Kenya in my heart

Kenya in my heart

< listopad, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Lipanj 2008 (3)
Svibanj 2008 (4)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (5)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Putopis i fotografije iz Kenije

Za lakše snalaženje:



ili

Karta Kenije

Linkovi
Blog.hr

Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Kog to još zanima Kenija
Statistika :


Click Here

Postovi
ZIMOVANJE U KENIJI
  • Zašto Kenija

  • Prvo buđenje

  • Ali vani je opasno

  • Bamburi park

  • Afrički ručak

  • Shanzu Tour

  • Pripreme za prvi pravi SAFARI

  • Kimana-Zebra safari

    Maasai selo

    Savana

    Kilimanjaro

    Ngulia Lodge

  • South Coast

  • Diani Beach

  • Tsavo East - safari

  • Red Elephant

  • Kwa heri Kenya


  • FROM KENYA WITH LOVE
  • Konačno "On the road again"

  • Malindi

  • Vasco Da Gama

  • Star Dust

  • Silversand

  • Green green grass of home

  • Lake Victoria

  • Hippo Buck

  • Homa Bay

  • Luo ručak

  • Bye Luo Land

  • Africasong

  • Jedrenje

  • Pustinjske lađe

  • Oriti

  • Dholuo


  • Kimana - Zebra Safari (Savana)

    Popevši se na kamion i primivši se za štangu od kamiona poput nekog majmuna hvatača, toliko da su mi članci na prstima jednostavno pobijelili, pokušavam lijevom rukom izvaditi fotoaparat i otvoriti torbicu u kojoj se nalazi.
    Svuda oko nas trava, žuto zlatne boje, suha..... i niti jedne životinje na vidiku. Vozač nam objašnjava da su ove
    visoravni(ce) prepune životinja svih vrsti no sada je sušna sezona pa su većinom u potrazi za boljim pašnjacima otišle put Tanzanije. Pokazuje nam smjer i veli da je to svega 2 sata vožnje odavdje.
    Ono što me pomalo čudi je da su putevi u toj divljini poprilično dobro ugaženi i pregledni. Očekivao sam probijanje kroz nekakvu visoku travu i žbunje.
    Hm.... Možda je to i bilo tako za prve istraživače ili turiste, sada je safari sa životinjama unosan posao i jednostavno krajolik se prilagodio, silom kotača i ljudskog djelovanja.

    * * *

    Prešavši pravo raskršće, skoro pa da su mogli instalirati semafor, u daljini se nazire nekakva prašina i vozač nam veselo javlja da idemo pogledati što se dešava. Približivši se ugledasmo samo krdo gnuova i zebri koje su vidjevši kamion zastale i podigle glave.
    Ne znam zašto ali osjećaj da sam ustvari ja to što se promatra na safariju, a ne oni , zbunio me skroz. Jednostavno te životinje od silnih turista postale su polupitome.
    Ma dobro drže se one još uvijek na pristojnoj udaljenosti od 15-20 metara, što je baš dobro obzirom da vozač staje i daje nam priliku za fotografiranje, ali nekak mi djeluju poput onih u ZOO-u samo bez kaveza.

    Zebre i gnuovi


    No dobro valjda će biti i boljih prilika za slikanje. I tek što me misao napustila vidim na nekih 10 metara sa desne strane 5-6 zebri na nekakvom humku kako pasu i pomislim si joj kakva dobra fotka.
    Nanišanim i .....
    Čekaj , budite ovak kak sam vas našal, ne okrečite se.
    Spustim fotić i pokušavam otkriti uzrok njihovog čudnog ponašanja. Ništa što mogu golim okom zapaziti. Nisu otrčale što znači nas se ne boje.
    OK. Pokušajmo ponovo.
    Nišani i ..... Ma daj molim vas budite mirne bar dvije sekunde i ne okrečite se. Polako dobijam dojam da im je ovo nadmudrivanje sa mnom nešto što su vježbale i radile mnogo puta. Ne znam kako si drugačije objasniti situaciju u kojoj me životinja gleda u oči do onog trenutka dok ne prinesem fotić i pokušam je uslikati. Tada se poput paradnog konja okreće i pokazuje mi pruge - i guzicu. I da stvar bude gora to se događa poput domino efekta jer uskoro vidim cijelu grupu zebrastih guzica ispred svog objektiva.
    Odustajem. Zasad.

    * * *

    Prijedlog je da odemo do šumarka koji navodno sadrži i rijeku i potražimo slonove tamo. Ma vozi samo čim dalje od ovih, ovih.... Uf...
    Šumarak je tamo. I riječica (više poput potoka) je tamo. Ali di su slonovi?
    Obrazlaže nam da slonovi vole tumarati okolo i da su vjerojatno otišli na drugi kraj. Nažalost njemu u ruti ne piše da idemo tamo tako da, bar zasada ništa od slonova.
    Hm... Kad sve zbrojim i oduzmem nakon sat vremena truckanja vidjeli smo manje životinja nego u Bamburi parku. I taman počeh proklinjat svoju "sudbu kletu" kad stadosmo. U daljini cijela porodica pavijana. I približava nam se. Čekamo kao zapete puške i škljoc..

    Pavijani


    Priča nam naš vodič da se ove beštije, koliko god majmunoliko izgledale, ne bi bojale napasti nas i da bi na kamionu bile za manje od sekunde. Tek što je to izustio jedan od povečih primjeraka zijevne i dadne nam na uvid svoje predivne duge očnjake.
    Ovo nam stvarno ne treba ovdje gore. Right guys !?
    Čini mi se da im nismo niti pri samom dnu jelovnika jer uskoro vidimo... a što drugo nego crvene guzice.
    Izgleda da je to ovdje običaj. Kad ti je nešto dosadno okreni se i pokaži mu pozadinu.
    Nismo čekali predugo na novu prigodu. Jasno ne trebam više naglašavati sa koje strane sam dobio smješak.

    Impale


    * * *

    Polako sam ogladnio od svega ovog "uzbuđenja" i priznajem kad se vratimo u lodge natrpati ću tanjur sa ama baš svakim ponuđenim indijskim specijalitetom.
    Kamion vrluda amo tamo. No moj želudac misli dosta je bilo za danas. Nema ovdje ništa što bi me moglo oraspoložiti više od piletine u curry umaku i još par chapatija sa strane.
    Nešto je pretrčalo sa jedne strane puta na drugu.... Zatim još jedno, pa još..... Djeluje mi poput.... Bataka i prsa i krilca......
    Mislim da me udarila sunčanica ili nekakva fatamorgana od silnog razmišljanja o večeri.
    Po prvi puta imam osjećaj da vozač može čitati misli... ili mu je do ušiju doprlo zavijanje iz mog želuca....

