|
Nisu došle. Otkazale su posjet na račun vremenske prognoze. Znala sam to, za svaku prijateljicu zasebno od trenutka kad sam otvorila oči i ugledala kišu kako sipi. Tekućina rascjepkana na komadiće pada s neba i pokriva horizont. I čovjekovu percepciju dobrog raspoloženja. Kao da smo umno povezani s oblacima, namrgodimo se kad i oni. Pravimo se da s njima nismo u dosluhu, niti na njih obraćamo posebnu pažnju, a opet, kakve su god oni volje, mi ćemo je klonirati.
Kada počnem pisati o vremenu trivijalnost moje mašte je na vrhuncu. Iako joj cijeli dan podilazim. Poput muškarca koji se glatkim slogovima slatkorječivih rečenica udvara dami. Laži miješa s istinama kako bi im sakrio trag ili u najmanju ruku odvratio želju za lovom na njih. Jer su neodoljive. Lijepe zvijeri što oduzimaju dah a ubrzavaju bilo srca, ispod primamljivog krzna skrivaju toplokrvnu masu mišića kojima je svrha da učinkovito ubija. I one se time ponose. Klize niz moje misli u lonac što sam ga skuhala za svoju gošću. Ja ih podnosim kao žrtvu, klanjam se ispod oltara i pokretima ruku nagovješćujem molbu. Saginjem glavu. Izgovaram riječi.
Uslišana sam. Ovaj hram slova moj je dom. Ja sam njegov jedini stanovnik. Jedini rob. A ipak vladam. U skromnosti se pronalazi mudrost. Ja ću joj se uvijek klanjati. Ona me štiti od prečica kojima poželim krenuti, od poznanstava koje sanjam imati, od siromaštva za koje bi prodala svoje bogatstvo, sve u trenucima nemira i podložnosti svijetu koji je izvan mojeg. Tog kojeg se proglašava boljeg.
Počeci koje dobivam ustrajnošću zapravo su nastavci volje za jedinstvenošću. Krajevi su nam uvijek suđeni. No ne treba brzati s njima. Ono što se smatra lakšim većinom pada u zaborav. Od drugih. Od nas, ono vječno kruži u pamćenju, poput lešinara nad plijenom, savjesti nad sjenom. Sumnjom. Nemoći. Pokazati snagu i ustrajati u njoj neopisiv je osjećaj zadovoljstva ruku pod ruku sa hrabrosti. Ali nije uvijek zahvalan. Ponekad doista bolan, ponekad sam i nesretan. Ipak, pomisao na vodilju koja bi iz toga izrasti u putokaz drugima odmara me i smješta smisao u moju dnevnu sobu. Na fotelju, do mene. Promatramo se bez riječi. Razumijemo se bez gesta. Zadovoljni smo. Ići ćemo ruku pod ruku.
|
