17

ponedjeljak

kolovoz

2009

LUCINO MORE



Kad sam ja bija mali jedva smo čekali da mater spomene more. Odlazak na more bilo je nešto posebno. Specijalno. Kao neki doživljaj koji je iznad svega što ti se može dogodit liti. I jedva bi čekali polazak. A pripreme su bile puno ležernije nego sada. Uzelo bi se šugoman, mater bi nas potrpala u Moskvića i pravac Makarska. Putovalo se je malo više nego danas, ali i tih četrdesetak minuta prošlo bi ko za čas. Jer, jedva smo čekali Stupicu da nam se ukaže veliko plavetnilo! Mater bi par kilometara najavljivala «sad će more», a mi bi lipili facu za bočna stakla auta. I onda, kad bi stigli, onako vrući i znojni, nije bilo nikakvog čekanja, nego direktno iz Moskvića u more kod Žute kuće. I onda nema izlaska dok svi ne pomodrimo. Kad bi već zubi otpadali od cvokoćanja mater bi nas istrala vanka na sušenje i doma. I nije bilo nikakve zajebancije ni pomisli da ne poslušaš mater. Nije bilo potpitanja kad bi ona rekla da nam neće kupit sladoled. Sve je bilo kako ona kaže. Pa i za sladoled u uru kad ona odredi. I sritni bi se vraćli doma u Vrgorac, a obično bi već kod Volicije popadali od umora i utonili u san na zadnjem sicu. Oni tvrđi izdržali bi do Stupice. Uglavnom, tek kad sam odresta skužija sam ostatak ceste do Vrgorca. I onda bi se doma marljivo radilo sve šta mater kaže, jer nas je vodila na more. A ako budemo dobri ići ćemo opet. I danas mi se sve slike vrte po glavi ko neke super lipe slike djetinjstva koje pokušavam usporedit sa slikama koje moja dica imaju kad idu na more.
A danas ova dica, svačija, pa i moja, nekako nisu ni od mora, ni od nikakvih iščekivanja. Za ništa ih nije briga. Nema toga šta bi ih moglo oduševit da odma skokom polaze kad im ja ili žena kažemo. Kad kažem da ćemo popodne iza ručka ić na more, bar jedno me upita s kojim autom. Jer, ako ćemo sa starim, koje nema klimu, oni ne bi išli. Prevruće im je. A ima se po ure vozit. Ako se odluče da bi išli moraš im odma u trgovini kupit pola dnevnice mita. Od slatkarija do sokova koji se njima sviđaju. Nema kupit sok koji se tebi sviđa, ko meni Coca-cola. Oni će multivitaminski.
«Ali, tata, pazi, nemoj mi donit onaj što ima mrkvu!»
Ko da u mrkvi nema vitamina! I onda spakujemo stopedeset potrebnih i isto toliko nepotrebnih stvari za popodnevno kupanje. Bit ćemo na moru par sati, a oni nose stvari ko da idemo par miseci. Ma briga me šta sve nose, nego me jebe šta sve moran utovarit i istovarit, vuć na plažu i s plaže i pritumbavat po autu! Ako popizdim, onako kad mi se ne da, žena me odma ubije pogledom.
«Pa kako možeš tako, to je radi dice!»
I unda, kad skužin da sam ko Pale sam na svijetu, ili bolje reć sam protiv svih, nosin i mučin.
Dođemo tako blizu plaže i već počme ko licitacija na koju ćemo plažu. I onda ide selekcija od Sv. Petra do Raca. Koju god spomenem njima ne paše. Dođemo tako isprid Meteora, nema deset metara do plaže, javi se meni moja Luca.
«Tajo, more je puno hladno, ja se danas neću kupat.»
Pogledam je onako poluzbunjen, a polupopižđen i produžim na plažu. Ne govorin ništa, skinen japanke i odem u more. Uđen u plićak, a ono noge otpadaju od leda. Stvarno hladno! Ne da se ni meni uskočit. Mala mi odma predloži da bi bilo najbolje da mi odemo na slaju, a «ti tajo možeš popit kapučino». I onda odemo. Dica manu slaju, ja kapučino, malo se ubije vrime i odemo doma. A nismo se ni okupali.
Sljedeći put ista priča, istovarin pola auta i ko posljednji luđak nosin tri dušeka, dvi maske, dva mobitela, fotoapart, torbu sa šugomanima, i peraje, i disalice, i iden na na plažu, onako zadnji u koloni. Jer, dica piče ispred mene ko kad ne nose nikakav teret. Dođen na plažu, taman se skidamo, kad meni Luca, onako dok skida majicu, pametno reče.
«Tajo, iden ja odma u more, danas je more toplo!»
Gledan je kroz sunčane naočale, a mala se već baca u more. Spustin stvari, dogegan se do mora, uđen, a ono toplo ko, rekli bi naši stari, pišaka. Počnem plivat i sve razmišljam kako ova moja mala s kraja zna je li more toplo ili nije. Neki dan je s dvadeset metara zaključila da je hladno, a sad s iste udaljine da je toplo. I oba puta pogodila. I prođe tako dan u vaćanju dice po plićaku i sinjanju mladih Čehinja, i zaboravin pitat koja je fora, u čemu je tajna.
Nakon tjedan dan žena dobila godišnji i idemo svi kolektivno na more. Ajde, ovaj put malo rasterećen, nosi i žena dio stvari. Dođemo taman isprid Dalmacije, spuštamo se cestom prema plaži, a Luca će mi opet ko iz topa.
«Ja se danas neću kupat. More je hladno!»
Žena pogleda u mene, a ja više ne znam šta bi reka. Kontam, mala ne zajebaji! Spustin se do mora, dođen u plićak, stavin jednu nogu, a ono hladno ko led. Počnem se smijat, onako mahinalno. Jebote, u čemu je fora? Kako Luca pogađa svaki put?
«Luce, ćeri, anu, dođi vamo!»
Iđe mala onako lepršavo priko žala i dođe mi u plićak.
«Reci ti taji svom kako ti svaki put znaš kad je more hladno, a kad je toplo?»
A mala se odvali od smija.
«Pa, tajo, jesi glup! Pa pogledaš, tajo!»
«Kako pogledam? Ali, Luce, ti si gori s ceste vidila da je more hladno. Kako?»
«A, tajo… baš si blesav. Pa vidiš sada, tajo!»
«Šta vidim?»
«Pa pogledaj ljude po plaži.»
«E?? Vidim ljude, pa šta?»
«Pa, tajo, vidiš da svi leže na plaži, niko nije u vodi.»
«Pa šta?»
«To, tajo, znači da je hladno. Kad s ceste gori vidiš da su svi u vodi znači da je toplo, a kad nikog nema u vodi onda je hladno. Kužiš?»
Gledam malu, a neki osjećaj sriće me prožima. Sve je ok. Imaš pametno dite. Iako si ti tukac.

Makarska, 28.7.09.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.