Ovaj sam vikend ponovno kidnula iz grada i otišla na Hvar kod dragog. U subotu smo malo s frendovima izašli vani, malo disco, glazbica, ples, pićence, šala … i tako to… uglavnom sve ono što vole mladi.

Mjesto radnje: discoclub.
Naručiti piće bio je pravi "fear factor" jer da bi čovjek došao do šanka mora se progurati kroz gužvu jednako «žednih» ljudi, a slobodno mogu reći da je scenariji bio ovakav: ja – u sponzoriranoj majici s velikim štampanim slovima FEAR FACTOR, traka za kosu iste boje i s istim natpisom, po licu ratničke boje, štitnici na laktovima i koljenima, i – šećer na kraju - nove sandalice iz prošlog posta… cilj – doći do šanka i naručiti piće… svi ostali oko mene: najopasnije zmije ikad viđene na kugli zemaljskoj, ogromni morski psi, gladni, bijesni i željni mesa i krvi, a jedan njihov zub je veličine Empire State Buildinga u New Yorku, a svatko od njih želi komadić mene, kako bi me spriječili i preduhitrili u dolasku na cilj.

No, nisu imali šansu. Ipak sam ja bila u svojim novim sandalicama koje su gazile sve pred sobom i za sobom ostavljale samo jauke boli…

I došla sam do šanka. Živa. Neokrznuta. Bez ogrebotine. Ma, zaradila sam samo neku malu, beznačajnu masnicu ispod oka od koje mi se lijevo oko potpuno zatvorilo i poplavilo, pa sam – blago rečeno - izgledala kao gusari s Kariba. Ma, sitnica.

I do mene za šankom, stoji neki tip, s izrazom olakšanja na licu, sretan što su mu prsti, nakon teške i prljave borbe, napokon dotakli šank. I pogledi nam se pobjedonosno sretnu … Mi smo "odabrani"...

A sad ostavimo opisani scenariji sa strane i vratimo se u stvarni život . Uglavnom, dok smo čekali piće, započeo taj tip razgovor sa mnom, on iz Amsterdama, sve mu je ovdje super, divno, krasno, ali, kaže on, ne zna gdje se može nabaviti neka dobra droga. E, faco, krivu pitaš, pomislim ja. I tako on meni nešto objašnjava, razjašnjava, maše rukama, unosi mi se u facu (a mrzim kad mi tako netko ulazi u moj «prostor diskrecije»), kad odjednom FFFIIIIIIJJJJUUUUUUU… nešto izleti iz njegovih usta i skotrlja se na šank točno do moje ruke. E, sad, prvo sam mislila da je žvaka, ali ona ne bi po šanku tako odskakivala, onda sam pomislila da je bombon, ali primjetila bi bombon u njegovim ustima dok je pričao sa mnom… i pitam se, pitam što se to bijeli u gori zelenoj… i onda shvatim, vidim, zgrozim se… nit' je žvaka nit' je bombon kruti, neg' je mladić ost'o bez zubne proteze… Ej, ljudi moji, straaaaaašno… A i njemu je bilo malo neugodno, ali kad ja vidim tako nešto smiješno ja se ne mogu suzdržati od smijeha… i jesam, smijala sam se ko luđakinja… zaista mi je bilo žao tog tipa, ali jednostavno se nisam mogla suzdržati. Da sam se na silu suzdržavala, upišala bih se u gaće, a onda bi se meni smijali svi ostali. Onda sam zaključila da je bolje da se ja smijem drugima, nego drugi meni.

I, ništa… tip se nasmijao, uzeo protezu i stavio natrag u usta. Mislim, nije bilo cijelo zubalo, samo četiri prednja zuba. E, pomislim ja, samo ti i dalje traži gdje možeš nabaviti dobru drogu, pa ćeš uskoro po šanku tražiti cijelo zubalo, a ne samo četiri prednja zuba…

I evo sad opet, ne mogu a da se ne previjam od smijeha kad se toga sjetim!