Jezdimir Uskoković je Žena Glava!

utorak, 26.02.2008.

proba

nema mi jebene arhive, ergo eliptični refresh...

možda osvane...

- 16:21 - Komentari (15) - Isprintaj - #

srijeda, 25.07.2007.

"Yes, Minister."

Imam taj jedan problem s državnom upravom. Naime, mrzim ju iz dna duše. Ali, ono, stvarno. Ne mrzim tako puno stvari u životu, jer općenito nisam mrska osoba, a kad bih išla nabrajati, to bi vjerojatno bili kompjuteri, Francuzi, ječmena kaša, urasle dlake, žohari i DRŽAVNA UPRAVA.

Uvjerena sam da je 80% državnih službenika, unatoč konstantnom naricanju o malim plaćama, jednostavno debelo preplaćeno za ono što doista radi za vrijeme radnog vremena. Dapače, plaća prosječnog državnog službenika bi se trebala izračunati na način da se procijeni kolika bi bila adekvatna plaća za osobu čiji je radni zadatak samo sjediti 8 sati dnevno, a onda od te plaće oduzeti 3 sata dnevno, utrošenih na pauze, ručkove, čitanje novina i dokone šetnje hodnicima (upiši ime institucije po želji), te oduzeti novčani ekvivalent štete koju svojim neradom prouzroči onima koji ovise o njihovom 'radu', kao i naknadu za duševne boli koje svaki porezni obveznik trpi kad shvati da on osobno daje priličan dio vlastite plaće da bi ga neki konkretni državni službenik slatko naguzio, kad god mu se za to pruži prilika, umjesto da mu pomogne.

Ako tako postavimo formulu za izračun, vidjet ćemo da bi oni nama trebali plaćati za to što im dozvoljavamo da budu državni službenici.

Ne znam kako vi, ali ja još nemam toliko problema s tim da me neko jebe u zdrav mozak, ali imam problema da me jebe, ako ga ja za to još i plaćam.

Što je bilo?

Porezna uprava, eto što je bilo.

Jubavnajveća i ja kupili garažu fiti-fiti. Pola kupio on, pola ja (to se inače smije s nekretninama, ne morate biti zaljubljeni, a da bi vam država dopustila da ste suvlasnici nekretnine).

Ja dvaput isprintam poreznu prijavu, dva put popunim papire, platim izradu dodatne preslike kupoprodajnog ugovora, upravo da bi isti priložila uz dvije prijave, stavim papire u dvije različite koverte, dvaput ispišem adresu i dvaput platim poštarinu.

Zašto?

Zato što smo Jubavnajveća i ja dvije različite osobe. Porezna uprava je, vjerojatno upravo iz tog razloga, donijela dva različita rješenja, jedno za Jezdimira na Adresi A., drugo za Jubavnajvećeg na Adresi B.

Ta rješenja stavili su u jednu kovertu i poslali Jubavnajvećem na Adresu B.

Gdje mene nema.

Osim kada dođem pogledati film i obrstiti frižider. Ali teško da će poštar baš u to doba.

Mislili su da će stvar biti jasna, ako na kovertu napišu Jubavnajveća I JEZDIMIR.

Nakon što sam zaključila da taj porez uopće nisam dužna platiti, jer dostava mora biti izvršena osobno, s povratnicom, nakon dva tjedna sam se smilovala i odlučila nazvati i reći im što ih ide, te da mi pošalju rješenje ponovo, ako žele da platim. Negdje oko 13h uspjela sam dobiti nekoga na poreznoj, gdje su me spojili s referentom (upravo tim koji je izvršio to genijalno pakiranje, vjerojatno nakon što je mudro zaključio da mi mora da se ševimo, čim smo zajedno kupili garažu, pa mi valjda Jubavnajveća, prilikom sljedeće ševe, može predati i taj papirić).

Nakon razgovora s dotičnim referentnom, primijetila sam da s tom sortom ljudi razgovor teče uvijek po istom obrascu.

Jezdimir uljudno objašnjava problem:

- “Dobar dan. Niste uredno izvršili dostavu poreznog rješenja, dostavili ste oba rješenja na adresu samo jednog suvlasnika nekretnine, vjerojatno s nakanom da ušparate 10 kuna poštarine i sebi par minuta posla. To je sve u redu, ali kako sam ja porezni obveznik koji sve to plaća, ipak bih bila zahvalna kad biste mi moje vlastito rješenje poslali na moju vlastitu adresu.”

Prva iznimno bezobrazna laž s njihove strane:

- “Ne, ne, to je u redu, kad je jedna nekretnina s više suvlasnika, mi tako vršimo dostavu, pa jedan suvlasnik drugome preda rješenje.”

Još uvijek staložen odgovor s moje strane:

- “Nemojte mi, molim Vas, pričati bedastoće, jako dobro znate kako se vrši dostava po Zakonu o upravnom postupku, a to što ste Vi napravili nema veze s urednom dostavom. Ja to uopće nisam dužna platiti i Vi to znate.”

Pokušaj vađenja na onu staru 'to se kod nas uvijek tako radi i nikad nikakvih problema':

- “Gospođo, to je već učinjeno tako tisuću puta i nitko se nikada ne buni! Ja ne razumijem u čemu je problem!”

- “Naravno da se ljudi ne bune, kad ne znaju da nisu dužni platiti! Zar mislite da čitaju doma ZUP i promišljaju o urednim dostavama pismena u upravnom postupku? Vi to upravo i radite jer računate da ljudi ne znaju, pa ako prođe – prođe! Zašto bi ste Vi radili svoj posao, ako može moj dečko umjesto Vas, zar ne?”


Pokušaj diskreditiranja sugovornika, prikazujući ga kao šizofrenog manijaka, koji, ničim izazvan, napada nedužne ljude, koji samo rade svoj posao (moja nadraža faza razgovora):

- “Dobro, s Vama se OČITO ne može normalno razgovarati, pa onda nek nam se pošalje to rješenje natrag, pa ćemo ponoviti dostavu.”

- “U redu, poslat ću Vam rješenje, pa mi ga izvolite dostaviti na moju adresu.”

- “Čekajte, kako to mislite, ne razumijem, rješenje je kod Vas? Pa u čemu je onda problem?!”

- “Problem je u principu, gospodine, ako ih je tisuću odšutilo, ja neću, želim da mi se moje rješenje uredno dostavi na moju adresu.”

- “Princip?! Bože svašta, ja sam ostario čovjek i još nikad nisam čuo za ovako nešto...”