    Skrećemo sa puteljka u grmlje i pronalazimo cijelu obitelj kaskadera koji vole pretrčavati cestu netom prije prolaska kamionskih kotača.

    Stoj, stani. Večeraaaa!


    Ovo je previše čak i za moje suputnike. Imam osjećaj da je vozač ubacio u višu brzinu jer za tili čas stižemo do mjesta gdje se zaustavljamo i po prvi puta tijekom safarija silazimo sa kamiona. Prvi koraci u afričkoj divljini su sve samo ne sigurni. Odredio sam si jedan poveći kamen kao najudaljenije mjesto do kojeg mogu ići, a da imam šanse vratiti se na kamion prije većine životinja koje bi mogle odnekud proviriti.
    Skočivši sa predzadnje stepenice podignem mali oblačić prašine. Izgleda da ovdje padalina nije bilo već tjednima. Uskoro na tlu ugledah i pukotine nekih 5 cm široke koje su samo potvrdile moje razmišljanje.
    Onaj blesavi osjećaj kako bih baš mogao prošetati okolicom i izvaliti se u travu, nakratko prostruji mojom glavom. Brzo se saberem i pogledam prema vozilu. OK. Za sada sam još u sigurnoj zoni. Mislim da je to to. dalje ne idem.
    Čujem poziv da bismo trebali poći jer se polako počinje tamniti. Čekajte da napravim još jednu....

    Savana


    Dosta za danas. Vraćamo se umorni od truckanja, ne baš prezadovoljni ulovom. Dakle to je to. Safari. Iskeno pa i nije baš ono što sam zamišljao, a pogotovo ne onako kako sam zamišljao.
    Nekako ću se pomiriti sa time da nisam skupio trofeje svih onih životinja koje često šeću zasonom u mojoj sobi kod kuće, pogotovo jer će prilika biti još, a pogotovo kad ubacim nešto u ovo krulocvileće stvorenje iz moje utrobe.

    * * *

    Po dolasku u lodge odoh u svoj bungalov, skidam prašnjave hlaće i obuću i trčim pod tuš. Do večere je još nekih 45 minuta tako da možda nakon što se osvježim malo prošvrljam okolo. Vidio sam neki dućan sa suvenirima i za oko mi je zapela karta Kenije sa popisom i slikama svih nacionalnih parkova.
    Čuo sam da sutra nakon doručka idemo u Tsavo West, pa me baš interesira kuda ćemo putovati i što bi mogao očekivati.
    Mada bi mi današnja lekcija iz safarija trebala reći da je najbolje ne očekivati ništa, iznenađenja su onda posvuda.
    U malom dućančiću zatičem nekoliko mojih susjeda kako premeću rezbarije i slikarije te ih pregledavaju i vraćaju. Cijene su, poprilično visoke, obzirom na one iz Mombase, no ne previsoke. Uzimam svoju kartu i otvaram je ne bih li se uvjerio da je to ono što želim.
    Plaćam na uobičajeni način potpisom i brojem sobe + ime hotela. Izgleda da je to univerzalno prihvaćena valuta u African Safari Clubu.
    Sviđa mi se i volio bih nastaviti plaćati tako i nakon što se vratim doma.
    Na terasici na kojoj je poslužena večera nema baš previše ljudi. Valjda će doći - pomislih te se smjestim blizu hrane. Da ne gubim previše energije na šetanje od stola do tamo.
    Pridružuju mi se i suputnici te po njihovim licima vidim da je svježi večernji zrak nešto u čemu žele uživati čim dulje. Nakon večere naručili smo po čašu pive, svaki..... Pa onda još po jednu.......
    Osjećaji su se ispremješali sa alkoholnim parama. Moj engleski postaje sve više nerazumljiv i za prevoditeljicu britanku. Naime sa muškim dijelom para se baš ne razumijem ponajbolje, valjda zbog akcenta ili se ne želi truditi razumijeti moj pidgin, pa mu treba prevesti počesto. Pogledavamo prema nebu koje je prošarano tonovima narančaste, crvene i ljubičaste. Svježina se sve više osjeća na koži i postaje mi jasno zašto su oni ponijeli veste.
    I tako uz prebiranje po dojmovima i gatanja iz pivskih čaša zaključismo da je najbolje poći prema bungalovima i sklopiti oči. Sutra treba opet biti svjež i odmoran jer čeka nas stotine kilometara afričkih puteva.
    Pozovemo stražare, koji su se naslonili na obližnju ogradu, da nas otprate natrag do kućica. Mislim da bi u ovakvom stanju bili lagan plijen čak i za lovca početnika.

    Maasai stražari


    Ispred kućice su upaljena svjetla, vele da tjeraju divlje zvijeri jer se to njima čini kao vatra - valjda. Isto tako nam napominju da kad uđemo unutra zaključamo vrata i ne izlazimo van bez potrebe.
    Skidam prekrivač sa zebrastim uzorkom i liježem na krevet. Uskoro dovućem isti nazad i pokrijem se. Slike safarija i dojmova iz Mombase počinju se miješati u nešto između sna i jave. Čas vidim zebre i antilope kako skaču, čas djecu koja se smiju, pa se sjetim one djevojke i obećanja za iduće putovanje.
    Vani se sve češće čuju oni zvukovi koje proizvode zebre pomiješani sa topotom njihovih kopita.
    Zvuči mi kao da se smiju baš ispred mog bungalova, i to baš iste one koje su mi prije par sati pokazivale svoje pozadine. Postaje sve hladnije i počinjem žaliti što nisam ponio pidžamu. Dovlačim još jedan prekrivač sa susjednog kreveta i sklupčavši se ispod njih zaspim. Uskoro Afrika utihnu.
    Barem što se mene tiče...


    - 08:46 - Komentari (6) - Isprintaj - #

    Kimana - Zebra Safari (Maasai selo)

    Došao je i taj dugo očekivani dan. Kako zaista izgleda safari, onaj iz putopisa sa TV-a ? Čisto me interesira kako će se moj organizam snaći u onoj šumi uzbuđenja. Kakav je osjećaj biti nezaštićen u okružju divljih zvijeri....
    No nema sad previše vremena za razmišljanje, avion polijeće za sat i pol, a ionako sam odlučio, čvrsto da čvršće ne može, otići tamo pa kud puklo da puklo. Stvari su spakirane, vidim rana je polako zarasla. OK, dodatno ću je isprati alkoholnim maramicama.
    Na doručku susrećem moje moguće suputnike. Ima ih poprilično. Barem mi neće biti predosadno do tamo.
    Ima tu obitelji sa djecom, slobodnih parova, starijih njemaca.....
    Svima uz onu sjenku od prekinutog sna u oku, nazirem i blagi smješak na licu. Znači i njima je odlazak na safari užitak za koji je vrijedilo napraviti sve ono što treba prije no što signeš u srce Afrike.

