|
Čovjek je sposoban povjerovati u svašta. I potom čvrsto vjerovati u to. Predmet zbog kojeg savija svoju stabljiku na pašnjacima mozganja, uzbuđeno šušti orošenim listićima, a zatim latice okreće suncu i umišljeno se grije pod gospodarem svjetla ne bi li se poljepšao za još koju nijansu.
Naravno, sve je to baljezganje na slikovit način. Ljudi su, racionalno govoreći, ono u što vjeruju. U ljubav, u druge ljude, svoj rad, novac, odnosno odraz su onoga što god ih ujutro tjera van iz kreveta. Srećom, pisački zanat jedan je od rijetkih koji se mogu odraditi u pidžami. Nesrećom, još nisam u tako povoljnom položaju da se samo time bavim. I još od toga nešto i zarađujem. Kakve li drskosti, takvo nešto i pomišljati. Svejedno razmišljam. Savijam stabljičicu, migoljim korjenčićima u ritmu riječi poglavlja, a tučak češkam travčicama s kojima vodim beskrajne dijaloge na travnjaku svog sna.
I zaista, kao da je važno, što se takvih suludih ideja prihvaćaju mnoge smjele duše. Važno je što čine povodom toga. Glava je opasan instrument kontrole, ona nas uvjerava da je nešto ispravno čak i kada smo daleko od toga. To je zato što se srce umiješa, a ono drago moje, i s najboljim namjerama, nije uvijek u pravu. O tome debatiram sa svojim prijateljicama travčicama. Pokušavam pronaći logiku u svijetu bez nje. Guram prste kroz švicarski sir kako bi otkrila kamo vode rupice, skriveni hodnici moje gladne požude. I pritom ih zapravo ne nastojim otkriti. Raskrinkati. Zatomljujem racionalnost u ime buduće pravde. One koju namjeravam ostvariti, njome opravdati trenutke slabosti i upotrijebiti za ispriku razumu očitim dokazom kako se sve isplatilo. Ali time s opet nameće problematika konstantnosti ovog procesa jer ne znam biti drugačija.
Možda je to posljedica genetičkog poremećaja i pri mom začeću se nešto negdje krivo smućkalo. Ove misli uhvatim u trenucima lucidnosti, a potom ih poklopim uobičajenim stanjem pomanjkanja trezvenosti kao valom na plaži nekog pustog otoka usred oceana. Tamo živim većinu vremena. Skrivam se od zalutalih posjetioca, promatram brodice u daljini i ne zavidim im. Kad se posvađam sa stanodavcem svog tijela ispišem troslovnu poruku na pijesku i uperim pogled u nebo, ali nedugo zatim izbriše ga novi val. A ja navečer palim logorsku vatru i uživam u prizoru. Jedem svoje banane i uživam. Napokon, je li itko ikada rekao da je loše na tropskom otoku?
|