(tu mi je već smiješno, pa sam se odobrovoljila)

- “Ajde da sam Vam to priuštila, pa da saznate nešto novo. Ali, evo, platit ću bez pogovora, samo priznajte da ste pogriješili. Samo priznajte.”

Vrhunski bezobrazluk i druga bezobrazna laž:

- “Ne, ja NISAM pogriješio, mi...”

...nažalost prekinuta s moje strane, jer jednostavno nisam mogla odslušati rečenicu do kraja:

- “Ma kako, molim Vas, NISTE pogriješili, kad ste postupili nezakonito?! Pa nikad Vam ovrha ne bi prošla na temelju ovoga, ni kune ne biste dobili, znate to!”

- “Je, ha, čujte, u situaciji...”

- “No, dobro, ovo je već stvarno smiješno, nije bitno, platit ću, Vi znate i sami da postupate bezobrazno. Doviđenja.”

- “U situ...”


-ŠĆUK-

Ne moram niti naglašavati da mu je ton čitavo vrijeme bio onako pravednički iziritiran, bahat i drzak, kako to samo može biti kod ljudi koji smatraju da imaju pravo jebati druge u zdrav mozak, pa im ide na živce kad ih netko slučajno pozove na red. Da je samo odmah rekao da je to greška ili bilo što u smjeru toga da 'znaju da ne bi smjeli, ali da to neki put rade, međutim, sad se naravno ispričavaju, i dostavit će ponovo, bla-bla', vjerojatno bih se prijekorno nasmiješila, kao što to čini majka, kad joj blesavo čedo čokoladom usere zid dnevne sobe, i još danas to platila. Ali sad si nešto razmišljam da neću. Baš neću. Neću niti potrošiti deset kuna da mu to vratim. Jednostavno neću platiti. Ili to ili ću njegovom šefu poslati dopis s transkriptom ovog razgovora. Čim se odlučim što je pakosnije.

Naravno, na kraju ću opet ja najebati, na ovaj ili onaj način, ali ako će netko od njih zbog mene imati barem deset minuta više posla, smatrat ću da se isplatilo. I uživat ću.

- 16:31 - Komentari (32) - Isprintaj - #

utorak, 30.01.2007.

Pet stvari koje niste znali o Jezdimiru. Ili ste ih možda ipak znali.

I tako, dobila sam sijede čekajući da mi netko proslijedi taj usrani meme ili kako se to već zove, odnosno da dobijem povod da nešto napišem, pa je to konačno učinio kralj bloga Hybrid. Na tome mu zahvaljujem, a ujedno Vas molim da ne klikate na njegov blog, jer nas je kralj u zadnjem postu zamolio da ga ne smetamo, budući da se, citiram, osjeća ranjivo i želi biti malo sam. Unaprijed hvala.

APDEJT: "Kralj" je u međuvremenu (od sinoć) napisao još cirka sedamnaest postova, tako da je njegova ranjivost upitna. Žene, ne vjerujte mu.

APDEJT 2: Ispalo je da mi je jutros "štafetu" uvalio i Ovajonaj (čiji višestruki Meme možete škicnuti ovdje), tako da s ponosom mogu reći da sam njegov zahtjev riješila ekspresno brzo - čak i prije nego je postavljen!

A sada pet stvari koje niste znali o meni.

1. IZ DOMENE OSOBNIH SKLONOSTI:

Kad sam bila jako mala, Don Johnson je za mene bio najseksi muškarac na svijetu. Moja je fascinacija bila tolika da su me frendice iz razreda jedno vrijeme zvale Donđonsonica (tko može nadmašiti taj nadimak?). Bile su to osamdesete, a na TV-u su puštali Miami Vice. Dapače, dan-danas mislim da nijedan muškarac nikada nije tako dobro nosio špagerice i zafrknute rukave lanenog sakoa, kao Sony Crockett u njegovoj interpretaciji. Niti neće. I zato kažem, Coline, ajd' pođi doma!

No dobro, reći ćete, to baš i nije nešto kontroverzno priznanje, jer, kao, bila si mala, bilo je to davno i sve to. Pazite ovo - Vlado Kalember mi je i danas seksi!

Ako to nije iskrenost, onda ne znam što je.

2. IZ DOMENE TRAUMA IZ DJETINJSTVA:

Iako bi neki vjerojatno i Dona Johnsona nazvali traumom iz djetinjstva, imam ih još nekoliko koje su mi ostale u živom sjećanju. Kad sam bila klinka, na nacionalnoj televiziji se nisam mogla suzdržati od toga da iskopam gaće koje su mi ušle u guzicu. Starci su se križali od sramote kad su to gledali, jer to je bio moj jedini konstruktivni doprinos prilogu u kojem sam sudjelovala, dok su moje su-sudjelovateljice pjevale, svirale i recitirale. Pokazalo se da ipak nisam dobro izračunala kad kamera snima u mom smjeru, a kad ne snima.

Da se nije radilo o prolaznom hiru svjedoči i činjenica da su mi i danas gaće u guzici najgora noćna mora. Netko bi možda pomislio da sigurno mrzim tange, ali prevario bi se - jedino tange i nosim, jer je njihovo prirodno stanište upravo u guzici! S druge strane, ostalim vrstama gaća tamo mjesto nije, pa bih vjerojatno umrla od unutrašnje napetosti da ih u najkraćem mogućem roku nekako ne potegnem van.

3. IZ DOMENE OBRAZOVANJA I KARIJERE:

Samo totalnom idiotu puka slučajnost može biti odlučujući moment u odabiru karijere (tako upicanjeni i samovažni japiji zovu pos'o).

To bi bila Jezdi, naravno.

Kao osoba koja je čitav svoj mladi život željela studirati engleski i talijanski, u četvrtom razredu srednje razvila sam čudnu želju da možda ipak studiram pravo. Okolina je mahom bila nezadovoljna tom idejom, pa sam uglavnom slušala litanije o prednostima profesorskog posla, počev od radnog vremena i godišnjeg odmora, pa do širokih mogućnosti legalnog maltretiranja nevine dječice. Mislim da je njihov otpor uglavnom proizlazio iz toga što nisu mislili da ja to mogu, jer, kao, navodno je ful teško.

