Jedanaest navečer. Sve je neobično tiho. Jučer su pucali. I danas ujutro, vadili me iz sna. Cijeli dan sam živjela u potpunom neznanju gdje sam i što se to vani dešava. A onda sam očistila ormar na balkonu u kojeg su valjda desetljećima stavljali ono što više nisu trebali. Obožavam takve ormare, mogla bih razviti biznis «čistim stare ormare, napuštene prostore i zaboravljena potkrovlja...» Bože koji užitak danas, kopanje po starim krpicama, blatnim papirima, neispravnim aparatima (imam tri ventilatora, plus jedan koji izgleda kao ventilator, ali je u stvari grijalica), starim loncima, pregorjelim žaruljama, brusnim kamenjem, držačima za metle koje više ne postoje... sve to smeće sam bacila ća. A onda sam naišla na crnu torbicu na kojoj je pisalo shipindiaokedao iliti nožići za rezbarenje hrane. Cijeli set, dvadest i pet komada, 36 funkcija. Koji raj! Eto na primjer, nisam imala pojma da tako nešto postoji. Krasno.. Sutra ću isprobati jednog na krompiru. Izrezbarit ću ga u obliku double happiness. U istoj kartonskoj kutiji uz shipindiaokedao pronašla sam i kamenčiće za go ili kako ga kinezi ispravno zovu weiqi, njih dvjestotinjak crnih i bijelih i papir s iscrtanim poljem, koji izgleda kao muzejski primjerak i ako ga podhitno ne restauriram, do jutra će nestati u prah. I to nije sve, tu je još i set okruglastih figura za kineski šah, koje su falabogu plastične pa im ne treba pomoć. Te će trajati zavavik. Nakon toga sam znala gdje sam, ali još uvijek nisam znala zašto pucaju. Toga u ormaru nije bilo. A onda sam se sjetila da mi je Iva jučer spomenula puni mjesec i lunarni kalendar pa sam otišla do susjeda, tj. na google i saznala da se vani zapravo dešava festival lanterni. Ispred moje zgrade nema nijedne lanterne, ali je cijela ulica prekrivena crvenkastim dimom i papirićima od ispucalih kako se već zovu, petardica? Kineske petardice su u obliku valjkastih kutijica raznih veličina koje kad se vužgaju ispucavaju u zrak svu silu zvuka i svijetla. Pokušala sam ignorirati svu tu buku vani, ukopati se u zadaću koju moram napisati u kratkom roku. I uspijelo mi je do večeri kad je valjda taj puni mjesec obuzeo moje tijelo. Htjela sam van. Htjela sam lanterne. Crvene lanterne na vodi. Htjela sam Kinu kakva mi se predstavljala prije no što sam stigla u nju. I zaista, vidi je vani! Kako je lijepo ponovno sjesti na biciklu i prošetati ovim gradom.. Mjesec je velik, još uvijek nije visoko na nebu pa se čini da mogu do Njega. I probat ću to, idem zapedalirati Njegovom stazom. No, zgrade Nanjinga kradu mi pogled. Everbright Bank, Agricultural Bank, Jinling Hotel, XinHua Bookstore, svi su viši od Njega. Ali eto jedne niže, Zlatni Kotač, predaje mi Ga u punoj veličini. Zlatni Kotač.. Na ulici nema biciklista, ja i još pokoji. Šetača tu i tamo, automobile ne brojim. Gdje su svi? Traže li i oni crvene lanterne na vodi? Zlatni Kotač mi se i dalje smije. Skrije se pa se javi. Na svakom križanju nadam se crvenom svijetlu, čak su i semafori na mojoj strani. Osamdeset sekundi gledanja u veliki nebeski feral. I, šta ti se čini, ti koji gledaš odozgo? Jesam na pravom putu? Hoću li vidjeti te crvene lanterne na vodi? Svaka lanterna, jedna zagonetka. U tradiciji je da se na papiru lanterne zapisuju rečenice u obliku zagonetki. Kineski jezik je takav da su igre riječima