Za današnje, moderne međuljudske odnose, za biti ukorak s vremenom i ljudima i događanjima, jako je, jako, jako neugodno kada nemate onu potrebnu "žicu" za trač. Kad ste anti-tračer, poput mene.

I kao takva imam jako puno problema zbog toga. Stvarno! Mislim, hoćeš-nećeš, jednostavno se ponekad, nenamjerno, slučajno i ne tražeći to, nađeš u nekoj situaciji ili u društvu gdje u jednom trenutku netko kaže: "E, znaš ona ili onaj XY…"… i dalje se zna kako ide. Uglavnom, onaj tko ima žicu za trač, zapamtit će i tu XY, i zapamtit će detalje iz te priče, i zapamtit će sve osobe koje su vezane za tu osobu XY, a oni stvarno talentirani će čak i nadodati poneki smisleni detaljčić kako bi priča zvučala još pikantnije. Obrtanje iste teme u nekoliko navrata (ovisi koliko je tema aktualna i koji su akteri) može i od nevine djevojčice stvoriti iskusnu Madame (da ne govorim o dalekosežnijim i opakijim posljedicama).

Kod mene je to sve nekako malo nazadno, pa ja informaciju koju, u nekom razgovoru, registriram kao trač – uopće ne primam u memoriju. Kao da je nikad nisam čula. Mislim, ostaju meni neki zvukovi u glavi, neki neartikulirani i nerazgovjetni, pa kontam, koji će mi vrag to sranje u memoriji, ionako ovdje imam i previše sranja da bi skupljala još i te neartikulirane gluposti… i onda ja to jednostavno delate-am. Tako nekad znam iz memorije delate-ati ispijene i ispijene kave i kave, jednostavno zato što sam na tim kavama registrirala samo trač.

Jednom kad u javnost procuri nešto tračerskog karaktera – nema mu zaustavljanja, a kod trača, čak i kad je očito napuhan, vrijedi ona stara – gdje ima dima, ima i vatre. I ljudi vjeruju u to, pa čak i kad je trač sam po sebi nevjerojatan, opravdavaju ga upravo time – "…eee, ali gdje ima dima…" Pa se ti sad izvuci. Prije nekoliko godina moja je poznanica bila na meti jednog jako jako zlobnog trača, zbog kojeg joj je čak i zaposlenje visilo o tankom koncu. Mjesecima se o njoj pričalo po gradu, ogovaralo, napuhivalo situaciju, dio priče je doduše bio istinit, ali onaj drugi dio, onaj veći dio, onaj dio zbog kojeg je i bila top tema u gradu, bio je ipak nonsense… a ona je to sve mirno i stoički podnosila uzdignute glave (na kraju je ipak pukla, ali dobro sad, nećemo u detalje…)

Je li uopće moguće postati imun na trač? Da li je moguće da ljudi koji su zaista česta meta tračeva (pri tome mislim na obične smrtnike, ne na Britney Spears!) nakon nekog vremena jednostavno otupe na sve to što čuju o sebi? Srećom, barem koliko znam, nisam bila meta nikakvih tračeva, barem ne onih zlobnih, pa ustvari i ne znam kako bih reagirala, ali poznavajući sebe, postoje dva moguća načina moje reakcije i to bi bile dvije krajnosti – ili bih se odselila iz grada na nekoliko godina i pitanje je da li bi se uopće ikad vratila natrag ili bi se opremila vrhunskim naoružanjem i po kratkom postupku eliminirala neprijatelje… trećeg nema!

I na stranu ona stara, mudra, da se za dobrim konjem prašina diže, što bi, kao, trebalo ublažiti posljedice nekog trača, ipak bi ja radije bila neka anonimna konjina koja laganim i sigurnim korakom ide svojim putem… kas kas… A možda to i nije dobro? Možda ipak uvijek treba dizati prašinu za sobom? Valjda to ovisi o tome što čovjek uopće želi postići… No, prije svega, treba biti jedan jaaako mudar konj… taj će pak znati kad je vrijeme za prašinu, a kad nije…