra vrišti tuđu slabost, jer ne zna kako se drugačije sakriti.
Jedini čovjek koji joj sada korača sjećanjem gospodin je srednjih godina što ga je upoznala na svom vjenčanju, odavao je pristojan i čestit lik nekoga na koga se može računati, to im je i obećao prije odlaska, Ozrenov kum, njegov ujak po očevoj strani, mlađi brat odnosno jedini preostali od njih dvojice, jer Anidin je svekar umro desetak godina prije. Pročitala je adresu s bijelog papirića u ruci još jednom, kao da će joj išta značiti, no nije se namjeravala žaliti neznanju, upitala je za pomoć prvog konduktera na stanici. Pronaći je, shvatila je brzo, neće biti nimalo lako, a nije dobrodošlo ni to što je koristio neke književne izraze na koje bi se svako malo namrštila, kao da postoje druge riječi za "lijevo" i "desno", on je zamarao sa "kompenzirati prečicom" i "frekventan promet" no Anida nije znala da je ovaj entuzijast u slobodno vrijeme pjesnik, pa ljubi rječnik kao ona svoju dječicu, što joj nikako ne pomaže. Odlučila je ići ulicu po ulicu, pa upitati nekoga na svakom skretanju, jer ako svi ovako kompliciraju, neće stići do noći!
A noć je ipak stigla, a je li Anida pronašla izgubljenog ujaka, tko će znati? Selom se pročulo da je nestala nakon što je mesareva žena rano ujutro krenula do nje, pa umjesto gazdarice zatekla razbijen prozor na ulaznim vratima i praznu kuću. Panika je ubrzo proširila glas, shvativši da nedostaju kola i čak dva konja do popodneva su spekulirali da je mrtva, jer konji su se vratili s praznim kolima, tumarajući u podožju sela ispred krčme kao da ih neka sablast priziva.
Ne bi tako lakomo ni pogriješili, da ugledaju odraz u razbijenom staklu Anidinog doma, pod mjesečinom što je zlatni dukat obasjava nad licem koje viri kroz prozor, a namjerava ući jer provaliti nije potrebno. Očevid što ga je policija napravila ionako je sproveden detaljno, prevrnuli su sve što se prevrnuti dade, prekopali ladice i ormare, ispod kreveta, iza štednjaka, u sve vreće, kese i vrčeve, na tavan, u podrum, ispod stolnjaka i iza zavjese, ne bi li konačno kroz ruke prepipali sve čemu zavide, samo da zadovolje svoje taštine što su izgladnjele pored tolikog obilja njihove intime. Što se temeljitošću dičilo, ipak je osvojilo zahrđali pehar za površnost, jer kuća nakon pregleda nije zapečaćena, što znači da će se još prekopavati, sve dok ih je volja ili netko ne provede inspekciju rada policijske službe što je vjerojatnost manja od one da se ubijeni dižu iz mrtvih. Steglo ga je u rebrima, kao žena što je iz njih nikla, što je nema ovdje, nestala je, kuda li je otišla i zašto, što se dogodilo da je pobjegla bez ičega i ostavila sve, mora biti strašno i neodgodivo, kao osjećaj što mu prodire u tijelo i dušu, mučeći ga bezbrojnim pitanjima bez ijednog odgovora. Stepenice su zaškripile, prostirka ispred spavaće sobe zavrnula podno cipele, kvaka se okrenula, a praznina dočeka svog gosta kao pustinja.
Hladnoća se omotala oko granja i bobica, klobuci vrganja stisli su se poput kišobrana, a travke uzdizale pod ugaženim tragovima da s leđa ugledaju noćnog trkača što juri u tminu, bez straha, a opet boji se, da je njegova voljena u opasnosti većoj nego zamišlja. Zadihan stigne do vrata, nasloni se i klone glavom da uhvati zraka, zatim ih grubo pogurne i uđe. Stara trošna kuća nekad je bila staja, bivši vlasnici bili su očito siromašni, pa je njena prenamjena izglasana kao nužda, tek za dvoje, ili možda za jednog jer krevet je premalen za dvoje, a opet prevelik za samca, no stol i tri drvene stolice na kamenom podu dali su mu druge zaključke do kojih mu nije sada, dok razmišlja o troje najdražih i kamo su pošli, k Anidinim roditeljima ili k njegovoj majci, ili ih je netko oteo, zaprijetio im kao što su i njemu, pa će ga ucijeniti još okrutnije, dok tjeskoba i samoća ne oduzmu ovo malo razuma što ga još ima, prije nego ga preuzme osveta, a on joj naoštri zub.
Kao onda kad su u njega zadirale zvijeri, banda kivnih i obijesnih što su ga ostavile usred šume misleći da je mrtav, a zatim ga nekim čudom pronašao prijatelj čija je žena noćima vidala njegove teške rane i potajno nosila hranu, samo da bi ga oživili i ucijenili da im prepiše imetak, jer bi inače došapnuli krvnicima kako im posao nije dovršen, a to bi životom platila i Anida. Ne čudom već prijevarom, mesar je znao da se nešto sprema, njegove uši dragocjen su par njegovu jeziku, i da nema njihove slatkorječivosti kojom se uglađuje i ulizuje svakom stvoru od kojeg ima koristi, čovjek bi pomislio da od njega valjaju samo polovice na kojima bi mu pozavidjela i koja svinja. Gospodin i gospođa mesari, kako strukom tako i urođenim talentima, čekali su da Ozren povrati svoje zdravlje, pa da ga prokrijumčare u grad do prvog odvjetnika, on će sastaviti ugovor kojim će postati novi vlasnici njegova imanja. Da, ti vukodlaci i vampiri, što su ga rastrgali, a zatim stali sisati krv, spavaju mirnim snom, siti su i namireni, a jedina briga im je njegova.
Sjedne na krevet da razmisli što je najbolje učiniti i kuda prvo poći. Podigne košulju da pogleda ožiljke, zacjelili su, ne može se više pretvarati da mu je teško ustati, niti ne želi, mora pronaći Anidu, a ovo dvoje krvopija otkinuti s kože, stati na kraj početka koji se nije smio ni dogoditi, ali kad su oni tako odabrali, on će završiti. Odjednom začuje šum ispred vrata i hladna željezna kvaka sklizne nadolje. Iza vrata se ukaže crna haljina i bijeli ovratnik, a ponad njih blage oči župnika što ga pozdrave prije krotkog glasa. On ga je posjećivao gotovo svake noći posljednja dva mjeseca, nakon odlaska Ozrenovih tamničara ušuljao bi se u kuću i bdio nad njegovim oporavkom, donosio vijesti iz sela o Anidi, Ivi i Mateju, kupovao lijekove u gradu, na Ozrenov zahtjev pravio utege od boca punjenih brašnom, iskradao se iz sela danju da mu pomogne osoviti se na noge i hodati kad nema straha od dolaska drugih, u cipelama što su ih skrivali u otvoru dimnjaka, da što prije ostvare prednost, jer ih tuđa gazi.
Pogledao je u njegove oči i shvatio da Ozren već zna. Uskoro će jutro, provesti će svoj plan, ali bilo bi lakše da zna, gdje je Anida....
|