    * * *

    Vani nas čeka zebrasti autobus i nakon kraćeg prebrojavanja i čekanja sporijih članova "ekspedicije" krećemo.
    Izlazimo van resorta te nakon kratkog makadamskog puta vozimo se u smjeru Shanzua. No ne predugo.
    Skrećemo prema šumi koja je iza zida kojime je opasano više od pola do sada upoznate Mombase. Na vratima piše "Shimo La Tewa".
    Aha to je dakle mjesto koje sam onomad propustio pogledati.. Još nekih 10 minuta vožnje i kroz drveće nazire se nešto poput aerodroma, barem tako zaključujem po avionu koji tamo vidim.
    No taj valjda nije naš jer baš kad izlazimo iz busa, vrata se zatvaraju i avion polako počinje voziti prema uzletištu.
    Nitko se ne uzbuđuje previše te moj strah da smo zakasnili, opet, isparava. Uskoro slijeće još jedan avon sa zebrastim uzorkom na repu.
    E ovoga ne puštam bez svoje prtljage i gotovo.
    I stvarno ovaj je za Kimanu. Kratko pregledavaju vouchere i ukrcavaju prvo prtljagu a onda nas. Ušavši i zauzevši sjedište do prozora, jer drugih niti nema rolleyes, pao mi je kamen sa srca. Konačno.
    Malo se razgledavam uokolo da vidim u čemu se to vozim i zaključujem da je ova metalna ptica nešto u čemu se je već puno ljudi prevezlo. Ajde još ovaj put izdrži.

    * * *

    Dosta je bučno. Odljepljivanje od piste je bio doživljaj za sebe. Uzletište je tek kojih 100 metara od krošnji drveća ili se tako bar čini. Onaj pritisak u želucu kad izgubiš tlo pod "kotačima" je kudikamo snažniji od onoga u većem avionu. Uši su se začepile i do nekih 4000 m čuo sam samo sebe kako razmišljam.
    Prvi su se oslobodili klinci, kao i uvijek.Pitaju pilote, koji usput budi rečeno sjede na par metara od nas i uopće se ne trude zatvarati vrata od svoje kabine, koliko smo visoko i kad slijećemo.
    Sad smo na nekih 5000 m i vozimo se još oko sat i pol. Uskoro se na obzoru pojavljuje Kilimanjaro i počinje premještanje s jedne strane aviona na drugu. Svi ga žele ovjekovječiti kroz prozorčiće. Vidjevši naše uzbuđenje pilot nas samo laganim glasom primiruje.
    "Pa vi baš tamo odsjedate. Nagledati ćete ga se dovoljno"
    Vežemo se smireni i počinje slijetanje.
    Nigdje ne vidim ni traga aerodromu, no na to sam već oguglao. U Africi žive pravi majstori improvizacije. I stvarno na jednoj ravnici vidim parkirane kamione i nekakvo kamenje poslagano u dvije paralelne linije.
    Pljesak pilotu. Sletio je kao da je ispod kotača beton ili asfalt. Niti jedan kamen nije pogodio. Moram priznati malo me držala nelagoda u želucu od pomisli kako će biti sletjeti usred ničega. Bez razloga, na sreću.

    Avion za Kimanu


    I tek što smo se utrpali u one kamione druga grupa putnika puni onaj avion kojime smo došli.
    Ovi izgleda rade na neku luđačku normu.
    Nismo odmakli niti 500 metara, a avion je ponovo u zraku. Polako počinjem davati osjetilima šansu da snime sve što se oko nas događa. Mirise, boje,zvukove (drndanje kamionskog motora)...
    Oko nas je široka savana i na koju god stranu pogledaš vidiš travu, pokoje drvce ili žbun. Vjerojatno ima i onih koji gledaju nas i misle si Evo stiže nam večera.

    Zebra Lodge


    Stigavši pred naš lodge dočekuje nas grupa crnaca i jedan indijac sa onim ogromnim turbanom i dugačkom bradom. Navodno je on vlasnik. Pozdravlja nas te nas upozorava da ovo nije Mombasa. Ovdje stvari izgledaju kao da ste u zoološkom vrtu no i najmanji trenutak nepažnje može vam biti zadnje čega ćete se sjećati u svom životu.
    Lodge je osiguran žicom, zamkama (ograda sa našiljenim vrhovima) i čuvarima sa kopljima i puškama. No oni su tu da vas zaštite samo ako se ponašate odgovorno. Lutanje van lodgea, pa čak i u nekim područjima unutar njega nisu preporučljiva bez pratnje.
    Čak se i na večeru ne ide bez pratnje čuvara sa oružjem. Moj Bože pa kud sam ja to zaš'o.

    Ovaj je moj


    Ušavši unutar ograde vidim grupe majmuna koje su posjedale po krovovima i gledaju što ima novoga. I njima počinje novi zanimljivi safari sa novim životinjama koje treba nadmudriti. Dogovor je da ostavimo stvari u bungalove i nađemo se na glavnom ulazu radi dogovora što ćemo raditi danas.

    * * *

    Ušavši i zatvorivši vrata iza sebe, potražih nešto na što ću sjesti i objasniti si zašto su mi tamo na ulazu zaklecala koljena. Ovo je više, puno više od onoga što sam očekivao. Mislio sam da ćemo se samo provozati i poslikati životinje, a ne biti jedno od ponuđenih jela na njihovom meniju. U par minuta razgledavam prostoriju u kojoj ću spavati. Nema ničega što bi me moglo zaskočiti. Iza se nalazi kupaonica. Vidim tek pokojeg guštera ili pauka. Njih se više ne bojim.
    Skupivši hrabrosti otvaram vrata i odlučujem se izići van. Ispred bungalova se skupila grupica ljudi i oni naoružani čuvari. Čekaju mene i još jedan par. (Ispada baš moje buduće suputnike).
    Plan je ovakav. Prvo ćemo otići do jezera sa vodenkonjima, a nakon toga ručak. Poslije svatko ide na svoj dio safarija.
    Izgleda da je ovaj lodge samo polazište za raznorazne safarije.
    Probijamo se kroz žbunje predvođeni čuvarima. Na putu kojim hodamo je povremeno debela prašina povremeno pak blato. Za nekih 10 minuta ispred nas je jezero, prljavo smeđe zelene boje sa nekoliko plutajućih vodenkonja u njemu. Stojimo na pristojnoj udaljenosti i pitamo se pa kaj su ovo divlje zvijeri.
    OK. Valjda su nam htjeli pokazati prvo najbezazlenije, a tek onda sve one sa kandžama i velikim očnjacima.

