Danas me poučilo poniznosti i admiraciji prema ovom velikom znanju. Sjedila sam ukrug, sa slasnim patkama, usošenim ribama, dragim strancima i velikim dušama iz kojih su stršale oči. Ukrug s duhom koji mi se pokazao ne kroz riječi nego kroz osjećaj da sam tu gdje jesam i učinilo me tako poniznom za sve ovo, al nije me stisnulo, nije mi zgužvalo dušu, dalo joj je polet neviđen veliki, preletjela sam eone prostora i vremena nadgledajući ih svih pomalo. Kako se hrane kako piju kako žele reći biti i postojati kako vole život i sve to dijelila sam danas s njima. I kad god se osjećam sama i daleka i nespojiva i neizgovoriva, daje mi se na pladnju srce, pulsirajuće čisto očišćeno od skrama i čemu riječi kad gotovo je nevažno što si imamo za reći kad nam u očima obasjan je smisao isti, ista igra kojoj se odajemo kad nas uzme vino il rakija i sve je isto, svaki jezik, koža, naslage na zubima, mreža oko srca pretijesna je da bi se trzali, prepušteno se obavijamo jedni oko drugih jer što je to što gubimo, obraz? Svojstvo? Čemu sve to? U svojstvu smo istog, formulirani jednom niti kojoj nadjenuto je ime davno i koja se uvija i odvija u svima nama, svi ju posjedujemo i to nas čini.. želimo reći ljubav, al izlaze iz nas tolike riječi, želimo reći ljubav, al sve što je na stolu su kosti i ispljuvci.. al ćutjeti i znati il izreći i otplesati, svejedno je, zato i dalje držim da dio sam svemoguće misije srca, teške, dubinske, razdražljive, eksperimentalne, ukošeno razastrte, bijesne, odasvudpomaljajuće, bezprsreksjčarmeirgajriiiagjdfestijdfge ljubavi. Zar ne? koliko vas ima tamo?
Post je objavljen 23.09.2009. u 17:52 sati.