kojaleti http://blog.dnevnik.hr/kojaleti

subota, 21.11.2009.

Štorije od kunelići


Imam manu. Nije se dugo javljala, al ju je Toma probudio. A tko bi drugi? Nisu li ljudi s kojima dijelimo život, sreću i čangrizavost, najčešće u ulozi mrežice za sve naše biserne karakterne osobine koje smo genetskim blagoslovom ulovili sa davnog koljena nekad-tete Berte i nekad-barbe Jožota, a koji su oboje bili grintavi. l ćakuloni i hvalisavci i škrti i svadljivci i lovci na puhe i muhe. Pa gdje je tu onda uopće Karakter i što su naše Mane kad su sve to, u stvari, drugi nama dali, ništa mi nismo htjeli, pitali, tražili, samo je došlo u obliku neke čudesne tekućine, sjelo u sridu, nabubrilo, i šta ćeš, ostalo da zaigra. E.. Znači, ti raznoliki, Jupi! kako smo originalni karakteri, ne postoje. Postoji samo jedan koji, ovisno o obliku koljena predaka, može biti jako grbav ili pak malo manje grbav, a i njega po potrebi posuđujemo iz zrak-prostora, ako je dostupan. Ako nije, biramo najsličnijeg slobodnog, i to brzo, jer se želimo ponašati, pokazati, obnažiti, izreći, pohvaliti, uvaliti, i štošta još svašta što čini naš tzv. Nisam Ja Kriv, Oni Su(…) Personality. Možda je ta moja ne-mana isto tako došla, ravno iz jahaćeg stava nekog mog davnog slavnog pretka koji je, čučeći na privratu, sebe i svoje ukućane volio zabavljati prepričavanjem štorija od kunelići. I kako je Vilkica sadila kapuz va prekratkoj haljici, kako je susjedov mali svaki put plakal kad bi vidil kokoš, pa kako je na kupanju neka vela ženska s velon frizuron držala glavu metar nad vodon, kako je Arsenu Tomos pal va more, pa je i pas pal, pa za njin i ženica mu Nelica i mala, a se to aš je valjalo, pa kako je Ljerka zgorela padelu za palentu i se ručke na svin padelama, kako se Baldiću mačka posrala na postelju, ma sve same bedastoće, al njemu nevjerojatno zabavne, pogotovo što je sve to uspijevao popratiti živahnom mimikom lica i pokretima tijela, a djeca su se smijala, smijala. Samo ga je Stara grdo gledala jer je loše probavljala. I tako se kroz moje koljeno provlači esencija povedanja, oponašanja, cirkusiranja. Toma ne razumije štorije od kunelići, i ja to poštujem, ali svejedno tu i tamo desi mi se taj praiskonski tik, uberem baš tu od svih mogućih jabuka, zagrizem i ne mogu stat. I zbog te jabuke Toma je odlučio posvetiti se istraživanju viših nivoa naših postojanja. Vrapca mu, misli si on, mora postojati neki način da se bude bliže istinskom sebi, ovo tijelo, ova misao, što je? Sva moja prijašnja nastojanja, gdje su me dovela? Još uvijek se ljuljam na istoj ljuljački, i žulja me već, mora postojati način da se skoči… I tako je krenuo. U ponedjeljak je bio na prvom nivou. Pogledao je dva filma. U prvom je filmu jedan natprosječno cinični kenjac skočio kroz prozor i pao na ženu koja je šetala psa. Preživjeli su i oženili se. Cinik je ostao cinik, samo je prestao šepati, žena je postala vidovnjakinja, za psa se ne zna. Happy end. Drugi je film donio puno zvukova eksplozija, radnje nije bilo, u biti radilo se o jednom autu u kojem su neki ljudi jurili ulicama. Auto je bio brz i crne boje. Preživio je. Čak i pad u rijeku. Happy end. Nema veze, reče Toma, iz svega se može nešto naučiti. U utorak je još uvijek bio na istom, prvom nivou postojanja. Zato je pokušao doskočiti transcendenciji te je cijelo jutro prakticirao meditaciju u krevetu. Ja sam otišla do učitelja na čaj. Tamo mi je super jer se uvijek gledaju nekakvi kungfu filmići, pa komentiramo. Učiteljeva žena se tek probudila pa nije ni primijetila da joj je češalj zapleten u kosu, tko zna od kada. Volim ih. Imaju pticu koja isto u trenucima dosade pribjegava imitaciji. Ni hao, shuai ge! priča ona. Bok komadu! Pa se zakašlje, istim učiteljevim pušačkim kašljem. Dok sam se vraćala kući, razmišljala sam, ljudi na istoku stoljećima imaju teoriju da oponašajući dugovječne i agilne životinje, čovjek može isto tako postati spretan, zdrav i dugoga vijeka. Znači li to da će životinja koja oponaša ljude, postati u istoj mjeri (ne)spretna i (ne)zdrava i koliko će onda živjeti? Ako je tome tako, pa valjda i ptica može imati Personality, zar ne? Tako tako mlada i lijepa i okretna, tako tako mlada i lijepa i okretna eeee oooo eeeoooo…Slijedeći dan donio je promjenu. Ujutro sam otišla na trening, odradila svoje životinjske pokrete, napunila termosicu qiem, i onda lagano ispijala. Na mjestu gdje treniramo došao je sajam. Prošli mjesec bio je dan starijih osoba pa dan djece, sajam stare robe, sajam nove robe. Danas je sajam mesa. Iz svih šatora do nas dolazi miris mesa. Ovo je janjetina, kaže učitelj. Stariji čovjek do nas koji je u miru vježbao qigong, blagim glasom objavi: ne, to je brazilski barbikju. Žena s mačem zavrnula je nosom, spremila mač u futrolicu i sjela na biciklu. Ne mogu izdržati, govori preko ramena, ovi ražnjići tako smrde! A meni opet super, uz zvukove i mirise pokrajine Xinjiang, ražnjiće, krušćiće, nosove, kiseli jogurt i zeleno-smeđe oči. Dođem kući i eto ti čuda. Toma je postigao četvrti nivo postojanja! To je ono stanje kada umjesto jednog tijela imaš četiri jer ti jedno za tu silnu širinu uma nije dovoljno. Veći nivo postojanja zahtijeva više materijala za metaboličke procese ali daje i više energije, višak energije održava mentalne procese i podiže sposobnost kontrole istih, na koncu taj viši nivo svijesti vodi u be-svijest. Dok se Toma u miru multiplicirao, ja sam popravila stolicu s koje sam prethodni dan bila pala. Oblijepila sam je selotejpom jer sam čula da je tako najbolje. Kad se po sobi više nije dalo hodati (Toma je sada već postigao šesti nivo postojanja), premjestila sam svu šestoricu u susjednu sobu. Onda sam se sjetila da bi usput mogla popraviti i stolnu lampicu koja je, ne znam zašto ali ubrzo ću saznati, bila već godinama zatvorena u ormaru. Rastavila sam je skroz, našla nekakve male bombice, žičice, sve to nešto odšarafila, uturila, plava, crvena, zašarafila, zasjala ko sunce kad sam napokon zavila zadnju vidicu. Nakon što sam uključila lampicu u struju, samo se čuo lagani bum, klima uređaj je prestao raditi, struje je nestalo u cijelom stanu. Nemamo struje, umarširala sam u susjednu sobu gdje me je sada već osam Tomasa gledalo s blagim osmijehom na licu. Ok, samo je sklopka skočila, vraćam je. Ne igraj se sa strujom, govorili su mi. A šta.. Ako neću strujom, čime ću? Lampicu sam ponovno rastavila, oslobodila žičanog tereta i napunila zemljom. Nek raste nešto iz nje. Onda sam skladala jednu kompoziciju i nazvala sam ju Nonet za osam Toma i jednu mene. Stihovi idu nekako ovako: što li je smisao svega? ima li iznad nas koga? I tako dalje. Otpjevala sam je u susjednoj sobi, pred punim auditorijem. Cijela je ulica Feniks odzvanjala aplauzom. Ja sam se htjela zahvaliti, ali iz mojih usta je izletjelo samo: Ni hao, shuai ge! Tome su se željeli nasmijati, ali samo su zakašljali. Kladila bih se da je to bio onaj isti učiteljev pušački kašalj, ili kašalj ptice koja je oponašala učitelja, ili Tome koji je… koja štorija.


