Tužna sam. Jako. Tugujem cijelim svojim bićem.

Nakon prekrasne provedene nedjelje na otoku Pašmanu, nakon hedonističkog uživanja u moru, suncu, dobroj hrani, vinu, šali i smijehu, novim ljudima, nakon lutanja po otoku, nakon povratka doma u ranim jutarnjim satima u ponedjeljak (i da, ponedjeljak mi je bio radni dan), dočekala me tako loša vijest.

Mala L., prekrasna djevojčica moje jako bliske prijateljice, ima leukemiju. Nekako ne mogu vjerovati. Nekako tu malu djevojčicu ne mogu povezati s tom opakom bolesti. Tu malu djevojčicu, s nepune 4 godine, sada čeka nekoliko tjedana, nekoliko mjeseci teškog liječenja. Sve me boli oko srca. Teško mi je na duši. Teško mi je zbog malene L., i zbog njezine mame koja je sada već u osmom mjesecu teške trudnoće zbog koje mora mirovati i zbog koje nije mogla pratiti svoju malenu u bolnicu u Zagreb. I ne može biti uz nju. I tko će objasniti malenoj L. zašto njezina mama nije sada uz nju?!

A prije samo nekoliko dana trčala je po livadi, brala cvijeće, jednu kiticu za mamu, jednu za mene. Prije samo nekoliko dana mazila je mamin stomak i hvalila se, onako dječje i nevino, kako će dobiti seku koja će biti lijepa kao i ona. Prije samo nekoliko dana nitko od nas nije niti slutio da će se sljedećih nekoliko mjeseci promijeniti na ovakav način.

Bojim se ovakvih stvari. Događaja na koje čovjek ne može utjecati, ne može imati kontrolu, ne može ih predvidjeti i ne može spriječiti. Može jedino - biti bespomoćan!!! Događa se, a mi moramo – što? Biti spremni na sve?

Znam da je mala L. jaka djevojčica i sigurna sam da će cjelokupno liječenje dobro podnijeti, koliko se to može. I sigurna sam da će biti sve u redu. Mora biti. Nadam se tome. Nadam se tome u svoj svojoj bespomoćnosti...