Da zadovoljim sve upletene strane, izašla sam na oba prijemna, s tim da sam otpilila talijanski, i odabrala samo jednopredmetni engleski, na koji se, kao, bilo užasno teško upisati (primali su ih ukupno dvadeset). Naime, pametno sam zaključila da će se sudbina, ako doista trebam studirati engleski, pobrinuti da upadnem unatoč praktički nikakvim izgledima. Na pravu je prijemni ionako bio totalna pizdarija, koja se svodila ocjene iz srednje škole, pa je upis bez plaćanja bio sigurna stvar. Na drugoj strani igrališta, pri Filozofskom fakultetu, rezultati su pokazali 16. mjesto od ukupno 256 kandidata (pamtim to, kao da je bilo danas...).

Odlično, kažete?

Možda i je, međutim, taf lak, samo deset ih ide bez plaćanja, ostalih deset plaća. Neopterećeno sam odmah odnijela papire i upisala se na pravo. Čemu odgađati, ne? Nakon tri dana su me zvali s Filozofskog, da se prvi put u povijesti crta na jednopredmetnom engleskom pomaknula i da ulazim u besplatnu kvotu i nek se dođem upisati.

O, Bože, što sam to učinila?!?

Sorkač
, rekoh, usrećite sedamnaestog na listi, ja sam već upisana drugamo. Dok sam poklapala slušalicu, iz nje se čulo 'Pa ljudi moji, je li to mogućeeeeeee'. Ne znam kad sam shvatila to ipak nije bila slučajnost, već da me zapravo sudbina onog dana vukla za rukav s papirima za upis. Međutim, onda sam se zapitala zašto me sudbina, ako je već htjela da idem na pravo, nije srušila niže na listi za engleski. Tu dvojbu sam razriješila zaključivši da vjerojatno postoje dvije sudbine, koje se međusobno kolju oko moje životne trase.

Vjerojatno je čista slučajnost dovela do toga da je pobijedila ona sudbina koja je navijala za pravo.

4. IZ DOMENE OSOBNIH OBILJEŽJA:

Imam prilično dubok glas za žensku osobu. Osobno nemam s time problema, jer smatram da je dubok ženski glas više seksi od piskutavog ženskog glasa (hm, tko zna je li to slučajno zbog toga što ja imam dubok glas?), ali mi bude malo smiješno kad ljudi preko telefona misle da sam muško. Prošli tjedan je neki lik zvao u ured, razgovarao samnom deset minuta, da bi na kraju pitao kojeg gospodina treba tražiti kad sljedeći put nazove.

Ležerno sam se nasmijala i rekla da, zadnji put kad sam provjeravala, nisam bila gospodin nego gospodična, na što se on ispričao, budući da nije mogao znati da sam prehlađena. Došlo mi je da mu kažem 'nisam prehlađena, majmune uskogledajući', ali sam, umjesto toga, rekla kako ni ja nisam znala da sam prehlađena. To je, nažalost, bila preintelektualna fora za njega, pa smo se pogubili u međusobnim doskočicama.

Međutim, nije to ništa prema mami moje drage prijateljice Ivke, koja je godinama, javljajući se kad bih nazvala telefonom, vikala 'Ivkaaa, treba te neki tip!'. Nakon toga bi se začuo uvijek isti odgovor negdje iz dubine stana: 'Mama, kad ćeš naučiti, nije tip nego Jezdimirka!'

Ne znam što je žalosnije - to što mama nikad nije prepoznala da moj glas nije muški ili to što je Ivka uvijek pouzdano znala da ju sigurno ne zove neki muški.

5. IZ DOMENE SEKSA, LAŽI I... VIDEO-VRPCI?

Strašna, prestrašna, grozna, užasna laž, laž koja me mori već godinama! Kad smo se jubavnajveća i ja upoznali, imali smo krajnje čednu i poluplatonsku morsku avanturicu od nekoliko dana, radnog imena tour'd'klupice'd'Hvar (jer ja sam, naime, fina djevojka - drpanje po klupicama gimnazijskim stilom može, seks za jednokratnu upotrebu sa sumnjivim likovima - nema šanse).

Sudbina je htjela da ja budem ta koja će prva otići put unutrašnjosti, budući da sam ona od nas dvoje koja nema nekretnina na hrvatskoj obali, osim ako more uslijed globalnog zagrijavanja ne poplavi sve do Samobora, pa Žumberak postane novi Hvar. Jubavnajveća je osvanuo u Zagrebu nakon brat-bratu dva tjedna, sa željom da utvrdimo što smo naučili i odmah krenemo dalje s gradivom. Program nam je, međutim, bio iznimno napredan, pa smo, već nakon dva dana, došli do toga da il' se treba seksati, il' jednostavno više nećemo napredovati, nego ćemo stagnirati u razvoju.

A stagnacija je, zapravo, isto što i nazadovanje, reći će vam svaki ekonomist.

On na to predloži seks. Ja na to razvijem duboke psihičke poremećaje, jer

a. rekli su mi neki prijatelji da novom tipu ne smiješ dati barem tri mjeseca, jer inače će misliti da si kurva i ostaviti te čim mu daš (pičke pokvarene lažljive...),

b. tip se uopće ne izjašnjava oko toga što smo si mi, već stvari stoje na tome da smo dvoje ljudi koji se slabo poznaju i provode vrijeme drpajući se škuribandi, ali

c. tako bih mu rado dala.

Sva sreća da je današnji jubavnajveća, a ondašnji sumnjivi tip iz škuribande, razuman čovjek sklon razumnoj komunikaciji, pa na moje 'zašto bi kupio kravu, kad mlijeko možeš dobiti besplatno, ha?!' nije pobjegao glavom bez obzira, već je učinio sve razumno moguće da ipak dobije besplatno mlijeko, a da kravu, eto, barem dugoročno renta.

Tako je pristao odmah da se prema javnosti prezentiramo kao 'cura i dečko' *blush*, obećao da me neće ostaviti baš iste sekunde nakon što ga izvadi i suglasio se da danom početka naše složne veze proglasimo dan kad smo se prvi put poljubili na klupici u Hvaru.

Zašto?

Zato što smo tako, umjesto dva dana, bili 'zajedno' već tri tjedna i dva dana, uslijed čega sam ja manja drolja nego što stvarno jesam.

I tako, godine prolaze, a mi živimo u laži i godišnjicom obilježavamo dan kada još nismo znali ni međusobna imena. Taj dan je, usput budi rečeno, slučajno i moj rođendan, tako da uvijek dobijem usrani jedan poklon, umjesto dva.

Ali, što je tu je. Ova krava (koja je, usput-budi-rečeno, još uvijek rentana, samo je danas ofucana uslijed uobičajenog korištenja i sa znatno smanjenom tržišnom vrijednošću) si je za to sama kriva.