21.11.2009. u 14:15 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 23.09.2009.

objavljeni

Danas me poučilo poniznosti i admiraciji prema ovom velikom znanju. Sjedila sam ukrug, sa slasnim patkama, usošenim ribama, dragim strancima i velikim dušama iz kojih su stršale oči. Ukrug s duhom koji mi se pokazao ne kroz riječi nego kroz osjećaj da sam tu gdje jesam i učinilo me tako poniznom za sve ovo, al nije me stisnulo, nije mi zgužvalo dušu, dalo joj je polet neviđen veliki, preletjela sam eone prostora i vremena nadgledajući ih svih pomalo. Kako se hrane kako piju kako žele reći biti i postojati kako vole život i sve to dijelila sam danas s njima. I kad god se osjećam sama i daleka i nespojiva i neizgovoriva, daje mi se na pladnju srce, pulsirajuće čisto očišćeno od skrama i čemu riječi kad gotovo je nevažno što si imamo za reći kad nam u očima obasjan je smisao isti, ista igra kojoj se odajemo kad nas uzme vino il rakija i sve je isto, svaki jezik, koža, naslage na zubima, mreža oko srca pretijesna je da bi se trzali, prepušteno se obavijamo jedni oko drugih jer što je to što gubimo, obraz? Svojstvo? Čemu sve to? U svojstvu smo istog, formulirani jednom niti kojoj nadjenuto je ime davno i koja se uvija i odvija u svima nama, svi ju posjedujemo i to nas čini.. želimo reći ljubav, al izlaze iz nas tolike riječi, želimo reći ljubav, al sve što je na stolu su kosti i ispljuvci.. al ćutjeti i znati il izreći i otplesati, svejedno je, zato i dalje držim da dio sam svemoguće misije srca, teške, dubinske, razdražljive, eksperimentalne, ukošeno razastrte, bijesne, odasvudpomaljajuće, bezprsreksjčarmeirgajriiiagjdfestijdfge ljubavi. Zar ne? koliko vas ima tamo?

23.09.2009. u 17:52 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 09.02.2009.

Dan punog mjeseca


Jedanaest navečer. Sve je neobično tiho. Jučer su pucali. I danas ujutro, vadili me iz sna. Cijeli dan sam živjela u potpunom neznanju gdje sam i što se to vani dešava. A onda sam očistila ormar na balkonu u kojeg su valjda desetljećima stavljali ono što više nisu trebali. Obožavam takve ormare, mogla bih razviti biznis «čistim stare ormare, napuštene prostore i zaboravljena potkrovlja...» Bože koji užitak danas, kopanje po starim krpicama, blatnim papirima, neispravnim aparatima (imam tri ventilatora, plus jedan koji izgleda kao ventilator, ali je u stvari grijalica), starim loncima, pregorjelim žaruljama, brusnim kamenjem, držačima za metle koje više ne postoje... sve to smeće sam bacila ća. A onda sam naišla na crnu torbicu na kojoj je pisalo shipindiaokedao iliti nožići za rezbarenje hrane. Cijeli set, dvadest i pet komada, 36 funkcija. Koji raj! Eto na primjer, nisam imala pojma da tako nešto postoji. Krasno.. Sutra ću isprobati jednog na krompiru. Izrezbarit ću ga u obliku double happiness. U istoj kartonskoj kutiji uz shipindiaokedao pronašla sam i kamenčiće za go ili kako ga kinezi ispravno zovu weiqi, njih dvjestotinjak crnih i bijelih i papir s iscrtanim poljem, koji izgleda kao muzejski primjerak i ako ga podhitno ne restauriram, do jutra će nestati u prah. I to nije sve, tu je još i set okruglastih figura za kineski šah, koje su falabogu plastične pa im ne treba pomoć. Te će trajati zavavik. Nakon toga sam znala gdje sam, ali još uvijek nisam znala zašto pucaju. Toga u ormaru nije bilo. A onda sam se sjetila da mi je Iva jučer spomenula puni mjesec i lunarni kalendar pa sam otišla do susjeda, tj. na google i saznala da se vani zapravo dešava festival lanterni. Ispred moje zgrade nema nijedne lanterne, ali je cijela ulica prekrivena crvenkastim dimom i papirićima od ispucalih kako se već zovu, petardica? Kineske petardice su u obliku valjkastih kutijica raznih veličina koje kad se vužgaju ispucavaju u zrak svu silu zvuka i svijetla. Pokušala sam ignorirati svu tu buku vani, ukopati se u zadaću koju moram napisati u kratkom roku. I uspijelo mi je do večeri kad je valjda taj puni mjesec obuzeo moje tijelo. Htjela sam van. Htjela sam lanterne. Crvene lanterne na vodi. Htjela sam Kinu kakva mi se predstavljala prije no što sam stigla u nju. I zaista, vidi