Došao je i taj dugo očekivani dan. Kako zaista izgleda safari, onaj iz putopisa sa TV-a ? Čisto me interesira kako će se moj organizam snaći u onoj šumi uzbuđenja. Kakav je osjećaj biti nezaštićen u okružju divljih zvijeri....
No nema sad previše vremena za razmišljanje, avion polijeće za sat i pol, a ionako sam odlučio, čvrsto da čvršće ne može, otići tamo pa kud puklo da puklo. Stvari su spakirane, vidim rana je polako zarasla. OK, dodatno ću je isprati alkoholnim maramicama.
Na doručku susrećem moje moguće suputnike. Ima ih poprilično. Barem mi neće biti predosadno do tamo.
Ima tu obitelji sa djecom, slobodnih parova, starijih njemaca.....
Svima uz onu sjenku od prekinutog sna u oku, nazirem i blagi smješak na licu. Znači i njima je odlazak na safari užitak za koji je vrijedilo napraviti sve ono što treba prije no što signeš u srce Afrike.
* * *
Vani nas čeka zebrasti autobus i nakon kraćeg prebrojavanja i čekanja sporijih članova "ekspedicije" krećemo.
Izlazimo van resorta te nakon kratkog makadamskog puta vozimo se u smjeru Shanzua. No ne predugo.
Skrećemo prema šumi koja je iza zida kojime je opasano više od pola do sada upoznate Mombase. Na vratima piše "Shimo La Tewa".
Aha to je dakle mjesto koje sam onomad propustio pogledati.. Još nekih 10 minuta vožnje i kroz drveće nazire se nešto poput aerodroma, barem tako zaključujem po avionu koji tamo vidim.
No taj valjda nije naš jer baš kad izlazimo iz busa, vrata se zatvaraju i avion polako počinje voziti prema uzletištu.
Nitko se ne uzbuđuje previše te moj strah da smo zakasnili, opet, isparava. Uskoro slijeće još jedan avon sa zebrastim uzorkom na repu.
E ovoga ne puštam bez svoje prtljage i gotovo.
I stvarno ovaj je za Kimanu. Kratko pregledavaju vouchere i ukrcavaju prvo prtljagu a onda nas. Ušavši i zauzevši sjedište do prozora, jer drugih niti nema  , pao mi je kamen sa srca. Konačno.
Malo se razgledavam uokolo da vidim u čemu se to vozim i zaključujem da je ova metalna ptica nešto u čemu se je već puno ljudi prevezlo. Ajde još ovaj put izdrži.
* * *
Dosta je bučno. Odljepljivanje od piste je bio doživljaj za sebe. Uzletište je tek kojih 100 metara od krošnji drveća ili se tako bar čini. Onaj pritisak u želucu kad izgubiš tlo pod "kotačima" je kudikamo snažniji od onoga u većem avionu. Uši su se začepile i do nekih 4000 m čuo sam samo sebe kako razmišljam.
Prvi su se oslobodili klinci, kao i uvijek.Pitaju pilote, koji usput budi rečeno sjede na par metara od nas i uopće se ne trude zatvarati vrata od svoje kabine, koliko smo visoko i kad slijećemo.
Sad smo na nekih 5000 m i vozimo se još oko sat i pol. Uskoro se na obzoru pojavljuje Kilimanjaro i počinje premještanje s jedne strane aviona na drugu. Svi ga žele ovjekovječiti kroz prozorčiće. Vidjevši naše uzbuđenje pilot nas samo laganim glasom primiruje.
"Pa vi baš tamo odsjedate. Nagledati ćete ga se dovoljno"
Vežemo se smireni i počinje slijetanje.
Nigdje ne vidim ni traga aerodromu, no na to sam već oguglao. U Africi žive pravi majstori improvizacije. I stvarno na jednoj ravnici vidim parkirane kamione i nekakvo kamenje poslagano u dvije paralelne linije.
Pljesak pilotu. Sletio je kao da je ispod kotača beton ili asfalt. Niti jedan kamen nije pogodio. Moram priznati malo me držala nelagoda u želucu od pomisli kako će biti sletjeti usred ničega. Bez razloga, na sreću.
Avion za Kimanu
I tek što smo se utrpali u one kamione druga grupa putnika puni onaj avion kojime smo došli.
Ovi izgleda rade na neku luđačku normu.
Nismo odmakli niti 500 metara, a avion je ponovo u zraku. Polako počinjem davati osjetilima šansu da snime sve što se oko nas događa. Mirise, boje,zvukove (drndanje kamionskog motora)...
Oko nas je široka savana i na koju god stranu pogledaš vidiš travu, pokoje drvce ili žbun. Vjerojatno ima i onih koji gledaju nas i misle si Evo stiže nam večera.
Zebra Lodge
Stigavši pred naš lodge dočekuje nas grupa crnaca i jedan indijac sa onim ogromnim turbanom i dugačkom bradom. Navodno je on vlasnik. Pozdravlja nas te nas upozorava da ovo nije Mombasa. Ovdje stvari izgledaju kao da ste u zoološkom vrtu no i najmanji trenutak nepažnje može vam biti zadnje čega ćete se sjećati u svom životu.
Lodge je osiguran žicom, zamkama (ograda sa našiljenim vrhovima) i čuvarima sa kopljima i puškama. No oni su tu da vas zaštite samo ako se ponašate odgovorno. Lutanje van lodgea, pa čak i u nekim područjima unutar njega nisu preporučljiva bez pratnje.
Čak se i na večeru ne ide bez pratnje čuvara sa oružjem. Moj Bože pa kud sam ja to zaš'o.
Ovaj je moj
Ušavši unutar ograde vidim grupe majmuna koje su posjedale po krovovima i gledaju što ima novoga. I njima počinje novi zanimljivi safari sa novim životinjama koje treba nadmudriti. Dogovor je da ostavimo stvari u bungalove i nađemo se na glavnom ulazu radi dogovora što ćemo raditi danas.
* * *
Ušavši i zatvorivši vrata iza sebe, potražih nešto na što ću sjesti i objasniti si zašto su mi tamo na ulazu zaklecala koljena. Ovo je više, puno više od onoga što sam očekivao. Mislio sam da ćemo se samo provozati i poslikati životinje, a ne biti jedno od ponuđenih jela na njihovom meniju. U par minuta razgledavam prostoriju u kojoj ću spavati. Nema ničega što bi me moglo zaskočiti. Iza se nalazi kupaonica. Vidim tek pokojeg guštera ili pauka. Njih se više ne bojim.
Skupivši hrabrosti otvaram vrata i odlučujem se izići van. Ispred bungalova se skupila grupica ljudi i oni naoružani čuvari. Čekaju mene i još jedan par. (Ispada baš moje buduće suputnike).
Plan je ovakav. Prvo ćemo otići do jezera sa vodenkonjima, a nakon toga ručak. Poslije svatko ide na svoj dio safarija.
Izgleda da je ovaj lodge samo polazište za raznorazne safarije.
Probijamo se kroz žbunje predvođeni čuvarima. Na putu kojim hodamo je povremeno debela prašina povremeno pak blato. Za nekih 10 minuta ispred nas je jezero, prljavo smeđe zelene boje sa nekoliko plutajućih vodenkonja u njemu. Stojimo na pristojnoj udaljenosti i pitamo se pa kaj su ovo divlje zvijeri.
OK. Valjda su nam htjeli pokazati prvo najbezazlenije, a tek onda sve one sa kandžama i velikim očnjacima.
Vodenkonji(nilski konji) swahili KIBOKO
Ispada zapravo potpuno suprotno. Ove mile zdepaste živine su ujedno i najveći ubojice na Afričkom kontinentu. Na suhom su vrlo brzi, koža im je skoro pa neranjiva za koplja ili metke. Jako su nervozni pogotovo ako im stojite na putu prema vodenoj kupki ili blizu mladunaca. Njihove borbe su krvave i bučne.
Pitamo se, a nekolicina se usuđuje pitati i čuvare "Što bi bilo da jedan sad izađe van i krene prema nama?"
"Ubili bismo ga" - rekoše obojica bez razmišljanja.
"Pa rekli ste da mu koplja i meci teško mogu naškoditi"
"Da ako ne znate mjesto gdje treba gađati"
Ispada da bi mu koplje trebalo gurnuti kroz otvorene čeljusti. Od same te pomisli prođoše me trnci. Pa koliko moraš biti hrabar ili lud da čekaš par tona tešku grdosiju da ti dođe na par metara i zijevne.
Ajde dečki sam se vi i dalje kupajte, odosmo mi odavdje da ne bi bilo potrebe provoditi teoriju u djelo.
* * *
Ručak su nam poslužili netom nakon povratka od vodenkonja. Imali smo malo vremena za osvježiti se. Jedan od konobara prilazi mom stolu te me prvo pita odakle sam i kako mi se sviđa ovdje. Tek nakon toga želim li juhu i što ću popiti. Pita me koliko dođe karta do Europe.
