Jure Divić - PRIČE

nedjelja, 29.01.2012.

BALADA O POŠTARU

Ne boj se ništa, obična je – govori mi Nedo poštar dok mi spušta pismo na stol. Obična pošta, obično pismo ili razglednica, rijetka pošiljka koju dobivamo na kućnu adresu, a da nam nije nikakva frka. Danas, gotovo niko ne voli poštare. A kad sam ja bija dite, svi smo u ulici volili poštara.
Živi smo uz barba Joskana, u Ćukovini, onako malo zabačeni sa strane, ko pravo predgrađe, u koje samo poneki dan u tjednu navrati poštar, onako pješice, s torbom punom pošte i facom pune osmjeha.
Barba Joskan je dobiva razne časopise na koje je bija pretplaćen, i jednom misečno, poštar bi mu donosija penziju. Taj dan se zna, bar su ga sva dica u susjedstvu znala. Kad bi barba Joskan dobija penziju, sva bi dica dobila za slatkiše. Svi bi imali pune džepe bombona i onih malih Candyja kada bi poštar posjetija barba Joskana, koji bi odma poštaru da malo sitnih, onih zvonećih, šta mu je donija penziju, a potom bi ostale sitne dobila dica iz susjedstva za slatkiše. Zato smo svi volili poštara i volili dan kad bi on doša u našu ulici, ili ti ga rejon, kako je to poštar govorija.
Taj čovik u sivoj uniformi uvik je nosija neke lipe osmjehe, pozdravlja je ljude i oni njega, s nekom toplinom je ulazija ljudima u domove, a oni bi ga častili kavon, čašon bevande, ili marendon, ako bi trefija u pravo vrime. S vrimenom našeg odrastanja, nestajalo je tih poštara i došli su neki novi. Na motoru. Žutom. Nestalo je šaljivih poštara koji pješice vuku poštarsku torbu punu osmjeha, a stigli su neki na motoru, koji stižu žurno i odlaze hitro.
Današnji poštari nemaju onu toplinu koju su imali oni stari, današnji poštari ne svraćaju na kavu ili čašu bevande. Iz više razloga. Današnji potari imaju normu. Isto čudan izraz kao i onaj izraz rejon koji su imali stari poštari. Norma znači da su mu ovi kapitalisti nabili ritam da on mora u toku smjene podilit određenu količinu pisama i razglednica, ili će mu odbit od plaće. I zato on žuri. I nema vrimena za osmjeh. Jer je u žurbi, a nad glavon europski kapitalisti s mjeračon vrimena. A kako se je struktura pošiljki koja stiže na kućnu adresu rapidno prominila, ni ljudi više nisu sritni kad in dođe poštar. Za razliku od prije, kad je poštar donosija pisma iz tuđine, razglednice dalekih rođaka i penzije, danas poštari donose račune za telefon, struju, vodu, naloge od suca za prekršaj i obavijesti o ovrhama. I kako da mu se onda čovik osmjehne, ili da ga zovne na čašu bevande. Najradije bi ga bacija s balkona. Da padne na žuti motirić. Još su in uniforme od neke sive boje došli u plavu i sve više liče na policajce ili neke inspektore. I kako bi ga čovik volija.
I sad dok ovo pišen, razmišljan kako bi mora otić do moga prijatelja gori iz Blata na Cetini. Neki dan mu se okotila kučka što je nedavno ugrizla poštara. Ne bi bilo loše uzet jedno štene.

- 17:42 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.01.2012.