je vani! Kako je lijepo ponovno sjesti na biciklu i prošetati ovim gradom.. Mjesec je velik, još uvijek nije visoko na nebu pa se čini da mogu do Njega. I probat ću to, idem zapedalirati Njegovom stazom. No, zgrade Nanjinga kradu mi pogled. Everbright Bank, Agricultural Bank, Jinling Hotel, XinHua Bookstore, svi su viši od Njega. Ali eto jedne niže, Zlatni Kotač, predaje mi Ga u punoj veličini. Zlatni Kotač.. Na ulici nema biciklista, ja i još pokoji. Šetača tu i tamo, automobile ne brojim. Gdje su svi? Traže li i oni crvene lanterne na vodi? Zlatni Kotač mi se i dalje smije. Skrije se pa se javi. Na svakom križanju nadam se crvenom svijetlu, čak su i semafori na mojoj strani. Osamdeset sekundi gledanja u veliki nebeski feral. I, šta ti se čini, ti koji gledaš odozgo? Jesam na pravom putu? Hoću li vidjeti te crvene lanterne na vodi? Svaka lanterna, jedna zagonetka. U tradiciji je da se na papiru lanterne zapisuju rečenice u obliku zagonetki. Kineski jezik je takav da su igre riječima bezbrojne. Nešto što na prvi pogled može izgledati samo kao nasumično redanje znakova, nakon rješavanja, desi se onaj aha efekt i valjda postaneš malo mudriji, svjesniji. Zagonetke.. Igre...Beskrajan život... Sreća za svih... A gdje li su te lanterne? Nije li danas Festival Lanterni? Dan kojim se zaključuje slavljenje nove lunarne godine. Dan kada je mjesec prvi puta potpun u toj novoj njegovoj godini. Kad ne stoji ništa između njega i mene, na primjer. Samo pokoja zgrada, križanje, krošnja. Želim li pronaći crvene lanterne na vodi, trebala bih najprije pronaći vodu, zar ne? Prva velika voda koja teče je na jugu. To znači da ću morati skrenuti desno od mjeseca, evo tu, sviđa mi se ovaj most. Najstariji i najkineskiji dio Nanjinga kakav turisti žele vidjeti je Konfucijev Hram. Nekada je taj dio, presjecan rijekom, bio središnja poveznica između Pekinga i Hangzhoua. Tu su se skupljali putnici da predahnu u sjeni stabala, školovani da pričaju o vrlini, trgovci da uberu novčić. Danas je slično, jest, sjene je nešto manje, vrlina je ispisana u kamenu, novčići i dalje teku. Tamo nađoh te crvene lanterne, milione njih. Ima ih u svim bojama, neke vise, neke plove, neke su lagano prebačene preko djevojčinog dlana. U samom templu je najživlje. Igraju se igrice, bacaju se novčići, udaraju se zvona, tutnje bubnjevi, tri, šest, devet puta, svaki udarac jedan novčić, jedna sreća. I Konfucije je velika lanterna i njegovi učenici s razvijenim skrolovima i podignutom jednom rukom, u gesti dubokog promišljanja. Konfucije je miran, plavkast, žut, ponegdje crven, ruku opuštenih na koljenima. Sa strane, Snjeguljica i Princ vrte se u svom frenetičnom plesu, patuljci oko njih. Iza Konfucija, Miki Maus i Pajo Patak izgledaju jadno. Miki se presavija u struku, Pajo ima nedefinirani objekt na licu (kljun?). Čini se da tvorcu ovih lanterni nije bilo potpuno jasno zašto bi Miki i Pajo trebali biti dio Festivala Lanterni. Meni su se recimo jako svidjeli. Svi oni skupa. Zašto bi recimo Konfucije odbio primiti Snjeguljicu u svoj hram? Koliko poznajem njegovo učenje, nije nešto volio žene, možda je njegovu bilo nemoguće voljeti pa je zaključio naprečac, ali vjerujem da Snjeguljičinom plačnom glasu ne bi mogao odoljeti. Odmah bi joj sfrigao jaje na oko i svojom desnom skolarskom rukom napunio zdjelicu rižom. Patuljci bi bili dobri trgovci. Oni su srčani, vrijedni i lojalni zlatu. Konfucije bi ih s vremenom naučio poštivati. A Miki i Pajo? Za njih ne znam. Možda bi Miki i mogao postati Konfucijev učenik, ali jedino Pajo ne bi dobro prošao. Nanjing je isto poznat po patkama, ali nisu pečene nego usoljene ili nešto tako slično...Mmmm, hao chi...
Rijeka ispred templa je prekrasno ukrašena. Masa pa ja pa masa ljudi gura se uz ogradu da bi vidjela žmirkave brodice sa sretnim ljudima, osvijetljene papirnate zmajeve, svilene lotose usidrene uz obalu, crvene žute zelene pinky lanterne na vodi. Svaka lanterna jedna fortuna. A ona najsjajnija gore na noćnome nebu? I ona mijenja boju, iz zlata ka srebru, al ništa manje sretna, ništa manje luđa, samo malčice dalja, fortuna Luna, Luna.

