09.07.2007.
Sad znam kako se osjeća mali zgaženi mrav

Subota navečer. Glupa večer za stajati doma i jednako glupa za ići van. No, moja D. je doslovno naredila izlazak, pa mi nije preostalo ništa drugo nego poslušno se spremiti. A i nije mi baš tako mrsko palo. Priznajem, nisam karakter od žene, lako me nagovoriti na grijeh! Grad je bio pust, a zabava je te večeri bila na partiju malo izvan grada. Pomisao na toliku vožnju i najvjerojatnije presretanje policajaca – nije nas baš privlačila, no, s druge strane, bila je šteta otići doma kad smo se već i više nego sredile. Odšetale smo do auta, sandalicama nagazile papučicu gasa, i – asta la vista, grade, odosmo mi u zabavu…

Večer je bila preloša da bi završila dobro… Zaključak večeri: Prestara sam za ova sra*a…! Cijela večer me podsjećala na studentske partije kojih sam se itekako zasitila još na faksu i, ne znam, valjda su godine krive za to… nemam strpljenja čekati piće 20 minuta i onda ga na kraju dobiti u plastičnoj čaši… bez leda… Uostalom, skroz smo fulale s oblekom… naše gole noge i sandalice trebalo je zamjeniti trapericama i japankama ili tenisicama. No, tko je znao na početku večeri da ćemo ipak završiti tamo. Kao iskusne partijanerice znale smo da će nam zabava biti onakva kakvu si je sami priredimo, pa nam nije preostalo ništa drugo nego da odcupkamo do podija. I jesmo. I cupkale smo mi tako na podiju ne obraćajući pažnju ama baš na ništa. Da se piće nije moralo čekati po 20 minuta i da su bile normalne staklene čaše i da je bilo leda, sigurno bi nas ponijela atmosfera i… alkohol… Priznajem, ponovno, nisam karakter od žene, lako me nagovoriti na grijeh. No, s obzirom da se piće moralo dugo čekati, da bi na kraju bilo posluženo u plastičnoj čaši - bez leda, cijela večer bila je svedena na samo jednu južnjačku sa spritom. Od tog pića prošlo je tri sata prije nego smo se uputile doma. A i pojele smo sendvič u međuvremenu. I popile dosta obične vode. Nakon nekoliko minuta vožnje i eto ih – THE police … Sranje, sranje, sranje… Ali ajde, kontam u sebi, barem nismo popile previše pa neće biti problema što se toga tiče.

"Dobro jutro! Oho, što to imamo... dvije plavuše... Vozačku i prometnu"… i onda kad je pogledom okrznuo naše gole noge, sve mi je bilo jasno… Očito su imali viška vremena, a naišle su im dvije plavuše iz večernjeg izlaska, pa hajde da se malo zabavimo s njima i sprdamo ih.
"A što vi, plavuše moje, u zabavi malo bile, a? A ko da ja ne bi s vama da ste me zvale?"
Meni je već bilo dosta da me izbaci iz takta, no poučena svojom, priznajem, bahatosti prema njima (ali onom nekom ukorijenjenom, podsvjesnom i nesvjesnom), i poučena iskustvom moje D. koja se uvijek ali uvijek, ali baš uvijek ljubaznošću prema njima izvuče iz kazne, odlučih pregristi svoj ponos i nasmiješiti se policajcu. Teže mi je nasmiješiti se policajcu koji mi započne s takvom spikom nego, ne znam ni ja, recimo, okopavati vrt ili cijelo polje u srpnju u podne kad sunce prži, a ja nemam vode. Više sam puta pokušavala ljubazno im se osmjehnuti, pitati ih kako su, je li im težak radni dan, i "oh, stvarno, brzo sam vozila" ili "mobitel? jooooj, oprostite, hi hi hi, omaklo mi se malo, neću više, trep trep trep…", ali problem je u tome što ja mogu izgovoriti jednu ljubaznu rečenicu, ali nakon te prve već lagano ludim. A što sekunde odmiču, neki slučajni promatrač lako može uvidjeti transformaciju koja se u meni događa. Dr. Jekille i Mr. Hyde… doslovno! E, onda više nema hi hi hi, trep trep trep… nego popizdikus… čelo se orosi, oči zacrvene, kandžice naoštre i da u tom trenutku čujem naredbu: KILL !, bilo bi krvi posvuda…
"Pa nije Vas bilo kad smo dolazile, inače bi Vas, naravno, pozvale! Hi hi hi, trep trep trep…" (i to je bilo to što se tiče moje ljubaznosti)
"A jeste pile što, cure moje?",
"Ne, naravno da nisam, ipak vozim…" mogla sam sebi priuštiti tu malu laž jer sam znala da zbog one jedne južnjačke sa spriteom čak tri sata prije toga, a i zbog sendviča, alkometar ne može biti opasan.
"A prijateljica ti?"
"A ona je popila čašu nečeg, ali još prije nekoliko sati…"
"Aha, sad ćemo mi to provjeriti…"