Doduše, uskoro će biti rentana u ganc-novom stanu u suvlasništvu s jubavnajvećim na jednake dijelove.

(uzmite ovo kao 'platiš pet, a dobiš i šestu bonus stvar koju nisi znao o Jezdimiru Uskokoviću!' akciju)

- 09:09 - Komentari (38) - Isprintaj - #

nedjelja, 31.12.2006.

Bez panike, nije post, prije nešto kao, kh-khm, "nabrzinsko javljanje"...

Budući da je ovih dana jako moderno ukoričavanje (Hybrid stalno surfa po Klaiću, on će znati ima li toga ili ne), Bestseler je otvorio natječaj za kratku priču.

Ne brinite, ne nude ni pare, ni popust na kupnju u MTČ-u, a ni pečeno prase. Kako bi osigurali apsolutno plemenite književne porive potencijalnih sudionika natječaja, jedina nagrada je objavljivanje priče u zbirci, koja će ubrzo nakon zaključenja natječaja (a to je 1. ožujka 2007.) ugledati svjetlost dana. Naravno i vaša (da, baš vaša!) priča će biti obasjana tom svjetlošću samo ako joj dopuste Porto, Gawrunče i Macan, pa se odmah možete baciti na razmišljanje o tome koje bi metode korupcije možda djelovale na ove naizgled nepotkupljive pisce.

Ili jednostavno napišite dobru priču, što god vam se čini lakše.

Bitno je da ju stisnete u dvije do šest kartica teksta (1800 znakova with spaces), pošaljete na natjecaj@bestseler.net u word ili rtf formatu, s tim da najviše možete poslati tri priče. Ovo zadnje vjerojatno zato da ne bismo imali punu zbirku Tajpa i Jesusa, jer to bi se inače sigurno dogodilo.

Ostaje samo da vam poželim sreću, i neka bolji pisac pobijedi. Ja kažem, važno je sudjelovati, ali samo ako poslije pobijediš...

I, da, sve najbolje u 2007., bla-bla-bla. Ispričavam se što nema neke prpošnije čestitke, koja spominje Dondera, Cupida, Dashera, Dancera, Prancera, Cometa, Blitzena, Vixena ili Rudolpha, ali ova ovdje odano vaša je jedna od onih problematičnih blagdanomrzačkih (Klaić? ne bih rekla...) osoba o kojima ovih dana pišu svi novinski kvazi-psihijatri u kontekstu blagdanskih depresija.

Toliko o meni, ajmo sada malo o vama.

- 14:48 - Komentari (21) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.12.2006.

Korpus delikti delikatni

Razvoj tehnologije je stvar nezgodna, koliko je u isto vrijeme i zgodna.

Nekad davno, kada su crno-bijele svadbene fotografije (komada jedan) našijeh djedova bile ručno uljepšavane drvenim bojicama, sigurno se nije moglo dogoditi da fotoaparat zabilježi baš onaj trenutak kada buketni projektil Mlada-Zrak-Usidjelice strefi Ančiku u šiške. Zapravo, kad malo bolje razmislim, ni današnji fotografi nemaju osobitu šansu ovjekovječiti brojne zanimljive svadbene momente. Fotografija kao medij mahom je spora i nevoljka, kao da joj se više mili estetsko nego činjenično, pa u vjenčanom albumu mladenka uvijek snifa cvijeće, gazi svilenu travicu, umilno se smješka i pravi se očarana time kako ju njen neposredno budući bračni drug bari i kako joj nježno cjeliva ručicu.

Da, baš onaj s kojim je vjerojatno već deset godina, od čega žive zajedno tri, a s djetetom dvije godine.

U vjenčanom albumu su, tako, svi uvijek lijepi, namještenih osmijeha i aparatu okrenute 'dobre strane'.

U vjenčanom albumu nebo je plavlje, trava zelenija, mladoženja ima manji nos i tanju škembu, te poznaje latinske nazive svih biljnih vrsta u zagrebačkom Botaničkom vrtu (ako je suditi po mladenkinom fasciniranom izrazu lica).

Zato sva sreća da postoji kamera.

MLADA KAMENOG SRCA

Tankoćutne osobe, kakav je i sam Jezdimir, na vjenčanju često puste koju suzu.

Ne znam kako vi, ali kao čovjek koji živi i osjeća, ne mogu ostati hladna kad gledam kako dvoje ljudi, koji se vole i koje ja volim, ulaze u tu divnu imovinskopravnu i obiteljskopravnu zajednicu, koja proizvodi pravne učinke u raznim sferama života - od poreznih obveza, pa do suvlasništva na bračnoj stečevini.

Da, tako zvuče emocije izražene na advokatski način.

Svadbena ceremonija obično pršti nježnim osjećajima, ali ne i kad je nevjesta naša Ivka. Tada pršti praktičnošću, pragmatičnošću, minucioznom organizacijom i kolutanjem očiju svaki put kad netko krene izraziti svoje mišljenje o tome kako je sve to slatko, medeno, lijepo, krasno, divno ili romantično.

Nakon što smo godinama gledali kako srce naše Ivke postaje svakog dana sve tvrđe, a posebice otkad se zaposlila u Poreznoj upravi, zadnje nade u proljev nježnih osjećaja polagali smo u njeno vjenčanje s ljubljenim Teodorom Tentorom. Ako je ne smekša trenutak kada započne rečenicu ˝Ja, Ivka, uzimam tebe, Teodora...˝, koja će je združiti s njenim dugogodišnjim životnim pobočnikom, sve dok ih ne rastavi smrt ili pravomoćnost presude o razvodu braka, e onda nikada ništa niti neće.

Čvrsta brana Ivkine pragmatičnosti s podsmjehom je odolijevala pritisku naših nadanja, sve do kobnog trenutka u crkvi. Mi, prijateljice, rodbinom potisnute u samo dno crkve, navirivale smo se i ćulile uši, prateći pozorno minijature pred oltarom u daljini. Nijedna nije bila dirnuta, jer, teško se ufurati u monumentalnost i značaj čina, kad si prije deset minuta čuo mladu kako šaptom špota oca zbog neujednačenog ritma koraka tijekom prilaska oltaru. Nismo znale što se točno događa 'na bini', ali smo bile uvjerene da normalan čovjek jednostavno ne može ostati ravnodušan. ˝Pa to je jednom u životu!˝, mislile smo, barem za onih 7% ljudi koji se uspiju ne razvesti.