Ovaj dan posvećujem tati jer mu je rođendan i baš bi s njim popila čašu vina danas i gledala taj puni mjesec nad zaljevom, al da znaš kako su crveni ti crveni lampioni na vodi...

09.02.2009. u 19:09 • 2 KomentaraPrint#^

nedjelja, 14.12.2008.

polje 361

Imam jaku želju da zaspim, al izgleda prejaka je jer ne da mi da zatvorim oči. I tako već par sati gledam mrak sobe. Zvuk susjedove zidne ure podržava moju budnost, dva zvuka jedan za drugim. Bila sam u istom položaju i kad je dondala u vječnost dvanaest puta, pa onda samo jednom, tren nakon. Ne poznajem satove baš nešto, zašto i kako funkcioniraju, čemu služe, zašto ih Toma recimo jako voli imat oko sebe, sve to me se ne tiče, ali ovaj u susjednom stanu me sad dira, ima neku manu. Odjednom ih čujem sve, svakog posebno, u cijeloj zgradi. Nije čudno da ne spavam uz toliko klikanje. Možda ako ih utišam, barem ove oko mene, moći ću zatvoriti oči. Dić ću se iz ovog tropic kreveta, uronit u mrazni zrak prostorije i uz laganu jezu svima izvadit baterije. Da, e, to ću napravit i onda ću lijepo zaspat. Odgađam realizaciju kaning plana par minuta, čujem ih sve. Ipak, ovaj susjedov s manom mi je nekako drag, zvuk me podsjeća na nešto, od prije možda, kad me hod jedne obične ure nije mogao podsjetiti ni na šta. Ura je bila ura, a ne sad, evo me, već prolazim kroz zid i vidim susjede. Majka je u kuhinjici, bojla đaoz-e, milijone njih. Šta se dešava, jel se žene, ne oženili su se već sedamdesetih, a i sin je to obavio pred mjesec dana. E da, bili smo na tom vjenčanju, ja sam predstavljena kao korejska supruga i tako mi se obraćaju ljudi za stolom, meni to sve nekako nestvarno.. Kineska vjenčanja izgledaju baš kao obavljanje, osim onog kojem sam prisustvovala ovog ljeta u Pekingu, to je bilo dirljivo i naučila sam puno o sebi taj dan. Na primjer naučila sam da me ljubav drugih motivira i raznježuje, barem na kratko. Na vjenčanje susjedovog sina otišli smo i Tomas i ja skroz fensi obučeni. On u svojoj kućnoj halji, tj. u odjeći koju nosi po kući, ja u ljubičastim samtericama koje mi se vuku po podu i tenisicama za wushu. Skroz sam se iznervirala oko toga kako oboje izgledamo, no Toma me uvjerio da idemo na kinesko vjenčanje i da će ljudi mahom biti obučeni u podstavljene piđame zato jer je u dvorani hladno i daj više da to obavimo. Ma dobro, tako je i bilo, stotine uzvanika stotine dezena. No mlada je bila očaravajuća. Viđala sam je i prije, u raznim prilikama, na primjer dok svi zajedno jedu na malom stolu u maloj kuhinji na betonskom podu. Ai mi se mjesecima prije svadbe žalila koliko je sve to skupo, cijela ta ceremonija oko stupanja u vječnu zajednicu. Ali imaju samo njega, pa su tako i majka i otac pronašli dodatne poslove kako bi priuštili sinu, koji inače dobro zarađuje, dostojanstveno da. Mlada je sada prekrasna, blistava, on je pomalo zamrznut, kao da se upravo probudio u velikoj hladnjači krcatoj svinjskih polovica. Ali ona zna, vodi ga čvrsto za ruku do pozornice na kojoj majstor ceremonije zabavlja goste. Izmjenjuju prstenje i ona ga iznervirano lupa po prstima, ajoj smilio mi se tako bunovan. Pitam Tomu jesi vidio ovo, jel to uobičajena forma? Toma nije ništa vidio, upravo nazdravlja s nekim za stolom, a dijete na bebi stolici do njega pljuca KFCovu pitu od nečega pa on spretno izbjegava paljbu. Ja sliježem ramenima i nudim sprite klincu do sebe. Uspostavljamo komunikaciju i on mi daje nešto slično našim konfetima, no ovo su čokoladice fine, od čokolade. Klinac shvaća moju fiksaciju pa mi nudi još jednu, ja mu zahvalno punim čašu spriteom. Ma baš je lijepo ovo vjenčanje..
Uza sve ure i budilice ovog svijeta, još ima onih koji spavaju. Al ne ja. Čujem ih i dalje sve.
«Jes' već jela» pita me teta ai, a ja baš taj dan odlučila jesti malo poslije termina upisanog u nebeski zakonik. I eto ti već nje, gura mi topli puni đaozi u usta. «Oš još jednog» prijeti mi se ona, ja bježim niz stepenice i izlazim na ulicu žvačući faširano meso. E sad ću se ustat i prošetat malo po stanu, baš mi treba friškeca. Spavam u krevetu na nekom super madracu, zadnja riječ korejske svemirske tehnologije. A riječ je žad. Tako se korejski astronauti griju na svom beskrajnom putu u beskraj. Uglavnom madrac se sastoji od žadnih krugova koji se zagrijavaju putem strujnog kabela, znači ukopčana sam u struju, ali sve je to super safe jer je good kvaliti pa mi majka može odahnut. I tako iako sam sama u krevetu, osjećam se ko u krdu vunastih mamuta. Ajde, zamislit ću i to, zašto ne, kako bi se osjećao čovjek u krdu pozaspalih vunastih mamuta. Toplo, al budno. Jer nikad ne znaš koji od njih će se trznut u snu il malo protegnut nogice, možda baš onaj do tebe. To me podsjeća na Apija dok je spavao i sanjao ovce, barem se tako činilo, kao da trči za stadom ovaca i laje li ga laje...
Zato ustajem sad. Evo me natrag, susjedova ura ponovno kuca, moje su sve utihnule. Ima nešto lagano jezovito u ideji sata zatvorenog u ormaru s knjigama. Ali lakše mi je zatvoriti ih u ormar nego izvadit im baterije, jer ne želim ih zaista zaustaviti, a i da hoću, ne mogu. Ove domaće vekerice su takve izrade da kad baterija izgubi život, za zamjenu ti treba vještina kirurga i strpljenje budističkog isposnika, što još nisam. Ali nisam daleko. Sve ove godine, koliko tri, četiri, ne znam više kad je to bilo kad sam se spustila ovdje, svo to vrijeme pišem neke priče, crtice, zabavljam sebe svojim uviđajima. Ali ne pišem o onome zbog čega sam zaista ovdje. Hoće li mi trebat još jedna stranica teksta da obznanim dugo čuvanu tajnu. Treba mi ovo, treba mi svakodnevna borba sa sobom, sa znakovljem, znanjem koje čuči u knjigama, u pokretima, u crnim glavama, u mojoj glavi. A borba se vodi na polju neizmjerne veličine. Polje je podijeljeno na 361 točku ljudskog tijela koje izravno komuniciraju sa svemirom. Kako unutra, tako i vani... A vani je laoshi koji me uči vještini sporosti, zaustavljanja i spretno me umiruje kad postavljam pitanja. A ja želim znati. Što ću s tim, to nije bitno, jednostavno pasija je znati, u biti saznavati, jer znati, što to je... Ja sam sakupljač. Klasični primjer. Kako prepoznati sakupljača? Otiđite im u stanove, bit će nešto u tom prostoru što se ponavlja u bezbroj varijanti. Isto isto ali različito. I uvijek i još. A zašto ti služe sve ove male stvarčice po kući? Jel ti to tu da bi pritiskalo papir? Ne. Tu je da me podsjeća koliko je beskorisno imati toliko stvari. Da imam jednu bilo bi isto. Sada najsnažnije osjećam to nešto što me motivira na moj život ovdje. Možda zato jer mi je lakše razumijeti znakove, njihov smisao, osjećam bliskost s onime o čemu pišu, osjećam da je to što govore najbliže onom što jesam i što me zanima na ovom svijetu. A ja sam sakupljač i tragoslijednik. I znam da to neće prestati. Uvijek će postojati nešto što će trebati sakupiti ili slijediti mu trag. Kao pas na tragu divljači, ne gleda lijevo, ne mari desno, samo naprijed, za tragom. A možda baš kada bi podigao njušku s poda i pogledao preko repa na onaj tamo proplanak vidio bi to što slijedi. I možda bi zanemarujući trag krenuo kraćim putem, neizvjesnim, ali bržim. Al što onda? Ima li ikakvog smisla pronaći to što tražimo? Može li se to? Ako je sve u svemiru povezano, jedno vodi drugom, drugo vodi jednom. Sve što je ljudsko i što nas intrigira o nama samima, pronalazimo vani. U drugom čovjeku, u promjeni dana, u otkucaju ure. Ako sve je isto, slijedim li trag na ulici, u biblioteci, na klupi, u kapulici, trag me vodi do sebe. Sve one prije knjige i znanja u koja sam uranjala nisu bila dovoljno ukiseljena. Nije bilo dovoljno prašnjavo da bi se sakupljalo. Ovo ovdje što mi sad leži na policama, neotvoreno znanje, neistraženi svijet o kojem želim znati više je razlog zašto sada ne spavam. U svakom znaku je priča koja će mi reći sve ako se usudim otvoriti je. I opet sam otišla negdje i opet brblam i nisam jasna bez fusnota. To ti je kad čovjek uđe u san.

14.12.2008. u 17:00 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 24.04.2008.