bezbrojne. Nešto što na prvi pogled može izgledati samo kao nasumično redanje znakova, nakon rješavanja, desi se onaj aha efekt i valjda postaneš malo mudriji, svjesniji. Zagonetke.. Igre...Beskrajan život... Sreća za svih... A gdje li su te lanterne? Nije li danas Festival Lanterni? Dan kojim se zaključuje slavljenje nove lunarne godine. Dan kada je mjesec prvi puta potpun u toj novoj njegovoj godini. Kad ne stoji ništa između njega i mene, na primjer. Samo pokoja zgrada, križanje, krošnja. Želim li pronaći crvene lanterne na vodi, trebala bih najprije pronaći vodu, zar ne? Prva velika voda koja teče je na jugu. To znači da ću morati skrenuti desno od mjeseca, evo tu, sviđa mi se ovaj most. Najstariji i najkineskiji dio Nanjinga kakav turisti žele vidjeti je Konfucijev Hram. Nekada je taj dio, presjecan rijekom, bio središnja poveznica između Pekinga i Hangzhoua. Tu su se skupljali putnici da predahnu u sjeni stabala, školovani da pričaju o vrlini, trgovci da uberu novčić. Danas je slično, jest, sjene je nešto manje, vrlina je ispisana u kamenu, novčići i dalje teku. Tamo nađoh te crvene lanterne, milione njih. Ima ih u svim bojama, neke vise, neke plove, neke su lagano prebačene preko djevojčinog dlana. U samom templu je najživlje. Igraju se igrice, bacaju se novčići, udaraju se zvona, tutnje bubnjevi, tri, šest, devet puta, svaki udarac jedan novčić, jedna sreća. I Konfucije je velika lanterna i njegovi učenici s razvijenim skrolovima i podignutom jednom rukom, u gesti dubokog promišljanja. Konfucije je miran, plavkast, žut, ponegdje crven, ruku opuštenih na koljenima. Sa strane, Snjeguljica i Princ vrte se u svom frenetičnom plesu, patuljci oko njih. Iza Konfucija, Miki Maus i Pajo Patak izgledaju jadno. Miki se presavija u struku, Pajo ima nedefinirani objekt na licu (kljun?). Čini se da tvorcu ovih lanterni nije bilo potpuno jasno zašto bi Miki i Pajo trebali biti dio Festivala Lanterni. Meni su se recimo jako svidjeli. Svi oni skupa. Zašto bi recimo Konfucije odbio primiti Snjeguljicu u svoj hram? Koliko poznajem njegovo učenje, nije nešto volio žene, možda je njegovu bilo nemoguće voljeti pa je zaključio naprečac, ali vjerujem da Snjeguljičinom plačnom glasu ne bi mogao odoljeti. Odmah bi joj sfrigao jaje na oko i svojom desnom skolarskom rukom napunio zdjelicu rižom. Patuljci bi bili dobri trgovci. Oni su srčani, vrijedni i lojalni zlatu. Konfucije bi ih s vremenom naučio poštivati. A Miki i Pajo? Za njih ne znam. Možda bi Miki i mogao postati Konfucijev učenik, ali jedino Pajo ne bi dobro prošao. Nanjing je isto poznat po patkama, ali nisu pečene nego usoljene ili nešto tako slično...Mmmm, hao chi...
Rijeka ispred templa je prekrasno ukrašena. Masa pa ja pa masa ljudi gura se uz ogradu da bi vidjela žmirkave brodice sa sretnim ljudima, osvijetljene papirnate zmajeve, svilene lotose usidrene uz obalu, crvene žute zelene pinky lanterne na vodi. Svaka lanterna jedna fortuna. A ona najsjajnija gore na noćnome nebu? I ona mijenja boju, iz zlata ka srebru, al ništa manje sretna, ništa manje luđa, samo malčice dalja, fortuna Luna, Luna.
Ovaj dan posvećujem tati jer mu je rođendan i baš bi s njim popila čašu vina danas i gledala taj puni mjesec nad zaljevom, al da znaš kako su crveni ti crveni lampioni na vodi...
Post je objavljen 09.02.2009. u 19:09 sati.