kojaleti https://blog.dnevnik.hr/kojaleti

srijeda, 27.06.2007.

Riža moja svagdašnja

Danas je dan darivanja. Jučer je Toma imao završni ispit i prošao. Toma je hrvatska skraćenica engleskog imena mog jako dobrog korejskog prijatelja Thomasa koji šest godina živi u Kini. On je pripadnik skupine Koreanaca koji potječu od Ludih Mongola S Ravnica. Još nisam spominjala korejsku enklavu i mongolian power, ali to je najjača enklava u Nanjingu. Ja im kao jedini pripadnik hrvatske enklave jako zavidim. Tako da se u posljednje vrijeme kradomice pokušavam infiltrirat među njih jer su oni ko mafija. Imaju genijalno organiziranu logistiku i ludi protok svih mogućih informacija vezanih uz ugodan život u prijestolnici cara Minga. Svi su sestre, braća i ujaci, velika familija koja je meni skoro pa nevjerojatan pojam. I svi se međusobno časte jer nitko od njih ne može bez korejske hrane, bez braće i sestara, bez svakodnevnog anianghaseyou i ukiseljenog ljutog povrća zvanog kimchi, što je skroz jasno. Korejska hrana je moje osobno malo veliko otkriće. U Nanjingu ima puno korejskih žgabuca gdje se jede dobro i ljuto. Svi oni tamo jedu jer ne vole kinesku hranu. A ne volim ni ja, osim riže i kuhane ribe. Pita me Toma ima li u Hrvatskoj Koreanaca. A valjda ima. A jel ima korejskog restorana pita on dalje. Pa zašto pitam ja. Pa ako ga nema, a šta ti ljudi onda jedu. Judi moji... No bez obzira, Toma je sasvim ok. Od kada se družim s braćom i sestrama, u svojoj skromnoj sobi koristim blagodati aparata za vodu, anatomske kompjuterske stolice koja ide u krug, gore i dolje, još jedne stolice s koje se lako pada i ventilatora koje je korejska enklava velikodušno ustupila jedinom članu hrvatske enklave. Plus, ono bitnije, moj se um i nehotice iz glave spustio u prostor iza rebara. Nema brige, uz malu pomoć istočnih prijatelja, Kojaleti Hrvatsko ide dalje.
No da, i taj Toma je diplomirao je li. Tako da nas je stariji «brat» tzv. «gege» ili Park ponovno častio ručkom koji je trajao do večere. Park voli pričati. Cijeli se život bavio ekonomijom i daleko je dogurao, a onda se jednog dana probudio nesretan i odlučio doći u Kinu i studirati kinesku medicinu. Što li je tražio, kaže da je pronašao. Dobro. Na ručku sam saznala da smo ja i Bodidarma u biti jedno i da sam ja u stvari Kina pa i da sam se ikad i pitala slično, nisam trebala jer danas mi je rečeno. Svašta smo još pričali, dotakli smo Sigmunda, Karla, Budu i Jesusa, a i Marijino je ime višeput spominjano. Ja sam im rekla, prije sam bila vještica i spalili su me tamo nekad, za Bodidarmu nisam sigurna. A i di je taj istok ako je krug u pitanju? Idem ravno pa skrenem desno kod prvog koprivića? Al sad znam, ja sam u biti istok i došla sam ovdje da danas pojedem ovu školjku na tanjuru. Budući da su moji sugovornici bili samo trojica muških koreanaca, a ja tek saznajem što to znači, dobro su se smijali. Onda su nešto pričali na stranom mi jeziku što mi Toma nije mogao prevest. Nakon ideje da je Isus imao situaciju s bogom i iscrpne podjele budizma na mala i velika kola počela me bolit glava, možda zbog klime koja je našu prostoriju pretvorila u igloo, a možda i zbog petosatnog upliva euroazijskih jezika. Počela sam se češat. Oni su i dalje pičili po Jezušu i bezgrešnom začeću. Počela sam se jako češat. Spomenuta je Marija. Ja sam spomenula Svemirce. Gege je to vjerojatno shvatio kao provokaciju pa je na sve već rečeno dodao dobrodušnog i high level Josipa, zločeste Rimljane i magarca i napokon s isplaženim jezikom i uz žustri pokret rukama izustio nešto što je zvučalo kao barbari i sve je to naopako. Nakon toga su mi se osušile oči pa sam ih samo malo zatvorila. Onda mi se ukazala Marija i rekla: let it be.