kineske ribe imaju pluća ili slovo o sjećanju na noninu padelu za palentu

Toga nema nigdje, pomislila sam dok se četverokrevetna bolesnička soba neprestano punila i praznila rodbinom, prijateljima, znancima, radoznalcima, prodavačima novina, raznosačima novina, tetama koje najavljuju doručak, momcima koji nude riblji ručak ili pak kuhane bijele golubove za brz oporavak, čistačicama koje metu pod, čistačicama koje krpicom skupljaju prašinu i prenose ju u slijedeću sobu, čistačicama koje prazne kantu u veceu, hihotavim sestrama kojima sam bila posebno interesantna pa su mi češće nego drugima mjerile temperaturu i provjeravale puls usput me sramežljivo pitajući koliko sam puta kakala u posljednja dvadesetčetiri sata. Ali tada nisam još ništa znala, bilo je to moje prvo noćenje u kineskoj bolnici, visoko u trinaestom sloju zapadnog krila, stupac drugi s lijeva, red treći, broj šest. Šest mi je bolesničko ime, u stvari je to broj kreveta na kojem ležim, ali zovemo se po brojevima, od milja. U sobi nas je četvero bolesnikinja i dvadesettroje nekih drugih koji nemaju svoj broj. Oni su došli izvana u posjetu nama unutra jer su bolesnikinje uvijek gladne, žedne, treba im pomoć, trebaju na vece, treba ih obući, presvući, s njima popričati, dati im podršku, objasiti im situaciju. Zato postoje zdravi i neka su. Doktori su posebna skupina čija je osnovna karakteristika niska tolerancija na pitanja. U jutarnjoj viziti svojom progresivnom brojnošću zastrašuju nas u horizontaloj stagnaciji. Prema meni su bili jako ljubazni na početku dok su mislili da ne razumijem i ne pričam njihovim glasovljem. Kada sam prvi put postavila pitanje kakvo je moje stanje i do kada ću biti tu, počeli su se meškoljiti i međusobno zagledati. Onda sam pozvana na razgovor u nekoliko pari očiju, da možda drugi bolesnici ne dobiju dojam da je rasprava o vlastitom zdravstvenom stanju dozvoljena. Nakon toga je svaki moj ili Tomin pokušaj informiranja završavao rečenicom: «Pa vi studirate medicinu, o tome sam pričala na predavanju neki dan. Pogledajte skripte.» Odonda volim život još puno puno više.
U kineskoj bolnici medicinske sestre ne pomažu bolesnicima (ili barem ne odmažu), čak ni onima friškim od operacije. Tome služi obitelj, ako si sretan pa ju imaš. Posjete traju od šest ujutro do uvijek. Nekima je dozvoljeno i ostati uz bolesnika, jer profesionalna intenzivna njega ne funkcionira. Iskipaju te na krevet i čekaš da prestane, gledaš kroz prozor sunce na jezeru i sanjaš. Otpratiš sunce, prigrliš mrak. Ne mogu spavat. Svi ste mi u glavi. Hoću kući. Bilo kojoj. Dočekaš jutro, šest je, a s rodbinom se u bolničke liftove gura miris tek oparenih baozia i jedna nota uličnog svirača erhua. Tu jednu, žele dohvatiti svi... Borim se da ju dohvatim, danas je red na mene... Grizem za nju. Sanjam krv.
Zato svi u bolnici vole posjete, ne samo zbog dragih ljudi koji donose voće i lijepu riječ, već zbog mirisa kojeg unose sa sobom, mirisa zraka, prekuhanog ručka, mirisa nakon gužvanja i znojenja u autobusu, mirisa naranči u vrećici, mirisa upakiranog cvijeća, mirisa doma.
Taj prvi dan u bolnici nisam još znala, ali rekli su mi, odmaraj i pusti, ne pitaj, ne grizi. Jedi, spavaj, pričaj besmislice, budi dio nas, pusti to svoje što držiš tako gordo. Pustila sam, morala sam i došla je do mene ta jedna nota izvana. Odonda sam ju lovila svakog jutra i čuvala je kao krijesnicu u džepu piđame. Krijesnice, krijesnice, sjećam li vas se? Krijesnice me uvijek podsjete na djetinjstvo. Sjećam se travnjaka ispred noninog nebodera na kojem smo mi klinci gradili svoje svijetove. Danju uziban našim stopalima, dlanovima, igračkama, otkinutim travkama, zdjelicama napunjenim zemljom, uvečer obasjan svjetlošću tih malih stvorenja. Ponekad bi se desilo pa bi, oglušivši se na brižne pozive odozgo, pričekali sumrak, čisto da vidimo koliko ih danas ima. Ovdje je jedna! I ovdje! Tu ih je puno! ushićeno bi uzvikivali. Puno godina poslije hodala sam istim travnjakom, no na putu ih je postepeno bivalo sve manje. Je li to zbog krijesnica, koje su odlučile otići negdje drugdje, ili zbog mene, koja ih više ne vidim? Kako god bilo, s krijesnicom u džepu il ne, u Kini sam saznala da čovjek može izdurat sve pod kapom nebeskom pa čak i pomisao o vlastitom odsustvu. A zašto? Zato jer je rođen.
Moja bolnička pustolovina trajala je neko vrijeme, dovoljno da se smilim doktorici viceprvakinji, kažem viceprvakinji jer pobijedila me u igri crno bijelih kamenčića. Jedan kamenčić jedan dan, koliko li ih je na njenoj strani? Ne mogu ja to igrat kako spada. Ne daju mi se zauzimat strane, dresove ionako uvijek izgubim, crni il bijeli, pobjeda il poraz, sve mi je isto.... Hoću kući. Bilo kojoj kući. Judi moji....
Prije pet mjeseci bilo. Nakon toga crni i bijeli i dalje se igraju, štogod ja rekla, isprepliću, preskaču jedan u drugog, naguravaju se, prde... ne daju naslutiti o čemu se tu radi, osjećam, zavrtilo me, glupo reći promijenilo jer što je promjena... Tijelo mi je bilo teško dugo, sada postaje lakše. Uvijek nešto uđe, drugo izađe, ako ostane predugo desi se cmizdrav nos.. Duh, kakav takav, al propusan je, barem moj. Labav, vjetren, propustio je iskustvo potpuno jedar, graničilo je s blentavošću, muuu. Al vidim sad, i stalno gledam, snovi su okačili iskustvo i klepeće neprestano, kao otkačena škura na večernjem vjetru. Sanjam živo, ludo, ponekad je strašno, pa komično. Zamisli... Sanjam i one ribe koje dobila sam na poklon nakon izlaska iz bolnice. Kinezi vole darivati živo. Živo znači nešto što još diše. Jedan dragi čovjek poklonio mi osam živih ogromnih riba. Neko vrijeme su nam bile u weceu u kabliću. Al prevelike su. I pretužne. Šta s njima. Polovica je otišla susjedu. Druge smo pokušali odbiti od života tako što smo ih ostavili na suhom. Nisu se dale. Živjele su satima, cijeli dan. Pred kraj dana više ih nisam mogla slušati kako dišu. Lako to izgleda na Torkulu, u tatinoj mreži, izvučene iz mora, tako čiste.
Judi moji, i opet ide vrijeme. Učim i dalje, što danas vidim u knjizi, sutra se zgodi...
Sutra mi se smije, ispričat ću vam i to.

24.04.2008. u 16:00 • 1 KomentaraPrint#^

četvrtak, 08.11.2007.

tajfuni monsuni, mu gong i stabaal

Dugo me ovdje nije bilo. Nisam neki bloger. Ponekad pišem pa izbrišem, nije bitno da ostane. Ponekad ne pišem mjesecima pa onda pretjeram s riječima. Ne mogu pronaći neku mjeru, nemam je. Tek sam pred malo shvatila da ako želim da me drugi čitaju, moram ponekad čitati druge. A oni koje želim čitati, ne pišu. Dopuštam si svejedno tu i tamo ubaciti neki post, izbaciti neku priču iz sebe, čisto iz razloga što tu sam daleko od kuće, šteta bi bila ne pisati o sebi i Kini. Pišem kad mi dođe, kad se poželim dati. Ne čekam komentare, situacije, inspiraciju. Pišem kad mi život ovdje postane normalan, izgubi magiju, ludost, pa mu pisanjem oduzimam neponovljivost, ponovno ga rasplešem, raskrekećem, sebi za gušt. A vidim i za gušt nekoliko vas koji ste tu od mog početka puta. Tanac na tanac i sve priče postaju jedna priča. Recimo ova. Drveće su nekada bili ljudi. A onda su jednom odlučili ostati. To se nije desilo odmah, u jednom danu. Ne, trajalo je neko vrijeme, nisu svi imali istu čvrstu ideju, neki su se nećkali, ali svejedno su ostali. Ostajali su po svakojakim mjestima, gdje god su se zatekli. Na brdima, klisurama, pod morem, na ulicama, vrhovima zgrada, šetnicama, kućnim prilazima, vrtovima, u zapuštenim dvorištima, kosištima, grobljima, autoputevima, obraslim livadama, uzletištima, dječjim sobama....gdjegod bi našli komadić tla za sebe i svoj rast. Ostati je podrazumijevalo napuštanje svega što su prije poznavali i u što su vjerovali. Nije im bilo lako, pomislit ćemo, ali čula sam pričaju, izbora nisu imali. Kolala je jedna neprovjerena informacija da ima života i za one koji odluče kretati se i ostati ljudi. To je bila relativno nesigurna sudbina za one koji su već umorni od igara i nepredvidivosti uma tražili smirenje. Ostati značilo je predati um, osloboditi se nepredvidivosti, osloboditi se oslobađanja. Postati stablo značilo je biti okružen čistom kreativnom snagom koja se ne pita, ne sumnja, ne želi, ne posjeduje, ne sniva, ne grabi, nema, samo je tu... Ali neki od njih su bili takovi te nisu mogli stajati. No, sjeme je bilo već u njima, proces ukorijenjivanja je već započeo. I što su mogli? Bilo ih je različitih među takovima te su pronalazili svakojake načine bijega. Neki su se neprestano trzali i pokidali su sve veze koje su imali sa zemljom. Ono malo korijenčića što im je ostalo, otpalo je putem. Sjeme koje je bilo usađeno u njih još prije, izletilo im je kroz usta dok su trčeći hvatali dah. Neki su pokidali korijenje da bi mogli hodati, ali sjeme su pustili da proklija. A ono je proklijalo gdjegod je našlo prostora, u srcu, u trbuhu, na stopalima, na oku. Misleć da ih to razlikuje od ostalih, od toga su stvorili modu pa su se uskoro nosile razne kombinacije novoizraslih mladica svuda po tijelu. Kad bi im dosadile, rezali su ih, kao kosu. Neki nisu odmah otišli. Ostajali su i iskusili duh drveća. Privlačilo ih je biti u tome, no znali su da neće zauvijek ostati. Te su polako oprezno iskopavali korijenje, pazeć da ga ne povrijede, ne razljute zemlju. Kad je i posljednji korijenčić bio slobodan odlučili su krenuti dalje. Razlikovali su se od ostalih ljudi po tome što su povremeno trebali zemlju i vodu, trebali su sunce za rast. No nisu bili drveće, i dalje ih je vodio um duboko u srcu, vatra koja je trebala kretanje, sagorijevanje... Koja si ti?
Ja nisam mogla ostati tamo gdje sam bila posljednjih godinu dana. Mislim na sobu 203. koja se nalazi u Nanjingu, preko puta Han Zhong Men, središnjih han vratiju. Dojadili mi srednjecarski javni vecei i pranje suđa u tim istim. I još štošta. Pa sam tako spakirala ono ništa što imam, iskopala ono malo korijenčića koji su se gdjegod žedno priljubili uz pločice, svoju zlatavrijednu internetsku konekciju predala prezahvalnom kolegi i zajahala biciklu. Ne, najprije sam ušla u jedan avion koji me odveo u Seoul, grad prikrivenih Mongola. Tamo sam opustila korijenčiće i tražila sunce. No, grad je velik, sve je veliko, oblaci, magla, zgrade, pločnici, trgovišta. Onda sam sjela u drugi avion jer duh je tražio nebo i sunce, poznati miris zemlje u kojoj balancane ludo rastu. Odvelo me doma, u Rijeku, Kukuljanovo, Platak, Krk, Opatiju, Gorski Kotar, Kukuljanovo opet.. Što ima na tom Kukuljanovu? Obitelj. I drveće. Jako staro drveće. Ima jedan hrast u susjedstvu, doživio je, ne znam, možda petsto godina, možda više, nitko ne zna. Stoji. Kao i onaj orah u našem vrtu. I lipa malo niže. Stoje. A ja opet nisam mogla ostati jer trebalo je da, zajahat biciklu, spustit se nizbrdicom, zaviti ispod podvožnjaka koji prodavačima lubenica služi kao spavaća soba, preći most s gumenim čepovima, izbjeći psa koji je stražnjim svojim krajem bio prilijepljen uz drugog psa, trebalo je zakačiti volanom džep tipa na skuteru, ništa zato, svi smo otporni na sve, popesti se stubištem išaranim brojevima telefona onih koji bi nešto radili, primjetiti da više nema susjedovih pilića jer su prebrzo narasli, otvoriti vrata 407 i ponovno se naći u Nanjingu. Dolje na ulici pod balkonskim prozorom rastu dvije platane. Svako jutro su tamo. Ja sam na trećem katu, u krošnjama. Malo toga se mijenja u mojoj novoj ulici. Prije mjesec dva kada je kinesku istočnu obalu poharao tajfun jedna od platana izgubila je granu koja je, padajući na ulicu, pogodila mršavog čovjeka na bicikli. Kako je nestašna grana bila puna listova, nije ga ozlijedila, al su se listići zamrsili među žice kotača pa ju je on, jer mu se nije dalo sić s bicikle, vukao po ulici još dugo, dugo, a poslije mi se više nije dalo gledat. Taj isti dan pukla je grana i na drugom stablu, ali ta još stoji gore, zapletena u krošnji. Pod tim platanama često se skuplja narod, u biti, umorni neumorni nanjingški muškarci i njihova prevozila s raznim natpisima. Leže, sjede, puše, spavaju, čekaju, jedu, igraju se, natjeravaju i uvijek uvijek uvijek pričaju. Čini se da oni znaju koje je stablo čije, polako im već raspoznajem lica. Mahom su to sakupljači željeznog otpada, trgovci voćem iz dalekih dijelova carstva, vodoinstalateri, električari, pituri, majstori sveznadari koji će popraviti sve, od kuhala za rižu do zaglavljenog vodokotlića i nazad. I to bez alata. No, danas je pod tim stablom posao čekao mladić ispružen na svojoj biciklici, a naprijed piše - mu gong. Krasno znakovlje, jednostavno, mu gong. Stolar? Radi s drvom, al što li radi? Postoji li u kineskim domovima drvo? Možda pili drva. Ali koja to drva on pili? I zašto? Ja znam za ova dva pod svojim balkonom. Možda čeka onu granu... No svejedno, kad sam se vraćala doma nakon ručka, bio je tamo u istom položaju. Grana nije pala. Dobro. Posla u drvu nema. Možda je zamijenio natpis, e jest, struja voda kaže. E, Neone Neptune di si da vidiš....

08.11.2007. u 08:26 • 2 KomentaraPrint#^

srijeda, 27.06.2007.

Riža moja svagdašnja

Polje Riže, Vijetnam

Danas je dan darivanja. Jučer je Toma imao završni ispit i prošao. Toma je hrvatska skraćenica engleskog imena mog jako dobrog korejskog prijatelja Thomasa koji šest godina živi u Kini. On je pripadnik skupine Koreanaca koji potječu od Ludih Mongola S Ravnica. Još nisam spominjala korejsku enklavu i mongolian power, ali to je najjača enklava u Nanjingu. Ja im kao jedini pripadnik hrvatske enklave jako zavidim. Tako da se u posljednje vrijeme kradomice pokušavam infiltrirat među njih jer su oni ko mafija. Imaju genijalno organiziranu logistiku i ludi protok svih mogućih informacija vezanih uz ugodan život u prijestolnici cara Minga. Svi su sestre, braća i ujaci, velika familija koja je meni skoro pa nevjerojatan pojam. I svi se međusobno časte jer nitko od njih ne može bez korejske hrane, bez braće i sestara, bez svakodnevnog anianghaseyou i ukiseljenog ljutog povrća zvanog kimchi, što je skroz jasno. Korejska hrana je moje osobno malo veliko otkriće. U Nanjingu ima puno korejskih žgabuca gdje se jede dobro i ljuto. Svi oni tamo jedu jer ne vole kinesku hranu. A ne volim ni ja, osim riže i kuhane ribe. Pita me Toma ima li u Hrvatskoj Koreanaca. A valjda ima. A jel ima korejskog restorana pita on dalje. Pa zašto pitam ja. Pa ako ga nema, a šta ti ljudi onda jedu. Judi moji... No bez obzira, Toma je sasvim ok. Od kada se družim s braćom i sestrama, u svojoj skromnoj sobi koristim blagodati aparata za vodu, anatomske kompjuterske stolice koja ide u krug, gore i dolje, još jedne stolice s koje se lako pada i ventilatora koje je korejska enklava velikodušno ustupila jedinom članu hrvatske enklave. Plus, ono bitnije, moj se um i nehotice iz glave spustio u prostor iza rebara. Nema brige, uz malu pomoć istočnih prijatelja, Kojaleti Hrvatsko ide dalje.
No da, i taj Toma je diplomirao je li. Tako da nas je stariji «brat» tzv. «gege» ili Park ponovno častio ručkom koji je trajao do večere. Park voli pričati. Cijeli se život bavio ekonomijom i daleko je dogurao, a onda se jednog dana probudio nesretan i odlučio doći u Kinu i studirati kinesku medicinu. Što li je tražio, kaže da je pronašao. Dobro. Na ručku sam saznala da smo ja i Bodidarma u biti jedno i da sam ja u stvari Kina pa i da sam se ikad i pitala slično, nisam trebala jer danas mi je rečeno. Svašta smo još pričali, dotakli smo Sigmunda, Karla, Budu i Jesusa, a i Marijino je ime višeput spominjano. Ja sam im rekla, prije sam bila vještica i spalili su me tamo nekad, za Bodidarmu nisam sigurna. A i di je taj istok ako je krug u pitanju? Idem ravno pa skrenem desno kod prvog koprivića? Al sad znam, ja sam u biti istok i došla sam ovdje da danas pojedem ovu školjku na tanjuru. Budući da su moji sugovornici bili samo trojica muških koreanaca, a ja tek saznajem što to znači, dobro su se smijali. Onda su nešto pričali na stranom mi jeziku što mi Toma nije mogao prevest. Nakon ideje da je Isus imao situaciju s bogom i iscrpne podjele budizma na mala i velika kola počela me bolit glava, možda zbog klime koja je našu prostoriju pretvorila u igloo, a možda i zbog petosatnog upliva euroazijskih jezika. Počela sam se češat. Oni su i dalje pičili po Jezušu i bezgrešnom začeću. Počela sam se jako češat. Spomenuta je Marija. Ja sam spomenula Svemirce. Gege je to vjerojatno shvatio kao provokaciju pa je na sve već rečeno dodao dobrodušnog i high level Josipa, zločeste Rimljane i magarca i napokon s isplaženim jezikom i uz žustri pokret rukama izustio nešto što je zvučalo kao barbari i sve je to naopako. Nakon toga su mi se osušile oči pa sam ih samo malo zatvorila. Onda mi se ukazala Marija i rekla: let it be.
Tako da je danas dan za darove. Osim onog našeg zajedničkog pada s bicikle u sred ulične sezone. U dvanaest smo sjeli na biciklu jer kao tako ćemo bit brži, to misle svi na ulici. U
dvanaest se jedu nudle ili se juri negdje na nudle ili su se nudle upravo pojele pa se tetura po cesti. Nakon što me je Toma obavijestio da ćemo malo letjeti, zajurio se preko crvenog mosta po gumenim čepovima koji su tu valjda zato da bi prelazak preko mosta bio mukotrpan, zavio kroz gomilu svega mogućeg, moja je kratka kosa uspjela zavijorit, nos mi se napunio svime, zazveckali su ključevi majstora na kraju mosta kad smo projurili pored njega i ništa nas nije moglo zaustavit na nizbrdici, osim malog kineza na uzbrdici. Vrag zel i prešu rekla bi nona Ljerka, al srećom mali kinez je za svoje godine bio veliki, s jakim kostima jer živi iznad muslimanskog restorana, a mama mu na ulici prodaje nanjingške štrukle sa sezamom i pastom od crvenog fažola. Tako da smo se samo na kratko i slatko nas troje povaljali po podu. Iako me je mali uvjeravao da je dobro, košara na prednjem kotaču sad je njegovog oblika.
Vrla je ta mlada generacija koja živi na ulicama. I ne bi vjerovali kako velikih klinaca ima. Budući da je većina njih jedino dijete u obitelji, prehranjuju se češće i bolje. Hrane ima jer se jede sve, baš sve, a posljednjih nekoliko godina dešava se Mekdonaldizacija i KFChikenizacija pa ih je sve više debelih. No riža je i dalje svakodnevna epizoda. Sad više i ne brojim koliko dana u tjednu jedem rižu jer je jedem svaki dan. Više se ne vidim bez riže. U jedanaest i trideset svakog dana moje malo mekano želučje zatraži svoju porciju bijelog zlata i onda jedva izdrži još petnaest minuta predavanja. U jedanaest i četrdesetpet svima nam je jedno u glavi, doći čim prije do kantine jer do dvanaest se sve pojede, a riže nestane. A to je onda kraj. Ko teta Olga koja svaki dan iznova čeka svoju Seriju i pol sata prije kontemplira o vezi doktora i Mariole i što bi ona tu mogla pomoć i kako će se sve to riješit. Ponekad ide tako daleko da telefonom pokušava dobit doktorov mobitel, samo da mu otkrije šta je Mariola upravo rekla svojoj amici. Onda joj kćer uzme telefon iz ruke i ugasi TV jer se teta Olga previše uznemiri, a ima visoki tlak. A dobro će se jednog dana svi iznenadit kad u sred Serije doktoru zazvoni telefon i teta Olga mu svečano izjavi: Mariola te vara s Fabriziom, ali te voli.
Ja sad ne znam kakve veze ima teta Olga s rižom, al drago mi je to bilo napisat.
A drago mi je napisat i da uskoro opet idem doma. Jupiiii, rekla mi majka da će mi skuhat nešto fino, a eto, šta ću sad, moram reć, skuhaj riže, onako, da se ima...
Mogu se ja zezat oko riže, ali ljudi na istoku cijene ju neizmjerno. Kada je spustiš u svoju zdjelicu, potrudit ćeš se da pojedeš sve, do zadnjeg zrna. Ne ostavljaš niti jedno, znaš koliko je truda u svakom zrnu. Pojedeš trud. Postaneš dio lanca. A ajmo vidit...

27.06.2007. u 17:59 • 1 KomentaraPrint#^

subota, 21.04.2007.

neboljudozemci

ima nas troje
o njima želim pričati, a i o jednoj sebi koja sam između njih dvoje

o jednom kojem umrla je mačka-prijatelj, mislim da se zvala Tom, Tom se zvao
pa odlučio je preseliti kuću koja je bila prazna
u svijet, koji je na početku bio isto tako prazan,
al dosjetio se on, takav je bio
te je kupio jedan prazan list papira, sitnica
i pronašao džep za njega,
otvorio vrata svoje prazne kuće i
susreo svijet, vani pred vratima,
zapisao na papiru ime zemlje koju sreo je na pragu, 1. England
kad smo ga vidjeli, daleko je bio od praga
on je isti, samo malo stariji,
papir je isti, samo malo stariji,
svijet je isti, samo malo stariji
isti isti, ali različit
napunio se, vremenom

o jednom koji nosio je mrak na leđima
jer rodio se svjetlook u zemlji tamnih
te je naučio držati svjetlo unutra, da se ne vidi
al badava, izašlo je kroz pupak
jedan trak, da svijetli mu put, kakav put
probao je zatvoriti mu prolaz
prigušiti ga malo
zakloniti dimom
prekriti smolom
al uspio je samo na trenutak sresti smrt
kažu uvijek je pored samo ponekad upali svjetla.
jer trenutak traje vječno,
sada živi na uzvisini pored mora
svjetionik brodovima s mrakom za leđima

tamo nekad odnijeli mi televiziju,
rastale se tvrdoglava i tupa
u stvari, prenijela sam ju
iz svojeg stana u jedan drugi
dosadilo mi, šta ću
međusobno gledanje, a između ništa
kada je više nije bilo, počela sam putovati

