|
Starih smežuranih lica, bogobojazne, obješenih kapaka i naboranih čela, dlanovima u molitvi na bijeloj pregači. Ravnog pogleda pred sebe, osviještenih lica i obojanih kosa, koračaju postojanim korakom. Neuke i učene, s torbicama ili košarama, pognutih ili podignutih glava, sijede ili crvenih vatrenih kosa, mlade ili stare, one su majke. Jesu li i same djeca, priroda ne pita, jesu li već i bake, nijedna ne odgovara. Prvo su postale majke. I takve ostale. Njihove ruke su i prije nosile, njihove oči i prije gledale, ali njihove brige rasule su se poput brašna iz jutene vreće da bi to sada mogle bolje. Sada kad su majke. Kad bdiju nad još nečijim očima i rukama, kad skupljaju brašno majčinstva da od njega umijese kruh što će ga pružiti gladnim ustima. Ustima djetinjstva.
Voljeti treba ta usta, ona izgovaraju njeno jedino ime. I one ih vole. Čak i kada se ime zamijeni drugim, a usta više nisu gladna. Kada se mladost zamijeni starošću. Kad se osmijeh više ne smije s radošću. Nego sa brigama, istim onim iz pojedenog brašna, progutanog i nestalog u utrobi pokrivenoj toplim pokrivačem i poljupcem pred spavanje. Ali on je sada prekratak, a poljubca odavno nema, ostala su tek sjećanja što ih iza kuta vrebaju pamćenja. Kradu ih, ili ih mi svojevoljno dajemo, kao da nam više ne trebaju. Kao da naša nisu ni bila. A onda, odjednom ih poželimo natrag pa se cjenkamo za još uspomena, kao siročad za novčić i malo onog kruha.
Bojim se, s vremena na vrijeme. Koliko sam toga zaboravila, pitam se zašto nisam bolje pamtila. Upirem lampu u glavu kao inspektor u osumnjičenika. Godine iza nas jedino su nam vlasništvo. Ono što je do sada proživljeno naše je, za buduće nitko ne može tvrditi da će biti. Ako ne znaš budućnost, tada moraš znati prošlost. Tada naboram čelo, jer se ne mogu sjetiti. Mnogo toga. Kao da sam ostavila, razdjelila ili odgurnula, ne mogu se prisjetiti rođendana i novih godina, ljetovanja i pravljenja kolača. Dolaze mi komadići, dijelići razbijenih vaza cvijeća koje je zasadila, mirisi ručkova i večera koje je kuhala, vlaže me kapljice istrešene sa rublja kojeg je objesila. I opet ih poželim, da su ovdje kraj mene, te lijepe bore mekog nasmijanog lica, te zaljubljene oči majke u postolje svog djeteta koje je isklesala privrženošću od dana rođenja. Tada požalim, sva ona bježanja i nesporazume, sve djetinje objesne scene i vrijeđanje, telefonske pozive koje su prethodno pozdravila kolutanja očima, sve riječi koje nisam izrekla i osjećaje koje nisam pokazala, svo vrijeme koje provodimo odvojene, i to što nikada neće čitati ove rečenice.
Neće ni znati kolike sam pjesme njoj pjevala, ni kolike suze zbog toga lila, neće se ni pitati je li takva ja ikada postojala. Ne mora, niti je važno. Ne poznajem ni ja brige koje je zbog mene imala, ili strahove zbog kojih nije spavala, to su posljedice naših uloga. Njih nijemo razmjenjujemo pogledima i pridružujemo godinama. Tim što su otišle u nepovrat odrastanja i starenja, u crte na našim dlanovima. Sudbine koje rukujemo s drugima noseći odgoj i znanje roditeljskih učenja u rukavima. Ispod košulja ili piđama, u snu ili javi, ja znam koja me ruka voljela. I čija sam sudbina. A zna li ona, da je i moja ljubav isklesala prijestolje za kraljicu, sluškinju, prijateljicu, sestru i majku u liku žene čija sjena čini sve moje? Koraci što ih činim, naučile su me njene noge. I hodati će za nju, kad ona više neće moći...
|