Tako da je danas dan za darove. Osim onog našeg zajedničkog pada s bicikle u sred ulične sezone. U dvanaest smo sjeli na biciklu jer kao tako ćemo bit brži, to misle svi na ulici. U
dvanaest se jedu nudle ili se juri negdje na nudle ili su se nudle upravo pojele pa se tetura po cesti. Nakon što me je Toma obavijestio da ćemo malo letjeti, zajurio se preko crvenog mosta po gumenim čepovima koji su tu valjda zato da bi prelazak preko mosta bio mukotrpan, zavio kroz gomilu svega mogućeg, moja je kratka kosa uspjela zavijorit, nos mi se napunio svime, zazveckali su ključevi majstora na kraju mosta kad smo projurili pored njega i ništa nas nije moglo zaustavit na nizbrdici, osim malog kineza na uzbrdici. Vrag zel i prešu rekla bi nona Ljerka, al srećom mali kinez je za svoje godine bio veliki, s jakim kostima jer živi iznad muslimanskog restorana, a mama mu na ulici prodaje nanjingške štrukle sa sezamom i pastom od crvenog fažola. Tako da smo se samo na kratko i slatko nas troje povaljali po podu. Iako me je mali uvjeravao da je dobro, košara na prednjem kotaču sad je njegovog oblika.
Vrla je ta mlada generacija koja živi na ulicama. I ne bi vjerovali kako velikih klinaca ima. Budući da je većina njih jedino dijete u obitelji, prehranjuju se češće i bolje. Hrane ima jer se jede sve, baš sve, a posljednjih nekoliko godina dešava se Mekdonaldizacija i KFChikenizacija pa ih je sve više debelih. No riža je i dalje svakodnevna epizoda. Sad više i ne brojim koliko dana u tjednu jedem rižu jer je jedem svaki dan. Više se ne vidim bez riže. U jedanaest i trideset svakog dana moje malo mekano želučje zatraži svoju porciju bijelog zlata i onda jedva izdrži još petnaest minuta predavanja. U jedanaest i četrdesetpet svima nam je jedno u glavi, doći čim prije do kantine jer do dvanaest se sve pojede, a riže nestane. A to je onda kraj. Ko teta Olga koja svaki dan iznova čeka svoju Seriju i pol sata prije kontemplira o vezi doktora i Mariole i što bi ona tu mogla pomoć i kako će se sve to riješit. Ponekad ide tako daleko da telefonom pokušava dobit doktorov mobitel, samo da mu otkrije šta je Mariola upravo rekla svojoj amici. Onda joj kćer uzme telefon iz ruke i ugasi TV jer se teta Olga previše uznemiri, a ima visoki tlak. A dobro će se jednog dana svi iznenadit kad u sred Serije doktoru zazvoni telefon i teta Olga mu svečano izjavi: Mariola te vara s Fabriziom, ali te voli.
Ja sad ne znam kakve veze ima teta Olga s rižom, al drago mi je to bilo napisat.
A drago mi je napisat i da uskoro opet idem doma. Jupiiii, rekla mi majka da će mi skuhat nešto fino, a eto, šta ću sad, moram reć, skuhaj riže, onako, da se ima...
Mogu se ja zezat oko riže, ali ljudi na istoku cijene ju neizmjerno. Kada je spustiš u svoju zdjelicu, potrudit ćeš se da pojedeš sve, do zadnjeg zrna. Ne ostavljaš niti jedno, znaš koliko je truda u svakom zrnu. Pojedeš trud. Postaneš dio lanca. A ajmo vidit...

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

put-opip

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr