Malo sam slow u glavi. Očito. I očito da razmišljam guzicom (koja, btw nije nimalo loša :) ), pa dok meni iz guzice dođe u glavu, treeeeba vremena. Ovaj će post biti pun neprimjerenih riječi (jebiga, jebate, guzica, sranje, govno, i sl., ali ništa vulgarno), pa da ga ne cenzuriram sa bip-bip-bip, jer bi se cijeli tekst mogao svesti na bip-bip-bip, ja vas odmah upozoravam, pa se pripremite.

Jebiga (to je prva) već neko vrijeme radim nešto što se komotno može opisati kao udaranje i lupanje glavom o jebeni (druga) zid, i osjećam udarce i osjećam jebenu (treća) tupost zbog udaraca i jebenu (četvrta) prazninu zbog uzaludnog i niš' koristi udaranja, al' ja qurca (peta) ne kužim. Već mjesecima… Pas mater (jel' ovo za cenzuru ili nije?)! Ono što mi smanta glavu pa se ne obazirem na udarce jest tu i tamo koja pukotina u zidu kroz koju uspijem proviriti pa vidim i tu drugu stranu, a tamo… mmmm, svašta nešto… E, al' ne mo'š na drugu stranu na silu. Mislim, možeš, al' ćeš tamo doći plava od udaraca i sa posjekotinama po glavi, a je li to sve vrijedno toga? Pitam se - je li to sve vrijedno toga!? Pitam se, pitam, al' malo kasno! I zašto su ti zidovi uvijek malo mekši na početku, a onda što gradnja odmiče postaju sve čvršči i sve više betona i fuckin' armiranog željeza i ne mo'š brate da si div ne ozljediti se. A ja, slow kakva jesam (očito!), dok sam shvatila da ustvari mlatim glavom u, ni više ni manje nego - armirano željezo, već sam se dobro izrazbijala. Ponijela me ona mekoća zida u početku, bilo je zabavno to odskakivanje moje glave ko na jebenim federima. Al' davno se sve to iz zabave pretvorile u vlak smrti, a mene (sa malko čudnim sklonostima, moram priznati :)) ) upravo i privlače opasnosti. Što opasnije i rizičnije, meni hi - fly !

I danas… tek danas… nakon jebenog 1581. (otprilike) udarca glavom o taj šugavi zid, ja poput aha-efekta skužim. Došlo iz guzice u glavu… Iznenada. Samo da se isto tako iznenada ovo "iznenadno prosvjetljenje" ne bi i vratilo tamo odakle je došlo... A di sam onda?!

Sreća u nesreći jest da u životu imam jedno divno biće pokraj sebe, svog najdražeg, stvarno najdražeg, koji me prati u stopu i malo je falilo da iz ljubavi i želje da me shvati ne počne i on lupetati glavom o taj moj zid. A to nikako ne bi pomoglo situaciji. Pa čak da je to i napravio, ne bih ga mogla spriječiti jer mi je glava toliko nabubrila od udaraca i kapci su mi se zatvorili da ja to ustvari ne bi ni primjetila.

Baš se osjećam bljah… s jedne strane… jer sam skužila svoju glupost koju sad jednostavno moram prihvatiti, a to nije nimalo lijepo. Nimalo lijepo. A s druge strane, osjećam se slobodno, jer sam se te svoje gluposti napokon i riješila.

I što sad? Sad, blesava kakva jesam, vjerojatno ću naletiti na neki novi vlak smrti i vjerojatno ću uskočiti u njega bez imalo razmišljanja… Instinktivno…

Gle, čak mi i nije cijeli tekst za cenzuru. Ah, kad sam jednostavno takva… fina i pristojna… mo'š si mislit'… Bilo bi bolje da se izbeštimam, onako pošteno ko kočijaš, pa da se tako ispušem, a ne da ganjam i prizivam opasne vlakove i vrtuljke… i luna-parkove i cirkuse… A možda sam jednostavno… još uvijek... samo razigrana mala curica… (je, baš…)... :))

Za današnje, moderne međuljudske odnose, za biti ukorak s vremenom i ljudima i događanjima, jako je, jako, jako neugodno kada nemate onu potrebnu "žicu" za trač. Kad ste anti-tračer, poput mene.

