Sinoć nisam oka sklopila. Jedva sam uspjela ukrasti 3, 4 sata kakvog-takvog sna. A to zato jer sam imala cjelonoćnu filharmoniju kraj uha. I inače moj dragi hrče dok spava, ali do sada je to bilo nekako ujednačeno hrkanje, koje ti dopušta da se nakon nekoliko minuta i privikneš na njega toliko da ti se čini… kao milozvučna uspavanka. No, ono sinoć… ono nije bila uspavanka i nikako se ne može povezati s ujednačenim ritmom…

Udaranje laktom u rebra (što je bio moj prvi pokušaj smirivanja njegovog hrkanja) – nije pomoglo. Onda sam se dosjetila kako sam negdje nekad pročitala da je hrkanje posljedica položaja u kojem osoba spava, a kako je on spavao na leđima, pokušala sam ga okrenuti na bok. Taj me napor samo dodatno razbudio, a hrkanje - nije prestajalo. Začepila sam mu nos… ni to nije pomoglo. O, Bože, sa začepljenim nosom je zvučalo još strašnije! Ne pokušavajte to kod kuće!!! Onda sam prešla na nježnije načine. Milovala sam mu grkljan (mislim, shvatite, sinoć sam zaista bila očajna, i da, milovanje grkljana mi se u tom trenutku učinilo kao dobra ideja)… Ništa.

Ma, pokušala sam ga i probuditi, molila ga na sve načine da prestane… "Tiše, molim te, tiše….", očajno kroz suze… i " Tiše, molim te, tiše …" bijesno kroz stisnute zube…

I taman kad bih nekako počela tonuti u san, on bi promijenio ritam i ja bih opet širom otvorenih očiju buljila u strop i pogledavala na sat i zamišljala kako li ću izdržati cijeli sljedeći dan s onim odvratnim osjećajem neispavanosti (moj organizam jednostavno treba minimalno šest sati sna, bez šest sati – izgledam ko zombi).

U očaju prouzrokovanog nespavanjem, dosjetila sam se jednog davnog maminog savjeta, (koja, hvala Bogu, s hrkanjem svoje jače polovice ima iskustva), kako lagano zviždukanje smiruje hrkanje. I tako sam ja oko tri sata poslije ponoći počela lagano zviždukati na uho moga dragog… Mislio je valjda da je komarac ili muha, pa me dohvatio po glavi mlatarajući rukom. No, barem sam shvatila da na zviždukanje reagira. Hej, reagira! O, mama mia… kako te se prije nisam sjetila… I tako sam nastavila zviždukati, malo tiše i malo dalje od njegovog uha…. Nemam pojma da li je to pomoglo jer sam izgleda IPAK uspjela zaspati… zviždukajući u polusnu….

"Da li ja to spavam… uspjela sam… nema hrk – hrk… spavam?… aaaaaaaaah, spavam….. "

* * *

…dok se on s boka, na koji sam ga bila okrenula, nije prebacio na leđa i u tom me okretanju skršio i prignječio (to mi je škola da u novom stanu imamo veći, veeeelik, najveći krevet)… i opet me probudio…

U 4 sam uzela dekicu i otišla na kauč… Mogla sam to i prije…

Hvala vam svima od srca na čestitkama i lijepim željama!!! Jako ste me razveselili svojim komentarima...

Ovaj mi je tjedan bio, onako-za-pucat-po-šavovima. Zato i nisam pisala ovako dugo.

1. na sam rođendan posvađala sam se s dragim... no, do kraja ovog tjedna smo se i pomirili,

2. u tijeku svađe optužio me, između ostalog, da patim od kroničnog altruizma i da sam uvijek na raspolaganju svojim prijateljima u njihovim problemima i da bi se u tom smislu trebala malo "iskulirati" i više vremena posvetiti njemu...

Još uvijek mi visi veeeeeliki upitnik iznad glave na tu njegovu izjavu...,

3. bilo mi je toliko posla na poslu da sam posao morala nositi doma, što je protivno mom pravilu da se posao nikad ne nosi doma, pa sam tako ovog tjedna bila primorana prekršiti vlastito pravilo... što je također bilo protivno mom pravilu da se jedino vlastita pravila ne smiju kršiti... tako da sam ovog tjedna ustvari prekršila dva svoja pravila... (jesam li rekla da je to suprotno mom pravilu da se vlasitita pravila ne smiju kršiti?),