Uputio se do auta, a ja sam u glavi vrtila film kako ispod sjedala izvlačim dvocijevku, nišanim ga i on skviči tamo po cesti i vrti se uokolo svoje osi, a ja se grohotom smijem, ali ne hi hi hi, nego HA HA HAAAAA…
"Ajmo, prijateljice, izađi."
Sreća, sreća, sreća što se te večeri piće moralo čekati 20 minuta, što smo alergične na plastične čaše i što nije bilo leda.
0.03 … Huh, dobro je!
Sljedeća sam ja bila na redu. Evo vam primjera profesionalnosti našeg policajca kad me on pitao želim li da ipak stavi novu, nekorištenu onu plastičnu puhalicu na alkometru… a ne, bit' će najbolje da mi daš onu kroz koju je već stotinu pijanih puhalo.
Promjenio je plastiku, no moja je greška što nisam tražila da tu novu plastiku raspakira ispred mene. To je, gospodin profesionalac od policajca napravio ispred svog auta, meni iza leđa.
0.34…
No way.
Nemoguće. Nemoguće. Nemoguće.
Ponovno.
0.35
Sranje. Ponovno, nešto nije u redu.
0.35
Da se ne bojim igle, zahtjevala bi da mi izvade krv, ali… bojim se igle. I mrzim igle. A on je onda započeo s podbadanjima, prijetnjama i, ljudi moji, totalnim neukusom. Meni ne treba puno i malo po malo uletjela sam u verbalno prepucavanje s njim.

Moja D. je tu itekako spasila stvar jer čim je vidjela početak transformacije u mojim očima, izašla je iz auta i započela sa svojim PR stavom i nedavno položeni tečaj komuniciranja u kriznim situacijama – pokazao se uspješnim. Da nije bilo nje, vjerojatno bi se pokačila s njim, vjerojatno bi ga optužila da mi je podmetnuo onu plastičnu puhalicu već korištenu i sigurno bih inzistirala na tome da mi da broj značke, ime i prezime, jer nakon što sam ga zatražila te podatke, on se samo nasmijao...

I D. i ja popile smo istu količinu alkohola, u isto vrijeme, tri sata prije sjedanja u auto, pojele smo sendvič u međuvremenu i popile dosta vode, i uz cigarete i žvake, njoj alkometar pokaže 0.03, a meni 0.34…

Neću do u detalja, ali njihovo ponašanje te večeri prema nama prelazilo je granice dobrog ukusa, zagazilo je u psihičko maltretiranje koje je trajalo punih pola sata, a od profesionalizma u njihovom ponašanju ostalo je samo sranje.

Ne volim svoju nemoć, a još manje volim kad netko iskorištava moju nemoć. Možda sam sve to trebala potajno snimiti, jer ovako ... kao da se ništa nije dogodilo. Ono što me tješi jest činjenica da postoje i oni policajci koji obavljaju svoj posao po pravilima struke i profesionalno, a ako ponekad sebi i priušte neformalni pristup, i to je ok ako je u granicama pristojnosti... Ali, nakon ovog događaja, osjećaj je bio - bljutav...




- 13:52 - Komentari (26) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se