Kada je konačno došao ključni trenutak, s oltara se začuje odrješiti recital ˝Ja, Teodor, uzimam tebe Ivku...˝, a zatim neprepoznatljivi, drhtavi ˝Ja... Ivka... uzimam tebe... Teodora...˝. Zadnje dvije magareće crkvene klupe su se odmah spontano uzburkale - dvije Ivane s muževima, jedna bez muža, jedna koja nije Ivana, Jezdimir i Jubavnajveća uzvrpoljili su se, svaki na svojem dijelu drvene klupe, a odasvud se šaptom čulo ˝Ivka samo što ne plače! Ivka plače!˝.

Jezdimiru i jednoj od Ivana, koja je s mužem sjedila pored nje, odmah su krenule suze na oči.

˝Naša Ivka...˝, govorile smo jedna drugoj, čupajući maramice iz torbica, ˝... ona ipak plače!˝.

Ivkin tronuti glas vratio je svu emocionalnu veličinu i značaj u čitavu ceremoniju, tako da smo iz crkve izašli kao bolje i kvalitetnije osobe, te sa enormnom željom da prvom prilikom (po mogućnosti potajice već pri čestitanju mladencima) sa osobitim zadovoljstvom sprcamo Ivku zbog nježnih osjećaja i nastavimo je prcati do kraja međusobnih prijateljstava.

To nas je držalo sve dok nam ona nije objasnila da joj je glas drhtao jer je jedva susprezala smijeh, izazvan uslijed Teodorovog gordog, kategoričkog ˝Uzimam˝. Koje je njoj, očito, bilo urnebesno smiješno.

Naravno, nismo joj vjerovali niti riječ, prozrevši odmah da se radi o jalovom i uzaludnom pokušaju da zadržavanja kul Fonzijevske reputacije.

Dok nismo vidjeli snimku.

Na istoj se lijepo vidi kako Teodor ponosito izgovara svoj tekst, na što Ivka u nevjerici zakoluta očima, iskezi se prema kumi, umalo ne pokrije usta rukom u silnoj želji da zahihoće pred cjelokupnim svatovima, a zatim, zatečena pitanjem svećenika o tome ˝Uzima li možda slučajno i ona, Ivka˝, pokušava koliko-toliko civilizirano zavjetovati se na vječnu ljubav čovjeku, koji ju je uvijek znao dobro nasmijati.

A ako malo bolje pogledate snimku, u tom trenutku ćete, u dubokoj pozadini, ugledati Jezdimira i njene prijateljice kako, dirnute u srce, ridaju od sreće zbog njihove ljubavi. Naravno, umjesto da one doživotno prcaju Ivku, Ivka sada prca njih, bez naznake da će uskoro prestati.
Jasno, u vjenčanom albumu fotograf ju je uspio uhvatiti taman u času između kolutanja očiju i okreta kumi, tako da će naša Ivka, u očima djece, unuka i ostalih zainteresiranih gledatelja slika, uvijek biti i ostati decentno prelijepa mladenka, osmijeha koji pokreće vojske i topi ledenjake.

A DVD će čamiti pomno skriven na dnu špajze, iza godišnje zalihe glatkog brašna.

- 09:39 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 06.12.2006.

Pa gdje li je više taj Jezdimir?!

Nekoliko stvari prije nego sutra ujutro osvane pravi pravcati post (majke mi mile):

1. Sjećate li se posta o 3-u-1 zaštiti tuljana, žigova i pečata Luja Četrnaestog, koji je, kako lijepo i precizno kaže arhiva, napisan dana 9. ožujka 2005.? Eto, nakon samo godinu dana, devet mjeseci i četiri dana - vojla! - Jezdimir Uskoković će, za ravno tjedan dana, zaprisegnuti pred nadležnim sudom da će mu tuljan, pečat i žig uvijek biti tri različite stvari! Ako ovim tempom nastavi nizati postignuća, vječnost bi Jezdimiru mogla biti prekratka (i to doslovno prekratka, jer netko drugi za to vrijeme zatrudni, rodi dijete i završi s porodiljskim, i što-sve-još-ne!)

2. Netko je navršio dvije godine i prestao pišati u pelene:

Malo statistike

A onda si zaboravio čestitati rođendan.

3. Riječ-dvije o vjernom čitateljstvu. Jezdi se jedva zna služiti onim brojačem posjeta i statistikama koje mu prileže, međutim ipak je savladala dovoljno da zna da u ovo doba neaktivnosti ima cca. tridesetak posjeta po danu, a zna dovoljno i da vidi s kojih stranica su ti posjeti došli. Vi, koji svaki dan kliknete jednom (znate koji ste), a ovdje i dalje ništa novog - hvala. Što, jasno, ne znači da ću pisati više.

I tak. Kaj ima kod vas?

- 19:50 - Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.11.2006.

Pokojni, ali odlični!

Ovim putem želim Vas obavijestiti o zadovoljstvu nastalom na strani Jezdimira i Jubavnajvećeg, a uslijed prihvaćanja Jesusove preporuke za gledanje filma The Departed, redatelja Martina Scorsesea.

Ovdje se ne bih upuštala u fabulu, glumce (Leo, Matt, Jack Nicholson, debeli Baldwin, sijedi Sheen itd. itd.) i ostale tričarije, koje je gorespomenuti uobičajeno na nivou odradio u svojoj recenziji filma, nego bih više usmjerila Vašu pozornost na subjektivne dojmove, a sve kako sami ne biste propustili ovu atrakciju. Sada se jamačno pitate ˝Obraća li se Jezdimir upravo meni? Kakav je to film?˝, jer možda niste uopće čuli za isti, kao što nije čuo niti Jezdimir prije Jesusove preporuke.

Da, obraćam se Vama, upravo Vama, ako Vam je:

- puna kapa (vidite, opet ˝kape˝, a ne ˝kurčevi˝) toga da svaki film danas mora sadržavati animirane pingvine koji plešu salsu;

- dosta toga da svaki film mora iznjedriti nešto jedinstveno i nikad viđeno, pa u nevjerici gledate foršpan za film o tome kako (glasom Roberta Valdeca) ˝jednu generaciju od nas, čovječanstvo je suočeno s time da žene više ne mogu rađati djecu, ljudska vrsta je u izumiranju˝; (glasom Jezdimira) ˝O, sjašite mi više s grbače slatke s tim pizdarijama!!!˝;

- smiješno što svaki film mora imati poantu veću od života, jer znate da samo svaki trideset i četvrti to može imati;

- glupo gledati ponovo i ponovo neke stare favorite, samo da bi ste mogli reći 'E, to je film!';

- žalosno da ste zadnjih iks put iz kina izašli s komentarom 'mislim, nije da mi je žao trideset kuna, ali...';

- ako ste se zaželjeli dobrog starog prosipanja mozga po zidovima, bez da morate iza toga gledati a. cjelokupnu forenzičnu analizu načina na koji je moždana tvar pošpricala pločice ili b. način na koji se dokaz formalnopravno prezentira na court'o'law ili c. Roberta Valdeca,

ONDA JE OVO FILM ZA VAS!

