|
Ne smiješ odustati! Imaš za toliko toga živjeti!
Ni ona nije čula za mene. – misli India te iste večeri u bolničkoj sobi bolnice “Skromna nada”. – Živjeti za što? Sutra. I prekosutra, i …. šta onda? Za što? Život? Za koga? Mene?
To je nekada bilo dovoljno. Živjela je za to da ispije i unesreći tuđe, ionako već bijedno traćene živote, i kad bi u tome uspjela, vratila bi se natrag koncentriranom uništavanju svog. Što je, zašto ne? Tvoj život je jedino što imaš. Zaboravi kuće i aute, lovu i ugled, to nije tvoje a da prije nije bilo nečije tuđe ili će to jednog dana postati. Nisi po tome poseban, svi mi dijelimo, voljno ili nevoljko, sve što imamo. Univerzalnost čovjeka jest da posjeduje samo sebe. Ta duša pripada jednome, nitko za nju nije uskraćen boljom ili lošijom verzijom. Nitko svoju nije dobio glanc novu iz jako skupog dućana ili rabljenu iz trgovine rabljenom robom. Kome daješ sva prava, a zatim ih oduzimaš, provodiš tiraniju kako te volja? Za koga se boriš kada svi odustanu, kada kažu da si beznadan, ništa ne valjaš, traćenje si vremena? A što kad je to ono što si željela, da odustanu od tebe, ne, da ti vidiš koliko dugo će im trebati da odustanu. Slabići. Ne znaju da nitko ne želi odustati. Život je nagon zasađen u postojanju svakog bića. Svi mi ponekad poželimo umrijeti. Rekli smo krivu stvar u krivo vrijeme, propustili jako važan događaj, težak trud nije se isplatio, danas nam je frizura grozna, kiša je na dan vjenčanja, netko drag nam je umro, molitva nije uslišana, izrečena je zlobna laž... Koliko se puta na dan to desi? Ili tjedan? Što ako ne možeš brojati dovoljno visoko za odgovor? Ruke su ti preslabe da obrišu suze što teku niz lice i utapaš se u vlastitoj tuzi otupljen od mase ljudi koja ti je pregazila osjećaje.
Zašto to radiš Samuel? – India se pita ležeći na boku očiju priviknutih na mrak, pogledom prelazeći po obrisima namještaja što ih nazire u bolničkoj sobi – Zašto sve te riječi, pogledi, ohrabrenja, dobra volja, trud, želje… ako je besmisleno. Je li? Zašto me uvjeravaš da nije? Jedan dan života više ili manje, zar je stvarno važno? Čemu se radujem i vraćam ako još jednom zavaram život i odgodim smaknuće, nije li to lažna predstava što je mi igramo svakoga dana, a ovo su nam premijere. Voliš li ti život zaista tako stvarno i duboko da se boriš za druge koji to više ne žele. Jesam li pored tebe kukavica ili mudrac? Što mi znači tvoja ruka ako ćeš je jednom povući jer ti to posao nalaže. Hoćeš li me izdati kad dobiješ isječak od plaće i daju ti neku drugu mene da je osvojiš?
Nisi sama. – prisjeti se njegovih riječi prije nego što je večeras odlazio.
Nego što sam nego sama. – India pomisli na to – Sama samcata, oduvijek. Samo sam to zadnja saznala, – oči joj zaiskre – od tebe.
Boli. Kad u glavi vrtiš neke rečenice iz prošlih događaja koje te odjedom nokautiraju kao da su izrečene ovdje i sada. Neke stvari u životu kao da su krivo preraspoređene, pa iako učinjene ili izrečene u određenom vremenu, svojom snagom i značenjem nastupaju tek kasnije. Kad je primatelj spreman da ih shvati. India se prisjeća svojih suza pred Samuelom, sve te davno planirane glume i dugoročne pripreme koje je pred njim izvela majstorski, a uz dužan su pljesak i popratne ovacije rezultirale pozitivnim nuspojavama u obliku slatkih beneficija njene nove slobode. No je li to sloboda moglo bi se diskutirati. Što ako je sada pronašla nov lanac što ga steže oko srca da je ne bi izdalo, da se ne bi otvorilo, predalo, iako to možda jarko želi ali boji se da bi izgubilo. Lakše je kada ti nitko ne treba i ništa ne želiš. Svoje potrebe stisneš u nekoliko osnovnih točaka što ih možeš nabrojati na prste jedne ruke i ostalo se nabavlja u glavi. Tamo je sve besplatno i dostupno odmah. Vani treba davati, čekati, nadati se, strepjeti i moliti. Što ćeš izabrati India?
|