    Vodenkonji(nilski konji) swahili KIBOKO


    Ispada zapravo potpuno suprotno. Ove mile zdepaste živine su ujedno i najveći ubojice na Afričkom kontinentu. Na suhom su vrlo brzi, koža im je skoro pa neranjiva za koplja ili metke. Jako su nervozni pogotovo ako im stojite na putu prema vodenoj kupki ili blizu mladunaca. Njihove borbe su krvave i bučne.
    Pitamo se, a nekolicina se usuđuje pitati i čuvare "Što bi bilo da jedan sad izađe van i krene prema nama?"
    "Ubili bismo ga" - rekoše obojica bez razmišljanja.
    "Pa rekli ste da mu koplja i meci teško mogu naškoditi"
    "Da ako ne znate mjesto gdje treba gađati"
    Ispada da bi mu koplje trebalo gurnuti kroz otvorene čeljusti. Od same te pomisli prođoše me trnci. Pa koliko moraš biti hrabar ili lud da čekaš par tona tešku grdosiju da ti dođe na par metara i zijevne.
    Ajde dečki sam se vi i dalje kupajte, odosmo mi odavdje da ne bi bilo potrebe provoditi teoriju u djelo.

    * * *

    Ručak su nam poslužili netom nakon povratka od vodenkonja. Imali smo malo vremena za osvježiti se. Jedan od konobara prilazi mom stolu te me prvo pita odakle sam i kako mi se sviđa ovdje. Tek nakon toga želim li juhu i što ću popiti. Pita me koliko dođe karta do Europe.
    Ostatak ručka poslužen je na "toplom stolu" na kakav sam već navikao.
    U priči o svemu pita me želim li posjetiti Maasai selo i probati friško mlijeko.
    E sad pričamo mojim jezikom.
    "Može. I jedno i drugo."
    Za koju minutu donosi mi šalicu mlijeka i veli da posjet selu košta 400 KSH i da je rekao vozaču koji će nas preuzeti nakon ručka.
    Mlijeko, iako sam dijete sa sela, iznenadilo me gustoćom i masnoćom. Prenavikao sam na ona po 10 puta obrana mlijeka bez mlijeka.
    Nadam se samo da su organizmi unutar ovog prirodnog poznati mom želucu i da neće biti problema bježanja u grmlje. Hm, kad bolje razmislim bolje pobjeći.... Hm, a kuda ?
    Za susjednim stolom sjedi onaj isti par koji smo čekali i započinju razgovor te nakon par minuta pozivaju me da im se, ako mi ne smeta pridružim za stolom. Saznali su vele da ćemo biti suputnici pa bi bilo zgodno da se upoznamo. Dolaze iz Engleske (London), on je vojnik, a ona službenica u banci.
    Trebali su ići na Sejšeli no nije više bilo mjesta pa su za uzvrat odlučili obići Keniju i Tanzaniju.
    Pričam im o dogovoru za posjet Maasai selu te mi daju do znanja da ih to isto interesira. OK. Ljudi od akcije.
    Još malo sjedim za stolom slušajući ih kako međusobno razgovaraju i diveći se engleskom kakav bih htio jednog dana i sam govoriti.

    * * *

    Ispred ulaza čeka nas nasmješeni srednjovječni crni gospodin i pokazuje nam da idemo njegovim otvorenim kamionom. Penjemo se i za trenutak ostajemo oduševljeni kako je pogled od ovuda gore dobar. Tek što smo krenuli shvatio sam čemu služe one štange. Drž' se ili te bude posvuda.
    Lagano poskakujemo pri prelasku preko kamenja ili hrpica zemlje. Vozač je uvidjevši da nam treba još malo prilagodbe usporio vožnju. Hvala mu na tome.
    Izašavši sa kamiona i krenuvši prema selu pomislih da ako nas ovakva vožnja čeka narednih dana, jadna moja guzica, rebra a i ostali dijelovi.

    Unutar sela dočeka nas mladac te nam na prilično dobrom engleskom zaželi dobrodošlicu. Za čas se pojave žene i počnu pjesmu od koje me prođoše žmarci. Kao iz filmova. Isti glasovi i ritam.

    Dobrodošlica


    Pozvaše me da im se pridružim, a moja suputnica mi nježno otme fotić i gurne me prema njima.
    "Go,go. Biti će to prekrasne slike za tvoj album"

    Dječica su me samo pogledavala i pitala se jesi ti naš novi tata.
    Malo me štrecnulo kad sam vidio kako se valjaju po prašini koja je pomješana sa kravljom balegom. Kako se igraju sa tom mješavinom kao da će Barbie ili Ken jednostavno iskočiti iz te mase. Ovaj stupanj mi je bio nešto na što me niti filmovi nisu pripremili. Ušavši u kuću, pazeći da se ne zaletim u nekoga, nosnica ispunjenih mirisom kravlje balege osušene na suncu, zaključih da ovdje teško da bih mogao ostati.
    Ovdje preživljavaju samo oni najotporniji, a taj gen je u meni nažalost odavno zamro.

    Maasai kuća


    Nakraju smo saznali da su sve one žene supruge jednog muškarca, starješine sela, te da su kuće za svoje obitelji izgradile same. Muž samo pronađe mjesto na kojem će se graditi te zabije dva štapa za ulazna vrata. Ostalo je na "slabijem" spolu.
    Vidjeli smo gospodina kako sjedi u hladu i ne zna što bi od dosade. Selo ima 9 žena i 20-tak starije i 10-tak mlađe djece.
    Njegovo djelo valjda. Jadan. Zato mu je dnevni odmor dobrodošao.

    Maasai selo


    Na kraju govorancija i motanja po seoskim znamenitostima dođosmo do mjesta gdje nam ponude suvenire. Saznao sam da je i ovdje gospodin "Novac" uvijek dobro došao. Sve je na prodaju. Čak i relikvije poput govorničkog štapa, Maasai koplja......

