Ožujak 2012 (2) Siječanj 2012 (4) Siječanj 2011 (1) Veljača 2009 (1) Siječanj 2009 (2) Rujan 2008 (1) Kolovoz 2008 (1) Svibanj 2008 (1) Travanj 2008 (1) Ožujak 2008 (1) Veljača 2008 (3) Siječanj 2008 (2) Prosinac 2007 (4) Studeni 2007 (3) Listopad 2007 (2) Rujan 2007 (3) Kolovoz 2007 (1) Srpanj 2007 (2) Lipanj 2007 (2) Svibanj 2007 (2) Travanj 2007 (4) Ožujak 2007 (4) Veljača 2007 (3) Siječanj 2007 (4) Prosinac 2006 (3) Studeni 2006 (3) Listopad 2006 (4) Rujan 2006 (5) Kolovoz 2006 (5) Srpanj 2006 (5) Lipanj 2006 (7) Svibanj 2006 (8) Travanj 2006 (8) Ožujak 2006 (8) Veljača 2006 (7) Siječanj 2006 (10) Dnevnik.hr |
03.04.2006.
Bez naslova
Na početku stvaranja jednog Bića, potkrala se jedna mala greška. Dok je to malo Biće bilo ispunjavano osjećajima, jednim osjećajem je ispunjeno malo preko «izdržljive» mjere... U to Biće je udahnuto malo više empatije, malo više od preporučene količine... No, možda to tada nije uoće niti primjećeno... Kako je Biće raslo, počelo je shvaćati svijet oko sebe, i brzo je uvidjelo da je svijet bogat šarenilom ljudskih sudbina... Ali među tim sudbinama, Biće je posebno zapazilo tugu, tragediju, ljudski plač i jauk.... bol i nesreću... Svaki pogled na tuđu tragediju, svaki osjet tuđe nesreće i svaku tuđu bol – Biće je upijalo... i skupljalo te spoznaje u svom srcu. Ali Biće je naivno vjerovalo kako je tim osjećajem ustvari - «obdareno»... kako je to Njegov Dar... kako ima nešto magično u tome što u trenutku kad pogleda neku osobu i kad je na kratko promatra – može osjetiti «priču» te osobe... ne samo to, može se uživjeti u tu «priču». Baš kao da je Njegova. Da, Biće je mislilo da ta «magičnost» kojom je ispunjeno, ima neku svoju svrhu. A samo je pitanje vremena kada će se ta svrha zaista i ukazati pred Njegovim očima. No, Njegovo srce je bilo malo, tragedije velike, a Njegova nemoć pred tim tragedijama još veća... Svaka uočena tragedija, bio je novi kamen na Njegovom srcu. I Biće se počelo pitati... Zašto? Zašto? Prvo je to bio tihi jauk... ali onda je postalo glasnije ... ZAŠTO!!!!????? I Biće je odlučilo pronaći odgovor na svoje pitanje. Smatralo je kako je Njegovo pitanje jednostavno i kako na tako jednostavno pitanje MORA postojati i jednostavan odgovor. Tu je negdje, pronaći će ga... i onda će utihnuti i ti jauci u njemu i sve će mu postati jasno... prihvatit će to... smirit će Njegovu nemirnu dušu... olakšati Njegovo otežalo srce... Nakon dugo, dugo, dugo vremena, i dugog traženja, i kucanja na mnoga vrata, i razgovora s mnogim osobama, i mnogo razgovora sa samim sobom – Biće je naposljetku dobilo odgovor. Odgovor je bio smislen. Ne baš jednostavan, kao i Njegovo pitanje, ali razjasnile su mu se mnoge stvari. No, Biće je shvatilo da dobijenim odgovorom Njegovi jauci nisu utihnuli... Bili su još uporniji. Na trenutke i glasniji. Razarajući. Shvaćanje detalja nije nužno značilo i shvaćanje cijeline. I tražilo je i dalje. Još uvijek traži. Još uvijek čuje jauke u sebi... još uvijek promatra ljude i osjeća njihovu tugu... i još uvijek ga sve to boli... i još uvijek u takvim trenucima, niz Njegovo lice nekontrolirano teku suze... I možda jednog dana i dobije odgovor... možda odgovor dolazi na kraju... možda je zaista odgovor taj da i odgovori koje tražimo imaju svoje vrijeme kada će nam se otkriti... Možda vrijeme za odgovor koji tražim - još nije došlo... - 09:00 - Komentari (20) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off
|