Ne znam kad sam zadnji put pogledala odličan staromodni mafijaško-policijski film, u kojem dobri momci rešetaju loše et vice versa, gledatelj nikad ne zna kome može vjerovati, a hepiend nitko ne očekuje, niti je razočaran ako tužna sudba zadesi glavne likove. Glumci odlični, glazba mrak, radnja napeta, ni ne skužiš da film traje dva i po sata, a nakon toga se zapitaš zašto se više ne snimaju ovakvi filmovi!?

Enivej, ako ste željni malo dobre stare klasične akcije, udostojite se do najbližeg kina i ne zažalite.

˝Cops or criminals. When you're facing a loaded gun, what's the difference?˝

Jedino što mi je bilo apsolutno nepojmljivo jest na momente katastrofalan prijevod. Uz dužno poštovanje prema onima koji inače brane prevoditeljske boje (osobito Translatorici, čije komentare na komentare prevoditeljskog posla uvijek s guštom čitam i u potpunosti uvažam), onaj tko je ovaj film prevodio stvarno nije napravio neki posao. Razumjela bih da glumci imaju težak irski naglasak, koji doista može sjebati razumijevanje, ali nemaju. Nekoliko kapitalnih grešaka na razini immaculate conception = časna koncepcija u kratkom vremenu natjerat će svaku osobu koja dovoljno razumije engleski da odoli navici gledanja u smjeru titlova, jer isti dovode do toga da se čovjek zbuni s jednim u oku, a posve drugim u uhu, pa uslijed ˝Koji je ovo sad...?˝ propusti par minuta radnje. A film nije takav da možeš propustiti par minuta radnje. Za mene je prekretnica (nakon koje sam naćulila uši i odjebala potrebu za materinjim jezikom) bila kada Leo kaže psihijatrici ˝Mogla si mi jednostavno dati bocu viskija i pištolj da si prosviram mozak!˝, a onda doda ˝what if this was a legitimate threat?˝, a dolje osvane ˝šta da je ovo legalni tretman?˝. Mislim, stvarno...


Evo malo linkova, da ne bude šturo - film je na Rotten Tomatoes dobio sve čitave crvene paradajziće, a tu je i službena stranica filma!

- 10:43 - Komentari (30) - Isprintaj - #

petak, 27.10.2006.

Manifest broja 34

Andy: ˝Doesn't anybody eat around here?˝

Nigel: ˝Not since size two is the new four and zero is the new two.˝

Andy: ˝Well, I'm a six...˝

Nigel: ˝Aha! The new fourteen!˝


Jasno, radi se o citatu iz filma Vrag nosi Pradu. Koji bi čak bio i smiješan da nije žalostan (citat, ne film. ma, u biti, i film). Osim što je žalostan za one koji nose veličinu 46, također je žalostan i za one koji nose veličinu 34 (novi 32).

Naime što.

Iskreno, puna mi je kapa svih tih lamentiranja o broju 34 i njegovim manjim sestrama.

Primijetite kako sam odlučila prestati s nepotrebnim psovanjem, pa su mi sad pune kape, a ne kurčevi, a zatim se slobodno zapitajte 'Zašto je Jezdimiru pun kurac toga?'.


Zato što u svom tom drvlju i kamenju koje leti prema broju 34 i neprirodnoj mršavosti na granici s anoreksijom, nitko ne uspijeva primijetiti da je broj 34 u našim dućanima skoro pa Sveti Gral. Izgleda da hrvatski proizvođači i trgovci nisu dobili taj dopis prema kojem je 34 in, dva je novi četiri, a nula novi dva. I to je činjenica.

Ali kako to?! Pa svi dizajneri forsiraju mršave manekenke, a standardi vitkosti se svakog dana pomiču sve više i više prema neprirodnom, bolesnom i nedostižnom! Žena koja je visoka metar-osamdeset, a koja nosi broj 34 ili manji, definitivno zalazi u sferu ozbiljno mršavog! A sto posto nema ni sise veće od dvojke! A naša djeca? Čemu to učimo našu djecu?!


Kako svijet postaje svjesniji tiranije modne industrije, tako stupaju na snagu zabrane bolesno mršavih manekenki i počinju kampanje koje promiču 'žene stvarnog izgleda', normalno popunjene i s oblinama na svim pravim mjestima.

Čak je i Gaultier, jamačno iskreno šokiran travestijom u koju se pretvara inače plemenita i humanitarna modna industrija, zamijenio modele veličine 0 za one veličine 20.

Iako se na svijetu svaki dan povećava broj bolesno pretilih ljudi, koji se sigurno ne bi bunili da se prebace bliže broju 34, pa makar i na odstojanje od dvadesetak brojeva, u medijima danas uglavnom slušamo o tim zbilja apsurdnim standardima izgleda ženskog tijela. Svi mrze 34. 34 je zlo. 34 truje naše kćeri i njihove nedužne mozgove. 34 treba zabraniti. Zovimo egzorcista da istjera tog đavla!

A u sjeni svega toga, ovim svijetom hodaju malene osobe koje su sasvim prirodno broj 34. Visoke su, gle čuda, manje od metar-osamdeset, imaju male sise i struk 60. No dobro, 62, najviše 63.

Broj 34 je baš onaj broj u kojem izgledaju kao da NISU obukle maminu odjeću. Neke od tih osoba imaju nesreću da su odrasle, a još uvijek nose broj 34. Te osobice provode dane tražeći 34. Prvo pitanje u svakom dućanu im je 'koji vam je najmanji broj ovoga?'. Najčešće je to 38. Pa probajte si. Ne treba, fala. I doma mogu obući vreću za smeće s rupama za ruke i glavu.

Nerijetko se butici ponašaju baš kurvinski - znate kako su one izlog-lutke uvijek vitke kao da su netom s modne piste došle? E, pa, nešto što je normalno pripijeno na takvoj lutki je prilično sigurno u okolici 34. Osobicama se srce razgali kad vide takav komad robe u izlogu, ali prvo što čine kad uđu u dućan jest da, sa skepsom u očima, pogledaju lutki u leđa. U devedeset posto slučajeva mogu se odmah okrenuti i izaći, jer je na leđima pedalj dugačak komad tkanine sapet kvačicama za veš.