    Polako krećemo prema kamionu. Nakon ovoga treba očistiti glavu i pripremiti se za životinje i divljinu.
    - 13:47 - Komentari (3) - Isprintaj - #

    Pripreme za prvi pravi SAFARI

    Uf.... Malo mi bruji u glavi. Valjda od one buke bilo u matatuima ili u disko klubovima. Ili možda od Tusker-a (kenijskog piva za koje im je recept dao neki njemac tko zna kada). Danas ću ipak prijeći na Krest, nakon njega mi je sasvim dobro. nut
    Sutra krećem na svoj prvi safari - pravi safari, 300 km u unutrašnjost, blizu granice sa Tanzanijom i samog Kilimanjara. Mjesto se zove Kimana. Nekakva lagana nervoza, koja mi je dobro poznata od prije tjedan dana, počinje me tjerati da razmislim što ću ponijeti sa sobom.
    Uzeti ću ruksak i osnovne stvari, taman koliko mi treba za 2 dana u ..... Bog zna gdje ali čini mi se da je neka divljina u pitanju.
    Tako. Gotovo.
    E sad se mogu posvetiti današnjem danu. Prvo doručak, pogledati jesu li mi gotove slike, pronaći Alphonsa, ručak kod moje sinoćnje pratilje......

    * * *

    Nakon doručka, lakše verzije, odoh do gospođe kojoj sam ostavio film za razvijanje. Osmjeh me dočekao još sa vrata.
    "Jambo"
    "Jesu li možda gotove slike od jučer"
    "Evo ih ovdje"
    Izabirem one sa djecom te joj vraćam film govoreći da će mi trebati kopije tih istih za moj album.
    Mislim da će se djeca baš veseliti kad vide da im obećane slike stižu već idući dan.
    Dobijam račun i odoh natrag u sobu. Inače novci vam unutar resorta ne trebaju. Sve se plaća potpisom ispod broja sobe. Onda se, kad vam to odgovara, odšećete do šaltera gdje vam sve one kopije računa pokažu te vam vele toliko i toliko za platiti.
    Mislim da bih prije puta u Kimanu mogao vidjeti svoj balans te platiti do sada potrošeno. A i treba mi još šilinga.

    Rascvjetano drvo


    Vani je temperatura već skoro blizu mog limita podnošljivosti, ponajviše zbog vlage. Ogledam se oko sebe i uživam u bojama koje je ovdje priroda rasipala šakom i kapom. Sve cvate i miriše.

    * * *

    Pored izlaza iz resorta zatičem svoje prijatelje, učitelje i suborce u noćnim pohodima bespućima Mombase.
    Alphonse mi prilazi i veli da su djeca i učitelji bili oduševljeni mojim posjetom te donacijom.
    Mislim da im je najviše značilo to da je još nekome tko može pomoći stalo do toga što rade.
    No nije to sve kaj im se bude dogodilo, pokazujem mu slike te ga pitam kad bi ih mogli dostaviti.
    Pošto je još jučer predao narudžbu za školsku opravicu i klupu, te se nada da bi mogle biti gotove, veli mi da je najbolje da odemo do stolara i krojačice te pogledamo.
    "OK. Ali moram se vratiti do 12. Pozvan sam na ručak"
    Preko trnja do Shanzua. Istim putem dolazimo do sela te vrludanjem kroz uske uličice, više nalik kozjim stazama, dolazimo do kuće ispred koje je naslagana velika hrpa dasaka i otpada od drveta.
    Veli mi da pričekam i da ide provjeriti. Nakon 10 minuta vraća se van sa klupom.
    No, ovo je bilo stvarno brzo.
    Vraća se još jednom ovaj put noseći novce drvodjelji. Izgleda da keš baš može ubrzati stvari.
    Predlaže mi da svaki primi jednu stranu klupe te da ju sami odnesemo u školu.
    "Nema problema"
    I tako šetamo selom, na ugrijanom prijepodnevnom suncu, znoj se slijeva, no ne predajem se samo tako.
    Alphons se izgleda trudi pronaći najdulji mogući put, jer nekih dijelova sela se baš i ne sjećam. Ljudi nas gledaju kao nekakvo čudo.
    Ajoj, di je sad ta škola!?

    * * *

    Konačno smo stigli, haljinicu je krojačica već dostavila u školu preko učiteljice tako da barem tamo nećemo trebati ići. Ulazimo u razrede i začas prekidamo nastavu i dječje glasove koji vježbaju swahili.
    Samo mi nemojte pjevati, molim vas. Dosta mi je neugodno što ovakav mokar od znoja šetam selom.
    Odabirem sliku razreda te ju dajem učitelju koji poziva đake. Gužva i naguravanje, potom i smijeh, ruganje nečijim klempavim ušima ili čemu već....
    Ah, djeca....
    Izašavši iz razreda te razdijelivši slike uzimamo naše drveno čedo u ruke pa pravac u predškolski odjel. Djeca, daleko najbučnija i najveselija, od svih u ovoj školi skaću na novu klupu još dok je nismo niti pravo spustili na pod.
    "Joj kak je dobra. Ja ću sjediti tu, a ti tamo...." - kao da se raspoređuju gdje će i kako koristiti to novo drveno remek djelo koje je netom ušlo u njihove mlade živote.

    Nova klupa


    Djevojčica koja je do jučer bila u svojoj normalnoj odjeći dočekala nas je u novoj uniformi. Više zbunjena nego oduševljena, život se za nju preko noći promijenio poprilično. Da li na bolje.... Ja se iskreno nadam, mada će joj trebati još dosta učenja i truda.... A nadasve sreće.

    Nova uniforma


    * * *

    Iza nas ostaju dječji smijeh i vriska. Vraćam se u hotel na jedno tuširanje i mali odmor prije odlaska na ručak. baš me zanima kaj je danas na meniju.
    Inače sam jučer u razgovoru saznao da je ona hrana koju dobijamo u hotelu sve samo ne tipično afrička kuhinja. Tamo je sve poprilično ljuto, valjda da pobije bakterije koje bi moge izazvati probleme. Afrikanci vole ljuto ali prije ljutoga im je slatko. Tako da se danas nadam nečemu poput toga.
    Negdje oko 11:30 nalazim svoju pratilju kako me strpljivo čeka na izlazu iz resorta i veli mi da do njezinog prebivališta možemo pješice. Vodi me makadamskim putevima, okolo onog buša kojim me obično vode Alphons i Kassim.
    Kroz nekih 15 minuta stižemo do male kućice sa drvenim vratima. Većina je zaključana lokotima. Pozdravlja se sa gospođama te posebno sa jednom za koju se ispostavilo da je njena cimerica Anna.
    Veli mi da je Anna sve kupila te će ona skuhati "Samaki wa Nazi".
    "Može" - rekoh kao da ne daj Bože znam o čemu se radi.
    Za početak sjeda na nekakav stolčić sa kopljastim vrhom te mi objašnjava da treba naribati kokos. Rasjeće ga popola te glodanjem po oštrom vrhu onog kopljastolikog vrha sastruže ono bijelo meso sa nutarnje strane kokosa.