4. danas sam cijeli grad obišla da nađem neku obleku za pir (svadbu) prijatelja na koji idem ove subote, i da, kupila sam haljinu, ali ne, nije za pir... i da, kupila sam i ogrlicu, ali ne, ni ona nije za pir... Ali, i haljina i ogrlica (i još neke stvarčice) bile su jednostavno neodoljive! Probat ću ih (mladence) nagovoriti da odgode vjenčanje za idući mjesec, jer sam se danas nekako istrošila, pa mi baš nije zgodna financijska situacija za pirovanje ovog mjeseca. Pa, neće im valjda to biti baš neki veliki problem, ha? Mislim, što ima veze, vjenčali se mjesec dana prije ili kasnije! A time bi pokazali i koliki su veliki altruisti kad sam ja u pitanju, pa bih onda ja dragom rekla "vidiš, mi smo ti svi takvi u ovom društvu!!!",

5. neki dan sam otišla proviriti do mog novog stana jer je još u fazi gradnje, pa da vidim kako napreduje. Katastrofa! Prije tri, četiri mjeseca ganjala sam elektroinstalatere, i to po nekoliko tjedana, kako bi u mom stanu stavili više utičnica za struju nego što je to predviđeno po projektu. Nakon silnog proganjanja, napokon su mi to i napravili, ja sam ima za taj posao dodatno i platila, da bi nakon toga, radnici koji žbukaju iznutra (žbukateri?) zažbukali sve te moje ekstra-utičnice koje nisu bile predviđene u projektu. Mislim, što su oni slijepi pa ne vide da rupa iz koje vire žice možda ipak nije samo obična rupa koju treba zatvoriti ? A, ne, oni su izgleda žbukali po projektu, pa sve što nije navedeno u projektu - za njih ne postoji...,

5. no, ipak, ono što je najviše okupiralo moje misli ovaj tjedan je malena L.! Sjećate se djevojčice o kojoj sam pislala ovdje. Stanje je još gore. Najnoviji nalazi su pokazali da se radi o težem obliku leukemije, jako rijetkom kod nas, kod koje su šanse za izlječenje svega 50%. Koma sam zbog toga i stalno mislim na nju.


Vani je prekrasno sunce i zato idem razbistriti glavu jednom malom šetnjicom...
Želim vam ugodan vikend... a za one koji ovo čitaju u ponedjeljak - želim ugodan tjedan. Za one koji čitaju u utorak - ugodan vam ostatak tjedna... A za one koji budu čitali u srijedu - srijeda je obećavajuća, Oscar Wild je rekao da je "srijedom sve moguće"... Za one u četvrtak - do tada ću valjda napisati novi post...

Danas mi je rođendan...

Godinu dana starija, godinu pametnija (ha - ha!), godinu mudrija (ha - ha - ha!)...

I pjevam danas Živote Tebi... bio si dobar, bio si loš, ali uvijek si bio na mojoj strani...

* * *

"Život je stari kučkin sin,
stalno se raspravljam sa njim,
život je ofucani holivudski film.

Svi smo mi malo dramili,
ćutali il' galamili, u tom spektaklu.

Neki su rođeni za maske,
neki statiraju do daske,
ja sam pozitivno-negativan tip,
i kao svi iz stare škole
radim sve "slow motion".

Igram bez dublera, sve sam,
što nije praktično, to znam,
pomalo šmiram, pomalo briljiram,
partner sam raznim licima,
zvezdama i naivcima, u tom spektaklu.

Možda i nisam neki biser,
ali sam barem svoj režiser,
sam za sebe smišljam zaplete i kraj.
Koristeći uglavnom laku tehniku
"slow motion".

Od Mure pa do Morave neka me svi zaborave,
ako uopšte ikom išta značim.
Sa samog ruba pameti stižu mi strašni saveti,
al' ja bi da proživim na svoj način.

Odlaze zadnji vozovi, biraju ljude lozovi,
i sve u svemu nemam lepe reći.

Al' ja bi baš u ime to još jednu popio
i teško da će neko da me spreči.

Život je stari kučkin brat,
sve manje sa njim vodim rat.
I sve mi više liči na peščani sat.
U svakom zrnu neki dan,
u svakom danu neki san i "keep on smiling"... "


Balašević

Tužna sam. Jako. Tugujem cijelim svojim bićem.

Nakon prekrasne provedene nedjelje na otoku Pašmanu, nakon hedonističkog uživanja u moru, suncu, dobroj hrani, vinu, šali i smijehu, novim ljudima, nakon lutanja po otoku, nakon povratka doma u ranim jutarnjim satima u ponedjeljak (i da, ponedjeljak mi je bio radni dan), dočekala me tako loša vijest.