Radi se, dakle, o broju 38, koji je lutki, naravno, prevelik.

Zar nije apsurdno da dućan ne drži broj manji od 38, a najdeblja lutka nosi 34? Zar nije smiješno da, ako hoćeš komad robe izložiti u izlogu, isti moraš sužavati kvačicama na veličinu lutke?!

Brojeve manje od 38, eventualno negdje 36 (the 'novi 38') uglavnom imaju dućani tipa Top Shop, koji nam dolaze iz onog dijela svijeta koji je dobio dopis o tome kako je 34 in, dva je novi četiri, a nula novi dva. Ti dućani drže dosta, kako da kažem, neozbiljnu robu. Tu robu, kako da kažem, nije lijepo vidjeti u uredima gdje žene hodaju u odijelima. Ne možemo svi kupovati minice do pupka, topiće do vrata i veste koje sežu do samo do ispod sisa, a ostatak je ostao u tvornici. Ne želimo svi imati gole bubrege, jer je sad moderno da se iznad ruba traperica vide gaće, a po mogućnosti i dlake, a apsolutno je neprihvatljivo da ikoja majica ikad doista dotakne rub tih traperica.

Današnju odjeću za mlade ženske kao da konstantno pere neka gadna oseka - gornji dijelovi se povlače prema gore, donji prema dole, pa ćemo još malo hodati u čarapama natkoljenicama i šalu oko vrata.

Sva ta mladenačka sranja se uglavnom mogu naći u broju 34, 32, pa i 30.

Ali kad osoba koja nosi broj 34 želi kupiti sako, suočava se s nizom 38-ica u kojima izgleda kao Maršal Tito. A to obično nije ciljani izgled.

Uske haljine?

A-ha, sanjaj.

Suknje koje ne padnu na dno guzice?

Žao nam je.

A onda i onaj jadni pokušaj 'znate, to vam se tak danas nosi, na bokovima.' E pa nosi je ti onda bokovima, a onda se nosi i kompletno.

Zato hvala HaendM-u i Image Haddadu, koji vode računa i o svojim malim mušterijama. Da nema njih, osobice ne bi u čemu imale ići na posao, ostali dućani 34 ne priznaju, a i prodavačice vas, osim toga, malo čudno gledaju kad dođete s takvim željama. Kao da vi nemate pravo na to da vam odjeća prati figuru. Jer ste premali.

E pa nek se jebu lijepo svi ti koji zovu egzorcista da istjera broj 34 s tržišta, i poručite dizajnerima da, ako odluče promijeniti modnu industriju iz korijena i usmjeriti je na žene s normalnim oblinama, fino spakiraju sve što imaju u toj veličini i pošalju Jezdimiru! Samo da skratim hlače za cca. pola metra, pa ćete vidjeti čija mati prede savršeno pripijenu crnu vunu!!!

JA SAM BROJ 34 I OVO JE MOJ MANIFEST!!!

Kaj se kuži da sam gledala Vrag nosi Pradu? Anti-recenziju pročitajte na Bestseleru...

- 08:26 - Komentari (39) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.10.2006.

Pollitika me u životu uvijek pratila u stopu...

Iako bih najradije, u nastavku naslova, napisala par rečenica o 'stiskanju uz toplo dupe', danas ništa od toga.

Ozbiljne su stvari, naime, na vidiku. Nalazite se usred prvog hrvatskog blogswarm-a, čiji je cilj službeno lansirati prvi hrvatski tematski grupni blog, imena http://pollitika.com !

Čitatelji znaju da Jezdimir ne piše o politici, a iskreno sumnjam da će ga ovaj hvale vrijedan projekt na to natjerati. Kako Jezdimir nije jedini apstinent, organizatori su izrazili negodovanje nad tim što su se potencijalni autori tekstova na ovoj stranici odmah u startu ogradili od sudjelovanja, uz objašnjenja koja se uglavnom svode na 'izbjegavam politiku', 'ne bavim se politikom', 'ne zanima me politika'. Također sam se načitala tekstova prijetećeg tona o tome kako upravo apstinencija od politike upropaštava ovo društvo i ovu državu, te kako se oni, koji ne izlaze na izbore, nemaju pravo žaliti. Kako Jezdimir o društveno-političkim zbivanjima napiše koju riječ tek kad baš ne može zadržati jezik za zubima, a što se u protekle dvije godine dogodilo prilično rijetko, ovom prigodom želi vam približiti granice i razloge svoje apstinencije.

Ovdje sam sada napisala popriličan komad teksta o tome, ali, avaj, isti je stradao u silovitom naletu na tipku delete.

Bit teksta je bila da:

a. Jezdimir od svog 18.-tog rođendana nikad nije propustio niti jedne izbore, bez obzira na njihovu razinu;

b. da itekako voli čitati tekstove inteligentnih ljudi, koji povremeno ili stalno pišu o društveno-političkim temama;

c. da će, sukladno prethodnom, rado posjećivati i čitati Pollitiku; ali da

d. ostaje pri tome da o političkim temama pisati neće.

Iskreno, zabolila me glava dok sam pisala ono što se (avaj) maloprije sudarilo s tipkom delete.

Kako ja to vidim, odvjetništvo je tek za glavić koplja manje ogavno i prljavo od politike, tako da moja doza ljige biva zadovoljena svaki dan.

Dakle, ne zaboravite - http://pollitika.com - kliknite, čitajte, sudjelujte i tako priskrbite Jezdimiru električni roštilj, sve uz moto 'Ne moramo baš svi biti tako inertni!'

- 08:00 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.10.2006.

Kako moderne djevojke u današnje doba hvataju buket na svadbi

Tako da mrze svaki trenutak toga.

Prvo se, kad vođa benda pozove udavače na plesni podij, prave da ih nema u dvorani. Jednostavno zure u cvjetni aranžman na sredini stola, popravljaju remenčić na sandali (˝Ne, nisam se sakrila ispod stola, nego mi je zapelo ovdje...˝) ili su zatečene, eto baš tog trena, punih ustiju parfea od čokolade.

Onda vođa benda kaže ˝Ajde, ajde, cure, gdje ste, javite se˝, a kuma se zadovoljno ceri od iza glavnog stola, sretna što se udala, ako zbog ničeg drugog, e onda da nikad više ne bi morala igrati tu utakmicu.

