|
Nikad ne skrivam kako se osjećam. Ne mogu. Ne znam kako. Zapravo, ne želim znati kako. Izvježbati neprirodnu funkciju moga bića da se pretvara i glumi. Pokori laži šutnjom, ponizi smješkom, pregazi svoje ja kimanjem. Odobravanjem tuđih tvrdnji i mišljenja. Podupiranjem. Radi mira. Tišine. Koja živi u mojoj glavi. Ili ja u njoj. Ponekad zamijenimo mjesta, pa shvatim koliko je boli biti ja. Sama samcata.
Kao kvačice na ispitnim pitanjima, odgovaram netočnim odgovorima. Vježbam apsurd pred drugima. Misle da sam ista. Već viđena. Kao i slika što su je o meni stvorili u svojim glavama. A zapravo su je izvukli iz nečije tuđe priče. Zamijenili su lice i promijenili ime. Izrađena je moja nova osobna. Jer gledaju očima. Onima izvan svoje lubanje ili unutar, svejedno je. I tamo imaju jedan par. Nevidljivih. Koje ne vide. Njihova funkcija tako se savršeno opravdava. Sama je sebi isplativa. Sama se sebi vraća.
Zato ja gledam dušom. U dušu. Ne zanima me njihova vizualna politika. Nisam političarka. Ne kupujem i ne prodajem. Ne trgujem svjetovnim materijama. Ogoljujem se. Pred kipovima. Tragam za osjetilnim boljkama. Nailazim na mnoge. Uzalud je. Šire zarazu poput prehlade. Ali mnogo su opasnije. Po same sebe.
Zamaraju me. Kad im dopustim. Te ljudske površnosti kojima me prate mikroskopi individualnih zapažanja. Raščlanjuju me na kategorije samo njima poznate selekcije. Jednostrane. Govore o dubinama. Govore o slojevima. A mene vole svrstati u redove. Jednog papira. Posložiti u fascikl sa ostalima. Pospremiti u ladicu i zatvoriti je snažnim pritiskom ruke. Jer ima nas mnogo i ladica je teška. Jer zvuk koji pritom proizvode daje im osjećaj sigurnosti u svoju prosudbu. Jer tako im je lakše okrenuti leđa, ugasiti svjetlo i zaključati sobu. Na kojoj piše "Arhiva".
A ja imam mnogo redova. I papira. Ali u redu je.
Sama ću ih napisati.
|