KUM PAJO

Opet počelo ubijat novinare u svitu. U Rusiji za krivu rečenicu odma te smaknu. U Koreji ideš u radne logore. A u nas je još sve po starinski. Dobiješ bubak. Pogrešna rečenica - sačekuša u mraku.
Ili ti lik iz texta uđe u lokal. I razbije te između glavnog jela i deserta. Ko sudac Trutina iz Makarske koji je razbija Anđelka Ercega dok je čovik ruča. I unda slijedi sto sudskih rasprava, sto priopćenja HND-a, a nikad osuda. Ko što nije osudilo idiota iz Makarske koji je izudara čovika dok je sidija s kašikon u ruci.
I kako je vrime opasno i sve opasnije, sve dođe na onu izreku moga frenda Harisa, kako uvik kavu triba pit u istom lokalu. Lokalu di si dugo i di te svi poznaju. Jer tu, po njegovu mišljenu, možeš pričat pizdarije, gadit sistem i državu, jebat mater Europskoj uniji, pljačkašima iz Vip-a, nekulturnim policajcima iz Imotskoga, pederima koji su obećali Pelješki most, a nisu izgradili, referendumu i PDV-u, i pri tome osjećat se ugodno, ležerno i lagodno, i niko te neće napast. Jer si u svom okruženju. Reka bi jedan tip iz naše povijesti; svoj na svome.
I ovo je već postalo službeno objašnjenje za moju linost da prominen kafić. Zvuči suvislo i opravdano kad me žena počne tlačit da bi ona popila kavu sa mnom, ali u nekom drugom lokalu, a ne dvadeset godina u istom.
A što bi ja minja lokal? Uđen jutri i sidnen u ćošak. Ne kažen ništa, a konobarica skuva kapućino i donese. Ljudi mi dodaju novinu za čitat bez da san uopće izrazija želju za novinon. Kad pročitan jednu, dobace mi drugu. Bez ikakve priče. Sidin, pijen kavu i čitan novine u tišini.
I niko me ne ometa, jer znaju da čitan. Ako izvadin olovku odma neko dobaci konobarski blokić. Znaju da mi je palo nešto na pamet pa ću zapisat. Jer pišen. Za novine i za priče. Njima je jasno da neko živi i od pisanja. Jedino Damir Majić, kaže da ne radin ništa. Da je Bobo vridan, a ja glumac. Evo dok ovo zapisivan na papirić u kafiću side Frki, Bobo, Drinko, šumari Pećo i Mate, Dejan i mala rabočanka, i Pajo Martinac. Čovječe osjećan se ko Fidel Castro dok čita neprijateljski Miami Herald. Jer da ko mrdne na Fidela odma bi ih deset skočilo. Tako je i sa mnom. Niko ne mrda, ali zlu ne tribalo, svi su moji. Rodijaci. Sa svima san u rodbinskoj vezi. A već je poznato otprije da se ja najugodnije osjećan kad san među rodijacima. Dakle, svi oko mene. Osin Paje i male rabočanke. Ustvari, mala teoretski nije moja, al praktično je. Zakapara je nju netjak Stanković, tako da će ona kad-tad postat naša nevista. Znači, svi osin Paje. A Pajo se strašno uklapa u tu nedodirljivu tišinu lokala, di misli i pogledi cirkuliraju u savršenom ritmu, di niko nikoga ne pita ništa, di nema pitanja, a odgovori se znaju. Dovoljan je pogled u nekoga, da znaš kakve je volje, šta radi, i di je bija ovih dana. I kad ne kužiš sve, kužiš da ima neko ko kuži sve. Pajo. I sad kako mi svi u okruženju imaju bar kap zajedničke krvi počeja sam pomalo filozofski razmišljat; šta s Pajon? Situaciju sam postavija u Platonovo doba. Stara Grčka. Atena, 408 godina prije Krista. Šta bi Platon, u svom objektivnom idealizmu, uradija s Pajon? Pajo se dakle, uklapa u savršeni red nesavršenog kafića, i blizak je, i sve ok, ali nije u rodoslovlju. Razmišljajući iz perspektive starogrčkog filozofa nisan smislija ništa. Zato sam svoju nedoumicu, filozofsku i životnu, odma iznija svome rodijaku, koji je upravo uša u lokal,s mokron lumbrelon, i još mokrijon jaketom, i sija do mene, lagano se naslonivši na me, da moja jaketa upije kišnicu s njegove.
- Pa to ti je bar lako, reče rodijak otprve.
S Pajon se pokumiš. I onda si sigur ko banka. Kum ti je ko i rodbina.
I sad ovu ideju moran iznit Paji. A priču objavit.
Da ne bi Damir Majić reka da ne radin ništa. Pišen Damire, pišen.

- 21:31 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se