I kao takva imam jako puno problema zbog toga. Stvarno! Mislim, hoćeš-nećeš, jednostavno se ponekad, nenamjerno, slučajno i ne tražeći to, nađeš u nekoj situaciji ili u društvu gdje u jednom trenutku netko kaže: "E, znaš ona ili onaj XY…"… i dalje se zna kako ide. Uglavnom, onaj tko ima žicu za trač, zapamtit će i tu XY, i zapamtit će detalje iz te priče, i zapamtit će sve osobe koje su vezane za tu osobu XY, a oni stvarno talentirani će čak i nadodati poneki smisleni detaljčić kako bi priča zvučala još pikantnije. Obrtanje iste teme u nekoliko navrata (ovisi koliko je tema aktualna i koji su akteri) može i od nevine djevojčice stvoriti iskusnu Madame (da ne govorim o dalekosežnijim i opakijim posljedicama).

Kod mene je to sve nekako malo nazadno, pa ja informaciju koju, u nekom razgovoru, registriram kao trač – uopće ne primam u memoriju. Kao da je nikad nisam čula. Mislim, ostaju meni neki zvukovi u glavi, neki neartikulirani i nerazgovjetni, pa kontam, koji će mi vrag to sranje u memoriji, ionako ovdje imam i previše sranja da bi skupljala još i te neartikulirane gluposti… i onda ja to jednostavno delate-am. Tako nekad znam iz memorije delate-ati ispijene i ispijene kave i kave, jednostavno zato što sam na tim kavama registrirala samo trač.

Jednom kad u javnost procuri nešto tračerskog karaktera – nema mu zaustavljanja, a kod trača, čak i kad je očito napuhan, vrijedi ona stara – gdje ima dima, ima i vatre. I ljudi vjeruju u to, pa čak i kad je trač sam po sebi nevjerojatan, opravdavaju ga upravo time – "…eee, ali gdje ima dima…" Pa se ti sad izvuci. Prije nekoliko godina moja je poznanica bila na meti jednog jako jako zlobnog trača, zbog kojeg joj je čak i zaposlenje visilo o tankom koncu. Mjesecima se o njoj pričalo po gradu, ogovaralo, napuhivalo situaciju, dio priče je doduše bio istinit, ali onaj drugi dio, onaj veći dio, onaj dio zbog kojeg je i bila top tema u gradu, bio je ipak nonsense… a ona je to sve mirno i stoički podnosila uzdignute glave (na kraju je ipak pukla, ali dobro sad, nećemo u detalje…)

Je li uopće moguće postati imun na trač? Da li je moguće da ljudi koji su zaista česta meta tračeva (pri tome mislim na obične smrtnike, ne na Britney Spears!) nakon nekog vremena jednostavno otupe na sve to što čuju o sebi? Srećom, barem koliko znam, nisam bila meta nikakvih tračeva, barem ne onih zlobnih, pa ustvari i ne znam kako bih reagirala, ali poznavajući sebe, postoje dva moguća načina moje reakcije i to bi bile dvije krajnosti – ili bih se odselila iz grada na nekoliko godina i pitanje je da li bi se uopće ikad vratila natrag ili bi se opremila vrhunskim naoružanjem i po kratkom postupku eliminirala neprijatelje… trećeg nema!

I na stranu ona stara, mudra, da se za dobrim konjem prašina diže, što bi, kao, trebalo ublažiti posljedice nekog trača, ipak bi ja radije bila neka anonimna konjina koja laganim i sigurnim korakom ide svojim putem… kas kas… A možda to i nije dobro? Možda ipak uvijek treba dizati prašinu za sobom? Valjda to ovisi o tome što čovjek uopće želi postići… No, prije svega, treba biti jedan jaaako mudar konj… taj će pak znati kad je vrijeme za prašinu, a kad nije…