|
Tužibaba.
Tako smo ih zvali u vrtiću i osnovnoj školi. One male cipelice dugog jezika koje bi sve ispovjedale tetama i učiteljicama. Nitko ih ne voli. Nemaju prijatelja. Ne znaju izdržati. Prilagoditi se. Promijeniti. Biti timski igrači.
Zatim odrasteš.
Situacije se ponavljaju. Teme su ozbiljnije. Stvari bitnije. Ali situacija je slična. Jer se nešto treba reći. Stati tome na kraj. I najvažnije, ti si sada taj koji treba, ne treba, može ili neće učiniti ono što su drugi učinili tebi. Sjećaš se. Osjećaš se. Kao dijete. Nekome bi sada mogao ići iza leđa. Ne želiš. A trebaš. Za opće dobro. Svejedno si tužibaba.
Hoćeš li biti?
Možeš li?
|