    Kako se radi kokosovo mlijeko


    Nakon toga na izribane komadiće dolije vodu te u ruku uzima malo te mokre mase i puni nekakav slamnati tuljac (nije slama već sisal) i zakrečući ga sa jedne strane na drugoj iscijedi bijelu tekućinu za koju sam do tada mislio da je ustvari ono što se dobije kad razbijemo kokos.
    "Znači unutar kokosa nije kokososvo mlijeko!?"
    "Ne, samo nekakva slatka voda"
    A ja sam do sada u toliko filmova vidio kako se ljudi late kokosa pa piju kokosovo mlijeko. Znači živio sam u zabludi.
    Nakon toga slijedi prženje ribe. Nekakve sa velikom glavom i bodljama na leđima i pored škrga.
    Samo se nadam da nije neka od onih koje možeš pojesti - samo jedamput.
    I za sam kraj kuhamo nekakvo zgusnuto jelo, od bijelog kukuruznog brašna. Veli mi da je to njihov tradicionalan kruh, odnosno zamjena za.
    Zove se Ugali. I to je to.
    Dakle Samaki wa Nazi nije ništa drugo nego Riba u kokosovom mlijeku, a ugali me podsjeća na bakine kukuruzne žgance, samo što je baka navikla žganac natrgati na manje dijelove, a onda to preliti lukom i masti, dok je ovdje žganac u obliku zdjele i jednom komadu.
    "Dobar tek"
    "Hej, a kak se ovo jede?"
    "Ovako. uzmeš komad ugalija na tanjur i onda trgaš komadiće i močiš ih u umak te uzmeš komadić ribe. I sve to bez pomoći žlice i vilice"
    Zagonetno me pogledala kao da se pita koliko će mu trebati dok me ne počne moliti da mu dodam jedaći pribor.
    A, nećeš me tako lako prestrašiti.
    Uzimam komadić ugalija u ruku i pržim prste. Pa to je još i vruće. Brzo ga bućnem u kokosov umak i ubacim u usta.
    Njami. Pa to je stvarno dobro, ali vruće.
    I tako malo pomalo, nakon skoro 20 minuta počinjem nazirati dno tanjura. Ribu sam počeo ozbiljnije jesti tek kad je ostala na suhom.
    Gledam majušne komadiće ugalija koji su natopljeni kokosovim umakom i nakon prvog pokušaja da ih polovim odustajem od glumljenja domoroca.
    Daj ti meni žlicu.

    * * *

    Nakon ručka ožednih te zamolim za vode. Popio sam pa tek onda pitao odakle je voda.
    "Iz one kante tamo"
    Ajoj. To su nam izričito zabranili jer voda je puna parazita i popiti jedan gutljaj je prava lutrija. Trudim se ne pokazati da mi baš i nije svejedno te si mislim čime bih mogao ubiti moguće nove stanare.
    Možda da uzmem punu zdjelu onog ljutog umaka, to bi moglo upaliti. Ili da naručim flašu nekakvog jakog pića. To bi nas pak moglo ubiti totalno.
    Ajde ne paničari. Do sada je samo 10 % stvari koje su ti napričali u hotelu istinito.
    Saznao sam još ponešto o samoj Keniji, naprimjer da je ustvari ovo što mi izgleda kao jedan narod zapravo deseci naroda-plemena od kojih sam dosada upoznao 3 (Giriyama, Swahili i Luo). Moja hraniteljica i mogući sudionik u samoubojstvu je iz Luo naroda. Veli da su prema statistici Kikuyu- narod najbrojniji nakon njih njezin, no prava je istina veli da Luo ima najviše pripadnika.
    Spominjem joj meni najpoznatijeg kenijca Jomo Kenyatu te mi veli da ga se mnogi sa sjetom sjećaju. U njegovo vrijeme Kenija je doživjela pravi procvat turistički i ekonomski. Sada je na vlasti Moi koji je od novosti jedino napravio novac sa svojim likom. Novac koji iako teško dobavljiv većini ljudi i ne vrijedi Bog zna što.

    Kovanice od 1 KSH nova i stara


    I tako objašnjavam joj da sam idućih par dana na safariju i ako hoće možemo se vidjeti kad se vratim.
    "Dogovoreno. I ako hoćeš mogu te odvesti na drugu stranu Mombase tzv. South Coast"
    "Važi" - odgovaram sa osmjehom.
    Znači da bi i idući tjedan mogao biti zanimljiv poput ovoga. Već se veselim.

    Posadio Jomo Kenyata 1974.godine


    Prisjećanje na neka bolja vremena bilo je kraj ručka i moj povratak u krutu realnost, što napraviti nakon moje ishitrene odluke o guranju u usta svega što mi dodje pod ruku.

    * * *

    Malo mi je laknulo kad je pala noć (ovdje je to iza 18:00) i kad sam shvatio da nikakav Alien ne tulumari u mojem želucu. Još sam malo podebljao svoje osiguranje ispijanjem nekoliko 18+ pića. Nadam se da ću se odmoriti i spreman dočekati sutrašnji let....
    A da. Čisto da bi dan završio sa problemima, šetnjom oko bazena (da se malo nadišem zraka prije spavanja) moja noga i noga jedne od stolica na terasi imale su bliski okršaj. U sobi sam vidio da imam par ogrebotina iz kojih je curila krv.
    Brzo sam se snašao te maramicama natopljenim alkoholom zaustavim krvarenje i nadam se dezinficiram ranu......
    A sutra divlja Kenijo čuvaj me se.... Nabrušen da ću ispucati barem dva filma te uloviti svakakve moguće životinje u divljini utonuh u san.

