|
Postiti u svijetu gladnih bio bi šik potez ne? Kad nešto ne možeš imati, nikako imati, bolje je praviti se da to i ne želiš. Jer srce ti umire za tim. Odnosno, srce je nemoćno u tom problemu. Nije doli njega da se promijeni, ispravi, prelomi, stisne ili svisne, pitanje neimanja dijeli sa umom pa se još k tome svade glede jurisdikcije.
Kada poželimo tuđeg partnera u pitanju je ljubav, kada poželimo tuđi stan ili posao u pitanju je ljubomora. I što sad? Kome se žaliti? Nekima su preče emocije, nekima materije, nekima ugled i respekt, nekima sve to zajedno. Određuje li pohlepu kvantiteta, ili nesposobnost pribavljanja posjedovnog lista na subjekt/predmet želje? Uzima li se u obzir koliko ga blisko držimo u sebi, koliko ga jarko želimo?
Ponekad je tada mudrije promijeniti sebe, svoj stav prema cijeloj stvari, ponekad promijeniti uvjete pod kojima to nekako ipak možemo supstituirati.
Ali što je s onima koji nisu spremni na takve uvjete? Koji stvaraju svoje. Ne priznaju ništa osim onog što su sami zacrtali i ne odstupaju od zadanih parametara. Makar te i pregazili. A što ako ti to sve unaprijed znaš?
I pitaš se, što sada učiniti. Ne želiš pasti na te grane ali opet, moraš se obraniti. Protivnik te mjeri, mjeriš i ti njega, istodobno to mrziš ali svejedno svoje glumiš. Ti braniš iskreno jer braniš srcem, on napada sumanuto, jer napada srcem.
Je li to sustavno i namjenski oprečna pojava, da je LJ istog slova kao ljubav i ljubomora?
|