Jednom nam se desi prvi korak, kratak, nespretan, tek probuđen, još musav, al potpuno odlučan. Onaj od ruke do ruke, kojeg svi prisutni upamte. Pa drugi, možda do stolice, treći do poda i opet gore, četvrti, peti, uz pridržavanje i naše negodovanje jer hoćemo sami. Kad otkrijemo ubrojivo neizbrojivo, što se možda nekom desi pri stopedesetom, nekom nikad, a meni onda, poželimo skočiti. Kad shvatimo da nas skok gore uvijek vraća dolje, naučimo letjeti. Ostanemo li dovoljno dugo u zraku, narastu nam krila. Osjećaj je sličan onom kad te zasvrbi među lopaticama pa ih, ne znajuć što bi drugo, malko pokreneš, raspušeš prostor, otpleteš plet i zaista, prestane svrbjeti jer nestane ono što bi moglo svrbjeti. ostane samo.....
Kretanje zrakom. Pomicanje nepomičnog tijela. Napuštanje jednog i u trenutku dolazak u drugo. Iz zime u ljeto, iz proljeća u jesen, iz ljeta u proljeće, iz zime u jesen, ili proljeće u zimu, jesen u ljeto, zima zimi, jesen jeseni, ili iz nečeg što nalikuje kiši koja ne staje, u sušu koja suši i puca u koži. Devetsto četrdeset i osam kilometara na sat je dovoljno. Čaša vode, jedan obrok, nekoliko osmjeha, dva do tri pokreta nogama, dvjestotinjak tisuća oblaka, sedamdeset i tri ptice u zraku, nad krilom. Sunce. Oblaci. Bijelo. Plavo.
Onda se desi da pogledamo dolje prema stopalima, jer možda je u tom trenutku sunce prežarko pa nas odvraća od gledanja gore, u te uvijek silne oblake i beskrajno plavo. Pogledamo dolje i vidimo ih kako vise, opuštena, odvojena od tla i strasti te možda u tom trenutku osjetimo njihovu žeđ. Vratiti ih dolje nije lako, ne ovisi u potpunosti o nama, he, hoću dolje, a baca me gore. A tamo opet, neizbrojivi plavi i bijeli plešu zavodljivi ples u vjetru. Poželimo ih dodirnuti, pomirisati, zadržati, al budalasto je to. Što se više izvijamo gore, tim brže padamo dolje. A dom gdje je?, obratimo se njima dolje, jer možda ona znaju: Što želite danas, stopala moja žedna, biti bosa? povezati se s dolje? dva do tri centimetra ispod Nje ili u Nju duboko, tamno, skoro pa crno, a ona nam se smiju... spustimo ih u pijesak i žeđ nestaje, ostaje samo....
Strast tandrkanja tlom. Prenošenje poskakujućeg tijela. Umaranje, odmaranje, grijanje, hlađenje, močenje, prljanje, provjetravanje, lijepljenje, skidanje, penjanje, kotrljanje, ronjenje, grohotanje, sijedanje, susretanje sličnih, ali različitih. Strast prevoženja tijela. Kad se ne mora ništa, savršena perceptivna inhalacija. Iz točke crta, pa mali kružić u velikom krugu, pa još pokoja prečka, kotač, kariola, spojeno stvara ciklo, prerađeno tuk-tuk, ili skuter, još veća sreća, svi smo na. Poželimo li prenijeti i pokoju svinju, kokoš il psa sjedamo u auto, kombi, taxi, za kravu nam treba kamion, preko granice carinsko vozilo otvorenog krova. Crvenu zemlju savladat ćemo u klimatiziranom autobusu s cjelodnevnim programom suvremene kambodžanske šansone, preveslat veliku rijeku, ne zaustavlja nas to malo vode, kuća nam na leđima, srce u kući, oči na vjetru, svu djecu koju imamo učimo jednom. Krećite se planetom.



21.04.2007. u 18:25 • 1 KomentaraPrint#^

srijeda, 20.12.2006.

veri meri beri

dok češkate božota i toćate mu natečene noge u solnoj kupki putopipajte tu i tamo
http://www.moguce.com/slike/

20.12.2006. u 14:51 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 11.12.2006.

brejnstorm u par minuta do drugog nekog dana

"nisam ti rekla prije, ali reći ću ti sada... ja sam kćer lisice»
soba, ja pa kina, korea, japan, tajland, švicarska, njemačka, kolumbija, meksiko, rumunjska, mađarska, gabon, francuska, vijetnam, tajvan, ajgaturtul i pupukapatao
steven, waitapu, vojnič, dodecahedron i divina geometrija glazbe i pijeska
neki osjećaji novi možda, oni što peckaju među očima i eksplodiraju na dlanovima !štup!
još jedan sveti mikula bez mikule i nonine štrudle od jabuk al svetost sveprisutna ipak
pet krugova svaki u svojoj boji
pa onda još dvanaest njih
i jedan ubačeni osam koji nije ba nego fa
revolucija u dormitoriju zbog nedostatka tople vode i grijanja
potpuna indolencija središnje-carskog komiteta (domaći studenti žive u šesterokrevetnim sobama i toplo im je kad se pobacaju jedni na druge, zašto i vi to ne radite)
taiji iz korijena na ling xia
češnjak u nevjerojatnim količinama
doufu koji je u stvari seksualni poremećaj ako se gleda kroz kose oči
suvremena kineska novela, keramika, brokat, potez kistom, nos na staklu
vjetar nad jangceom, postoje li crveni listovi?
ruzinava bicikla, žao mi je vidit ju takvu pa ju namjeravam počastit maslinjakom
recitiranje crvene knjižice i «am i boring?»
najbolje što sam ikad čula u kini «kojim vi to stilom u hrvatskoj radite»
stari kineski učim a novokineski uči mene
zrakom ili kopnom, na istok, zapad ili malo južnije?
deset miliona stabala treba pokrenut naciju
kineske deve su najbolje deve na svijetu
dvije grbe imaju
pa na jednu staviš kompjuter i igraš se zavaljena na drugoj
ili prisloniš knjigu
ili nasloniš glavu pa odspavaš dok ona šeta šetnju
tigrovi su nekad živjeli
i krokodila je bilo po gradu, danas ih nema
staroslavenski bogovi igraju košarku s maorskim, a kineski pobjeđuju u dohi
nespavanje, možda mi opet treba prerazmještaj pokućstva mi, feng shui mi je loššš
kockice i varanje na prste u prebučnom karaoke luditoriju
carevi, žene lisice, duhovi šume, japanski crtići, korejske romance, zvuk malih drvenih klompi na popločenoj ulici, male ruke, značajan kozmički događaj jeste li znali
znate li što se dešava oko nas
znate li što se dešava svakog dana van iznad oko do pored pri u onom što zovemo priroda
teleskop mikroskop audioskop loboskop frenoskop kaleidoskop mimoskop vatroskop zemljoskop zrakoskop a jel postoji prirodoskop
a valjda je čovjek taj skop
ali za čije to oči
pa judi moji kade ste...

11.12.2006. u 18:09 • 0 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

< studeni, 2009  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

put-opip

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se