Ostatak ručka poslužen je na "toplom stolu" na kakav sam već navikao.
U priči o svemu pita me želim li posjetiti Maasai selo i probati friško mlijeko.
E sad pričamo mojim jezikom.
"Može. I jedno i drugo."
Za koju minutu donosi mi šalicu mlijeka i veli da posjet selu košta 400 KSH i da je rekao vozaču koji će nas preuzeti nakon ručka.
Mlijeko, iako sam dijete sa sela, iznenadilo me gustoćom i masnoćom. Prenavikao sam na ona po 10 puta obrana mlijeka bez mlijeka.
Nadam se samo da su organizmi unutar ovog prirodnog poznati mom želucu i da neće biti problema bježanja u grmlje. Hm, kad bolje razmislim bolje pobjeći.... Hm, a kuda ?
Za susjednim stolom sjedi onaj isti par koji smo čekali i započinju razgovor te nakon par minuta pozivaju me da im se, ako mi ne smeta pridružim za stolom. Saznali su vele da ćemo biti suputnici pa bi bilo zgodno da se upoznamo. Dolaze iz Engleske (London), on je vojnik, a ona službenica u banci.
Trebali su ići na Sejšeli no nije više bilo mjesta pa su za uzvrat odlučili obići Keniju i Tanzaniju.
Pričam im o dogovoru za posjet Maasai selu te mi daju do znanja da ih to isto interesira. OK. Ljudi od akcije.
Još malo sjedim za stolom slušajući ih kako međusobno razgovaraju i diveći se engleskom kakav bih htio jednog dana i sam govoriti.
* * *
Ispred ulaza čeka nas nasmješeni srednjovječni crni gospodin i pokazuje nam da idemo njegovim otvorenim kamionom. Penjemo se i za trenutak ostajemo oduševljeni kako je pogled od ovuda gore dobar. Tek što smo krenuli shvatio sam čemu služe one štange. Drž' se ili te bude posvuda.
Lagano poskakujemo pri prelasku preko kamenja ili hrpica zemlje. Vozač je uvidjevši da nam treba još malo prilagodbe usporio vožnju. Hvala mu na tome.
Izašavši sa kamiona i krenuvši prema selu pomislih da ako nas ovakva vožnja čeka narednih dana, jadna moja guzica, rebra a i ostali dijelovi.
Unutar sela dočeka nas mladac te nam na prilično dobrom engleskom zaželi dobrodošlicu. Za čas se pojave žene i počnu pjesmu od koje me prođoše žmarci. Kao iz filmova. Isti glasovi i ritam.
Dobrodošlica
Pozvaše me da im se pridružim, a moja suputnica mi nježno otme fotić i gurne me prema njima.
"Go,go. Biti će to prekrasne slike za tvoj album"
Dječica su me samo pogledavala i pitala se jesi ti naš novi tata.
Malo me štrecnulo kad sam vidio kako se valjaju po prašini koja je pomješana sa kravljom balegom. Kako se igraju sa tom mješavinom kao da će Barbie ili Ken jednostavno iskočiti iz te mase. Ovaj stupanj mi je bio nešto na što me niti filmovi nisu pripremili. Ušavši u kuću, pazeći da se ne zaletim u nekoga, nosnica ispunjenih mirisom kravlje balege osušene na suncu, zaključih da ovdje teško da bih mogao ostati.
Ovdje preživljavaju samo oni najotporniji, a taj gen je u meni nažalost odavno zamro.
Maasai kuća
Nakraju smo saznali da su sve one žene supruge jednog muškarca, starješine sela, te da su kuće za svoje obitelji izgradile same. Muž samo pronađe mjesto na kojem će se graditi te zabije dva štapa za ulazna vrata. Ostalo je na "slabijem" spolu.
Vidjeli smo gospodina kako sjedi u hladu i ne zna što bi od dosade. Selo ima 9 žena i 20-tak starije i 10-tak mlađe djece.
Njegovo djelo valjda. Jadan. Zato mu je dnevni odmor dobrodošao.
Maasai selo
Na kraju govorancija i motanja po seoskim znamenitostima dođosmo do mjesta gdje nam ponude suvenire. Saznao sam da je i ovdje gospodin "Novac" uvijek dobro došao. Sve je na prodaju. Čak i relikvije poput govorničkog štapa, Maasai koplja......
Polako krećemo prema kamionu. Nakon ovoga treba očistiti glavu i pripremiti se za životinje i divljinu.
|