Mala L., prekrasna djevojčica moje jako bliske prijateljice, ima leukemiju. Nekako ne mogu vjerovati. Nekako tu malu djevojčicu ne mogu povezati s tom opakom bolesti. Tu malu djevojčicu, s nepune 4 godine, sada čeka nekoliko tjedana, nekoliko mjeseci teškog liječenja. Sve me boli oko srca. Teško mi je na duši. Teško mi je zbog malene L., i zbog njezine mame koja je sada već u osmom mjesecu teške trudnoće zbog koje mora mirovati i zbog koje nije mogla pratiti svoju malenu u bolnicu u Zagreb. I ne može biti uz nju. I tko će objasniti malenoj L. zašto njezina mama nije sada uz nju?!

A prije samo nekoliko dana trčala je po livadi, brala cvijeće, jednu kiticu za mamu, jednu za mene. Prije samo nekoliko dana mazila je mamin stomak i hvalila se, onako dječje i nevino, kako će dobiti seku koja će biti lijepa kao i ona. Prije samo nekoliko dana nitko od nas nije niti slutio da će se sljedećih nekoliko mjeseci promijeniti na ovakav način.

Bojim se ovakvih stvari. Događaja na koje čovjek ne može utjecati, ne može imati kontrolu, ne može ih predvidjeti i ne može spriječiti. Može jedino - biti bespomoćan!!! Događa se, a mi moramo – što? Biti spremni na sve?

Znam da je mala L. jaka djevojčica i sigurna sam da će cjelokupno liječenje dobro podnijeti, koliko se to može. I sigurna sam da će biti sve u redu. Mora biti. Nadam se tome. Nadam se tome u svoj svojoj bespomoćnosti...

Dakle, hellloooooouuuuu!!!!!

Kuc-kuc…

Ima li koji bankar ovdje….?

Mislim, kakve su to priče o tome da će banke povećati kamate na kredite????
Mislim, je li to mene netko zeza???
I baš sad, ovih dana, ovaj mjesec, kad ja sređujem svoj stambeni kredit!!!!!

Zadnjih mjeseci uglavnom skupljam i prikupljam podatke o stambenim kreditima različitih banaka, kako bi se odlučila koju ću banku odabrati. Prikupljam te njihove tablice, modele A, B, C, podmodele modela, pakete, akcije, ne-akcije, reakcije, varijante I, II, III, podvarijante varijanata…

…računam, zbrajam, oduzimam, križam, pa opet računam, zbrajam sve sume do kojih dođem, pa ih dijelim s brojem godina otplate kredita, pa sam počela s 20 godina, razmišljala o 25, sad sam već na 30 godina, ali ako se povećaju kamate kao što se to zadnjih dana najavljuje, svi se moji planovi mjenjaju … i sve moje računice (a sam Bog zna da mi matematika nije jača strana) padaju u vodu…

…i ja ću morati računati iznova. Fuck!

Nema do cash-a! Cash and carry!

O, Bože, zašto nisam multimilijunaš-ica!!!

No, onda se sjetim tog svog stana kojeg ću otplaćivati, pa makar i doživotno. I iako su to za sada samo goli zidovi, bez prozora i vrata, toliko ga volim i sa tolikim žarom jedva čekam da zgrada konačno bude dovršena, da me uopće ne smeta čak niti pomisao na doživotno otplaćivanje kredita… Veseli me pomisao na skoro uređivanje tog mog kutka. Veseli me maštanje kako ću taj kutak dijeliti s mojim dragim. Ma vraga dijeliti, ima da mu nabijem svoju torturu jer u svom prostoru ja ću biti Gazda, on će biti tu samo da pere, pegla i odgaja djecu (koju još nemamo, ali kad bude… ).

***

I šećer na kraju : Je li vam se ikad dogodilo da upoznate neku osobu, sjednete na piće, razgovarate i shvatite da bi tako mogli "do sutra", a da niti ne osjetite kako vrijeme prolazi!? Imala sam tu sreću upoznati našu dragu Gali. Sad mi je jasno zašto nas sve zove vilama i vilenjacima... Zato što je i sama vila :)))) !!! Jako mi je drago što je moje prvo "blogersko upoznavanje" bilo s jednom tako divnom osobom... Gali, draga, pozdrav tebi i tvom dragom... nadam se da će još biti "kava i sokova od višnje"...