    - 11:44 - Komentari (1) - Isprintaj - #

    Shanzu Tour

    Prošlu noć sam spavao kao beba. Strah od Afrike i njenih stanovnika, bilo ljudskih ili životinjskih, potpuno je isčezao. Nema, za sada, ni traga trovanju hranom. Znači Kassimova gospođa je pripremila zdravu i meni ukusnu hranu.
    Danas nakon doručka trebao bih se naći sa Alphonsom, seoskim učiteljem, i otići u razgledavanje Shanzua.
    Zanimljivo je da se i jedan od hotela unutar resorta zove isto tako. Što li je bilo prvo, Bog bi ga znao.

    * * *

    Nakon sad već standardnog odlaska na doručak, usput sam primjetio da je jedna od zgrada napučena samo azijatima, mislim Filipincima, a jedna je odvojena zgrada samo za muslimane.
    Inače Kassim je isto musliman no ne onog strogog tipa, kakav ovdje mogu vidjeti. Žene su zamotane u, uglavnom crne, marame sa čipkom sprijeda. Valjda da vide kuda idu. Muškarci, popriličnih dimenzija hodaju par metara ispred njih i pričaju neke svoje priče.
    Koliko god me zanimaju drugi narodi i vjere, ne izgledaju mi baš pristupačno i mislim da ću ovu spoznaju zaustaviti na razini na kojoj je sada.
    Kassim je inače plemena (naroda) Giriyama - izgovara se grijama i njegovi suplemenici su također prihvatili Islam kao svoju religiju. Zašto? Pa vjerojtno su u povijesti kod osvajanja kenijske obale arapski osvajači bili vrlo utjecajni. Tako da je i službeni jezik u Keniji ustvari dijelom preuzeo arapski kao osnovu.
    Pogotovo se to osjeti kad ga govori originalni swahili govornik i još usput musliman. Čuo sam da im pozdrav nije onaj poznati Jambo već nešto kao Salama. S time da se ono l topi u ustima.

    * * *

    Nakon doručka uzimam osnovne potrepštine jednog turista i odlazim ispred porte gdje sam dogovorio susret sa Alphonsom. A ako ga kojim slučajem ne bude dulje vrijeme barem ću prikratiti čekanje u gledanju prolaznika i možda tamo budu Otieno i Kadenge.

    Na rampi sam iznenadio i samoga sebe. Inače nisam osoba koja se pretjerano smije i smišlja kojekakve šale, a kamoli da ih i sprovodi.
    Na izlasku iz resorta, sa obje strane stoje mladići i dižu rampu onima koji ulaze i izlaze uz pomoć konopca.
    Došavši do rampe pozdravim njenog čuvara i kad je ovaj počeo posezati za konopcem čučnem i provućem se ispod rampe. Ovaj se samo nasmijao i gledao me kao nekakvo čudo. Valjda su mu ostali turisti ostavili dojam da im mora ići niz dlaku u svakoj prilici, a vidi ovoga.
    Ovaj k'o da je iz šume pobjegao. Razmislivši o tome iz njegovog kuta počnem se i ja smijati. Mislim da mi je to od druženja sa crncima. Prva prava zaraza koju sa pokupio i protiv koje se nisam cijepio. Fala Bogu!

    Kroz kojih par minuta moj vodič dolazi te mi predlaže da krenemo kroz bush koji je kao, prečica do Shanzua.
    "Može, ti vodi, a ja te slijedim"
    Uskom stazicom između grmlja, rascvjetanog, bodljikavog i sasvim običnog, susrečući druge prolaznike, te izgleda vrlo poznate staze, te grupica koza sa jarićima, stižemo do makadamskog puta.
    Još samo kojih 100 metara pa smo na cesti, a preko ceste je Shanzu.
    "Hoćeš li da prvo odemo do mene doma, da vidiš gdje živim ?"
    "Pa, ako nam je usput može"
    Uskim puteljcima između kuća, uglavnom od kamena i blata, dolazimo do nekakve improvizirane tržnice kroz koju prolazimo i ulazimo u dvorište sa nekoliko vratiju. Dvorište je betonirano, nema prašine ili blata kao u Mtwapau.
    Alphons me poziva da uđem i ponudi mi da sjednem u fotelju pored vrata.
    Soba izgleda kao sušta suprotnost one Kassimove.Prenatrpana namještajem. Do mene je nekakva vrsta otvorenog ložišta koje je još toplo. Pretpostavljam da je za kuhanje, jer hladno baš i nije. Temperatura unutar sobe i nije baš preugodna.
    Alphons se vraća te me rukom pozove do susjednih vrata gdje mu živi majka. Ušavši u sobu isto tako zatrpanu namještajem, odnosno povećim krevetom, na kojem su sjedile dvije postarije žene i razgovarale, razgovor utihne te im pogled skrene prema gostu.
    Pozdravim sa Jambo te pružim ruku da se predstavim.
    Alphons mi objašnjava da mu je ovo majka i susjeda, te da me je želio upoznati sa majkom obzirom da joj je pričao o meni.
    Hvala, nadam se samo dobre stvari.
    Ostavljamo gospođe ta se bave svojim razgovorima te odosmo natrag. Pita me hoću li jesti s njime. Naime majka mu je skuhala omiljenu manioku. Moram priznati da nisam nikad odbio bilo kakvo kušanje hrane, pa mi to nije niti sada palo na pamet.
    "Može"
    Nekakva krumpirasta bijelo-žuta, gomoljastolika biljka. Okusa sličnog krumpiru no ima nekakve opne koje me podsječaju na kuhani celer. Pojedem jedan komad pa još jedan da ne ispadne da mi ne valja.
    Pa i nije mi baš nešto za čime bih ludio u restoranu ili se budio i trčao do frižidera.

    * * *

    Nakon degustacije odosmo put škole. Alphons mi veli da tamo radi povremno pa možemo navratiti. OK.
    Prolazimo pored velike 15 m duboke rupe u koju se baca smeće. Radoznalost me tjera da provjerim kako to izgleda.....
    Za koju minutu dolazimo do škole.

    Alphons ispred škole


    Ulazimo u jednu od učionica gdje predaje i sam ravnatelj i ostajem paf....
    Alphonsovim ulaskom đaci samo ustanu iz poštovanja. Nakon kratkog razgovora sa ravnateljem pozovu i mene dublje unutra i na je'n, dva, tri cijeli razed počne uz pljeskanje pjevati nekakvu pjesmu dobrodošlice.
    Stojim ispred ploče i ne vjerujem ušima niti očima.
    Da se štipnem možda.
    Ovo sigurno sanjam.
    Kroz glavu mi prolaze slike dočeka kakvih poznatih ličnosti poput Tita, gdje se ulice zasipaju cvijećem, maše se zastavicama i pjevaju takve pjesme.
    Ma kaj im je ovaj čovjek napričao o meni ?
    Upoznajem se sa učiteljem/ravnateljem i pitam mogu li slikati razred.
    "Dakako"
    U minuti svi se počnu vrpoljiti i namještati, niski sprijeda, visoki iza. Osmjeh....

