Želimo svima sretan i blagoslovljen Božić!
Zdravlje, srecu, blaga sva nek maleni Isus vam da.
A ako bas ne uspije sve, Božić je opet dogodine!
I.&M.
P.s. Ovo je nas 100-ti post 
Čudno iskustvo
Danas sam upoznala svoju zamjenu. Pretpostavljam da se u nekim firmama uigrava čovjeka koji dolazi na tvoje mjesto, ali u našoj struci to nije slučaj.
I žena je, najblaže rečeno čudna. Za početak, niti ja niti sestra nismo uspjele prokužiti kako se žena zove, jer se dotična zapravo nije ni predstavila već nešto promrmljala.
Pokazivala sam joj stan (od doma zdravlja kojeg će dobiti u najam) i iako sam joj jasno i glasno rekla da sam ušla u prazan stan i da sav namještaj nosim sa sobom tri puta me pitala da li televizor ostaje u stanu. WTF?????! 
Prazan stan uključuje i odsustvo televizora. Zar se taj jednostavni zaključak ne nameće sam po sebi?
Deklarirala se kao "vječna solerica" ma što god to bilo, i usprkos činjenici da ima vozačku ona ne vozi "iz principa" ma što god to značilo. A dobar ti je princip gnjaviti nekog da te razvaža (u ovom slučaju sestru) koja živi u drugom seli i nije joj baš usput. U redu u početku dok nešto ne iskemijaš za prijevoz, ali tako nonšalantno najaviti da ti takvo što uopće ne pada na pamet?!
Za ordinaciju je isto ispalila neka čudna pitanja iako je meni vrhunac da joj se napiše radno vrijeme na papir koje je uredno mogla i pročitala na vratima ( i to ne od kad do kad već ono, pon,sri i pet ujutro, uto i čet popodne) Kvragu, pa takve stvari pamtiš bez nekog većeg napora.
I na kraju, tražila je da joj se na papir napiše i moj broj telefona. Pa čemu pobogu? Družiti se nećemo, struku joj nemam kaj objašnjavati, a kaj se stana tiče, pa nek se sama snalazi. Meni nije padalo na pamet zvati doktora koji je prije mene radio u ordinaciji. Nemam kaj gnjaviti čovjeka a ne znam uopće koja bi to situacija trebala biti da gnjavim savršeno nepoznatog čovjeka.
Sve u svemu, čudno iskustvo, a Irena i ja smo samo zaključile da prvi dojam može varati pa se nadamo najboljem. Ja joj u svakom slučaju želim puno sreće koja će i meni trebati na mom novom poslu. Iako, meni su se ljudi u mojoj novoj firmi učinili sasvim u redu.
Vidjet ćemo. Život je nepredvidiv, a meni je promjena nešto pozitivno tako da novi posao ne shaćam kao nešto stalno, već nešto što ću, ukoliko me ne zadovolji, ponovo promjeniti.
Kako natjerati i ovce i novce da surađuju?
Danas sam dala otkaz.
I zašto mi sada voze glavom gluposti. Vratit ću se u Zagreb, biti s I.-om, imati društveni život i ponovno se baviti nekim sportom. Nema više dosade i usamljenosti u bukovici, a sam bog zna koliko sam kokodakala kako mi je koma kad dođem doma s posla, nema više pacijenata koji ne peru zube i ne mare, niti malograđanskog mentaliteta gdje nije bitno što i kako radiš već da li dolaziš i odlaziš s posla u minutu.
I kada sam već zbilja zaključila da nitko ne cijeni moj rad ovdje, desi se nešto što nisam očekivala. Kada sam odlazila s posla prišla mi je baka kojoj sam radila proteze i zahvaljuje mi se i priča mi kako je presretna i zadovoljna sa svojim protezama i kako na njih grize kao što je grizla na svoje zube i kako se svima pohvalila da joj je proteze radila "njena" doktorica u Bušetini.
I meni se stisne srce. Ne samo da sam dobila potvrdu da dobro obavljam svoj posao, to je ionako nešto što mogu bolje procijeniti ljudi od struke a ne pacijenti, nego sam dobila potvrdu da zbilja pomažem (što bi Gibo reko' činim pravu stvar) i da netko zbilja cijeni moj trud i da nije baš sve besmisleno što radim. Nije da samo štancam akrilatne proteze zato što su besplatne i jer ljudi ne mogu i ne žele platiti ono što bi trebali, već zbilja pomažem. i da im na neki način mijenjam kvalitetu života na bolje.
Odjednom sam se osjećala kao da sam popila šamar. Ja odlazim s posla s namjerom da dam otkaz, a tu su me neki ljudi počeli prihvaćati. Ja sam nečija doktorica. I onda gledam svoje prve fiksne radove. I osjećam ponos, i žaljenje. Zar tu neki gavran viče nikad više?
Hoću li ja ikada više raditi u struci koja me ovisno o danu, ispunjava, oduševljava, živira ili deprimira?!
Hoću li živjeti sa svojim I. fantastikusom u gradu kojeg volim i imati život a ne životarenje?
Zapravo je pitanje vrlo jednostavno. Kako postići da imam i ovce i novce? Ja pametnog odgovora baš i ne nalazim pa molim pametnije, mudrije i iskusnije da mi pomognu. Kada moraš birati između dvije opcije koje voliš Da li ih biraš na faze? Ove godine ću raditi u struci, a iduće ću živjeti s mužem, pa onda opet struka, pa iduće muž...
Zašto život nije jednostavniji?
I za kraj, zašto sam ja morala zavoljeti nekoga tko svira trombon? Tko to odgovori ima pizzu i pivu od mene 
)