Dok djevojke strijeljaju kumu ubojitim pogledima, gestikulacijom joj prenoseći ˝E, gospođo moja, ako si mislila da ćeš skoro vidjet' onih 250 kuna šta sam ti dužna za djevojačku, uzalud se nadaš!˝, jao i kuku im lele, već se mladenka diže i kreće po danak u krvi. Djevojkama se tope i povijaju krute i ljute crte lice, jer, ne možeš mladoj kontrirati na dan vjenčanja, a mlada, umiljata kao dobro odgojeno štene s pedigreom, osmijeha širokog poput Save sred Zagreb-grada na dan visokog vodostaja, prilazi njihovom stolu. ˝Harač, rajo, harač˝, šapće k'o đavolček, koji viri zaštićen ispod anđeoske čipkaste podsuknje. Zlurad osmijeh mu na licu titra.

Djevojke odlaze na podij. Vuku i onu što već tri godine živi s dečkom, pa je mislila da neće biti pozvana u reprezentaciju ove godine. ˝Ali ne, ne razumijete, ja sam u divljem braku, izvabračnoj zajednici, mi imamo sporazum sklopljen u formi javnobilježničkog akta, kojim smo uredili naše imovinskopravne odnose, kreditni sam mu sudužnik i domaćinstva voditelj, nasljednik u prvom nasljednom redu...˝, leleče ona, opire se rukama, nogama i visokom frizurom, ali uzalud.

Kad mladenka obavi inspekciju, proviri ispod svih stolnjaka i utvrdi da nitko ne popravlja remenčić, stupa s buketom smutnje na plesni podij.

Jezdimirka je, iako malena rastom i torzom krhka, uhvatila mjesto u povoljnijem, drugom redu, strateški se smjestivši iza Ančike. Ančika se poput Triglava uzdiže ispred Jezdimirke, ne znaš jel' sisatija il' plećatija, il' pak ima duže noge, tako da se Jezdimirka osjeća donekle sigurno. Ne vidi podij, ni mladu, omraženi buket, niti voditelja ceremonije. Odlučuje poslušati radijski prijenos utakmice iz sigurnosti Ančikine pozadine. Ančika se, međutim, meškolji. Kuži da je u prvom redu, a nije joj jasno kako je do toga došlo. Vrpolji se od nelagode, okreće se tražeći stražnja vrata, pa ugleda malu Jezdimirku iza sebe. Evo ga, sa'će.

- ˝Ajde da se mi zamijenimo, pošto si ti manj...˝

- ˝Ni da mi prvorođeno gruntovno čisto dijete ovog trena preneseš u trajno vlasništvo˝
, iskezi se Jezdimir na zadnjim nogama.

- ˝Kssssss!˝ - sikne Ančika.

- ˝Groarrr!˝ - zareži Jezdimirka zauzvrat. Ančika se poraženo okrene natrag prema podiju.

Za vrijeme cat fight-a, mlada traži vođu benda da se preko mikrofona (eh, šta ti je profesionalna deformacija) ogradi od odgovornosti u njeno ime, pošto cvijeće u buketu ima prilično oštre i teške stapke, pa iste, sakupljene u svežanj, čine opasno oružje.

- ˝Hvatajte ga za glavicu˝, cereka se.

Bubanj udara, mlada se okrenula leđima skupini djevojaka, od kojih neke tako postojano uzmiču, da su se već kumi za stolom u krilo popele. Jezdimirka ništa ne vidi, kao pijavica se priljepila na Ančikina pleća. Sekundu kasnije, primjećuje lijepo aranžirani Poznati Leteći Objekt kako zastire svjetlo lustera.

Mladenka se okreće taman na vrijeme da ugleda kako buket, na kraju svoje nesretne putanje, pogađa Ančiku direktno u glavu. A Ančika niti mali prst nije pomakla, šake joj stoje čvrsto pritisnute uz bok. Kao, nje se to uopće ne tiče.

Odbivši se od Ančikine bulje, buket odskače u vis i nadvija se prema Jezdimirki. Kako ni ona ne pomiče ruke kojima je obuhvatila Ančikina zaštitnička leđa, buket pada tik do njene lijeve noge.

Ančika i Jezdimirka obje gledaju buket, koji mrtvo leži na podu pored njih.

- ˝Šta misliš, jel bi šef sale znao reći koja je ovo klasa parketa? Ima baš pravu mjeru prošaranosti...˝, Jezdimirka će Ančiki.

Prije nego je Ančika stigla dati svoje mišljenje o postotku čvorova u parketu, kroz masu se probije jedna od uzvanica s drugog kraja skupine, baci se prema podu i ščepa buketić.

Neočekivana Usidjelička Sila Koja Se Iznenada Pojavljuje I Rešava Stvar.

Jezdi i Ančika su jednostavno devastirane od razočaranja.

- ˝Ah, tisuću mu dabrovih testisa, Jezdi, opet ga nismo uspjele uhvatiti!˝, reče Ančika.

- ˝Znam, Ana, znam, ali gledaj to s vedrije strane - uskoro će Ivanina svadba˝, Jezdi će, tapšajući Ančiku po plećima, ˝tamo se možemo zaključati u zahod i tako optimizirati naše šanse.˝

Taman kad su krenule natrag prema stolu, da se malo pobratime posredovanjem vinca rumena-ha-ha, mlada prođe pored njih na putu da izljubi onu koja će se sljedeća udati, pa im dobaci ispod glasa ˝Vas dvije, o ovome ćemo sutra porazgovarati. Nemojte misliti da nisam vidjela, a osim toga, sve je snimljeno. Ugodan ostatak večeri želim.˝

- ˝Gulp, korpus delikti?˝
, prošapće Ančika.

- ˝Ma ne brini˝, reče joj Jezdi, ˝na kuminoj svadbi sam se kao zvijer bacila iza stupa u trenu kad je buket poletio. To se tak lijepo vidlo na snimci da čak ni ja nisam uspjela ništa izmisliti u svoju obranu. Ma, u Čarlijeve anđele bi me regrutirali, samo da je snimku pogledao neki holivudski producent! I kaj, mlada se poslije malo ljutila, al je zato jubavnajveća danima ljubio tlo pod mojim nogama. Svako zlo za neko dobro.˝

Stigle su za stol, sretne što je ceremonijalni dio večeri okončan.

- ˝Volim to kako si sportski netalentirana˝, šapnuo je jubavnajveća Jezdimirki na uho. Po osmijehu na njenom licu vidjelo se da zna kako je očekuju divni dani.

- 09:10 - Komentari (34) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se