    3. i 4. razredi


    A ne, ne. Nećeš se tako lako izvući sada. Nakon pozdrava sa razredom odosmo do zgrade do u kojoj je još jedna učionica.
    Isti scenario. Kao da znaju da me to može izbaciti iz takta. Ovdje su prvi i drugi razred. OK.
    Da vidimo što to oni uče.
    Taman su usred sata engleskog jezika. Jezika koji im je jednako važan ako ne i važniji od swahilija. Prave početnice sa slikama i rječima na swahiliju i engleskome. Čujem nekakvo šaputanje iza mojih leđa i pokoji hihot koji je pobjegao iz dječjih usta.
    Okrenem se i naravno.... Osmjeh molim.

    1. i 2. razredi


    Na izlasku učiteljica mi veli da su vrlo loše opskrbljeni udžbenicima i pisačim priborom.
    OK. Vidjeti ću što mogu napraviti po tome pitanju.
    Jasno. Tu nije kraj. To bi izgleda bilo prelagano, razmišlja Alphons. Odosmo do najmlađih, predškolskih odjela u zgradi pored.
    Već izvana se čuju glasići djece koja ponavljaju riječi i rečenice nesigurnim glasićima. Većina još ne može niti izgovoriti sva slova.
    Ušavši unutra prvo muk, čuđenje, a onda vika i smijeh. Učiteljica je svim naporima pokušala složiti zbor i na kraju joj je uspjelo.
    Ista pjesma samo ovaj put jedva suzdržavam suze.
    Alphons, Alphons kaj mi to radiš.
    Pribravši se upitam učiteljicu "Kak' to da nemaju ništa osim jedne klupice, a djece je 20 i više ?"
    "Roditelji ove djece su vrlo siromašni, neki nemaju niti za opravicu kupiti."
    Pokazuje mi djevojčicu u plavom i veli: "Ona je već velika ali je tek sada krenula u predškolu. Njeni su jako siromašni"
    Ne znam od kuda i zašto, ali do danas mi nije žao:
    "Volio bih pomoći, recite mi kako !?"
    "Pa možda nabavkom klupice ili opravice za djevojčicu"
    "Dogovoreno"
    Alphons veli da zna gdje ću nabaviti jedno i drugo. Za mizernih 1300 KSH.
    Jedna prosjećna večera i piće koštaju više.
    Sram me je za svaki uzaludno potrošeni šiling i nadam se da će me ovo ponukati razmišljati na drugi način.

    Predškolarci


    Odlazimo na kraju još do ravnatelja te u kartkom razgovoru dogovorimo da ću im kupiti pisaćeg pribora i bilježnica te poslati po Alphonsu.
    Ostavljam im nešto keša za krede i spužve.
    Vidim da im je moj dolazak dao malo nade i volje da ustraju. Dvorište je puno dječje vike, većina ih jedino to i osmjeh ima za marendu.

    Veliki odmor


    Na putu prema hotelu zaustavljamo se pored kućice gdje mi Alphons predlaže da se odmorimo i popijemo po čašicu nekakvog lokalnog pića
    na bazi kokosa.
    "OK. Malo sam i žedan nakon svega"
    Piće koje su nam poslužili je nekakva bijelkasta tekućina koja miriše na pokvareno vino. U čašice ulijemo malo te uronimo slamčice koje na vrhu imaju nastavak sa sitom. Pitam čemu to ?
    Veli mi da je kokosovo vino - MNAZI u ovoj fazi puno koječega pa iz higijenskih razloga treba upotrijebiti filtere.
    "Aha"
    Otpijem malo i potrudim se ne pokazati facu koju bih inače napravio nakon ovakvog okusa. Koji kiseliš!? Ovo je 10 puta gore.
    Hrabro dovršim čašu te me ponude još jednom. OK, nakon ove idemo dalje.
    Alphons poručuje gospođi koja nam je donijela mnazi da će doći poslije dovršiti bocu.
    Samo ti daj, meni je i ovo dosta za cijeli tjedan.

    Tu smo pili MNAZI


    * * *

    Oprostivši se od Alphonsa, odlazim u hotel razmišljati o ovome što mi se upravo dogodilo. Možda odem do plaže ili bazena da razbistrim glavu.
    Od mnazija....

    Prošetati ću do Karla popričati, možda mi i to malo skrati čekanje večere. Na putu do tamo susrećem djevojku koja me pita odakle sam i veli mi da zna gdje mogu dobiti masažu ako želim. Ne hvala......
    Ipak veli da bismo se mogli naći navečer oko 20:00 kod Karla.
    "Važi ja ću te tamo čekati"
    I odem dalje. Kod Karla popijem Krest - moje omiljeno piće (tonik bitter lemon) zadnjih dana. Fino me osvježilo. Karla nema u Nairobiju je, vraća se danas ili sutra. OK. Malo još posjedim i uživam u lokalnoj muzici.
    Na izlasku iz restorana, još jedna sačekuša.
    "Ma nema problema nađemo se ovdje u 20:00, ako hoćeš"
    Dva sastanka u isto vrijeme na istom mjestu. To bi moglo biti zanimljivo.

    * * *

    Nakon večere, odoh po fotke te predam novi film. Malo se osvježim i namirišem. Ipak imam dva sudara sa komadima. A da i Otieno i Kadenge će naići pa idemo van.
    Kod Karla nikoga osim - Karla. Pozdravimo se te on odlazi u kuhinju. Nakon nekog vremena stižu prijatelji i jedna od dogovorenih pratilja. Super.
    "Kamo ćemo?"
    Vele otvara se disko "Tembo" pa možemo tamo. To je nekakva farma krokodila pa još i disko. Super.
    Uz bučne, psihodelično osvjetljene matatue i par taxija dolazimo tamo.
    Nema šanse red je do ceste. Ajmo negdje drugdje.
    I tako... matatu..... taxi..... cipelcug..... ALL NIGHT
    Zaspao sam. Znam samo da mi je ona djevojka na rastanku obećala skuhati nešto.... Sutra ću onda na ručak kod nje....



    - 11:22 - Komentari (9) - Isprintaj - #

    << Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

    Creative Commons License
    Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.


    View My Stats

    Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se